Mare u borbi protiv vjetrenjača

Mrzim nedjelje ujutro, dan poslije… Ne poslije seksa na jednu noć jer o tome mogu samo sanjati, nego dan poslije nekoliko cuga više. Što je još najbolje, nisam ni bila vani. Nego me ponijelo i zanijelo doma, na ženskoj večeri s frendicom. Prvo smo se dobro najele, pa se zakartale, pa se naćakulale.
Bolje nam je bilo da smo se zajebale nego zakartale, rekla sam joj dok sam joj u čašu ulijevala crno. Onda smo zaključile da od kartanja nikakve vajde, a kako se ne možemo zajebati, bolje da ćakulamo kad se nismo vidjele sto godina.
Volem svoju priju s kojom, nakon mjeseci neviđanja zasjednem, opustim se, i provedem ugodnu večer. Prebiremo po uspomenama, bivšim frajerima, konjima i prinčevima. Da su prinčevi likovi iz bajke zaključimo svaki put, konja ima nešto više u našim životima, a frajeri su u posljednjih nekoliko godina netragom nestali. I svaki put dođemo do zaključka da su se, vjerojatno, pretvorili u žabe.
Još se mi dobro i držimo jer se većina naših cura iz ekipe pretvorilo ne u žabe, al u frustrirane žene, majke i domaćice definitivno. Borba za odgoj klinaca, egzistencijalne, društvene, političke i ostale funkcije je nemila. Od silne životne borbe i one s vjetrenjačama, nas dvije smo se nekako još dobro i prošle. Politika nas ne zanima, za frajerima bi bilo suludo trčati, što se društva tiče, dovoljno nam je i ono koje nas okružuje, a za vjetrenjače smo odavno zaključile da kod nas ne funkcioniraju. Čak ni one koje proizvode struju. Prema tome, ostaje nam povremena borba s kilogramima, uglavnom pred ljeto kad na plaži svi žele izgledati savršeno, ali eto, kad vidim sve oko sebe, ni tu se ne trebam nešto previše opterećivati…
Svejedno nedjeljna mamujrna jutra ne volem jer mi glava bude ko cocin bubanj. I liječim se u jedinom slobodnom danu u tjednu. Prebacujem se iz kreveta na kauč i obrnuto. I imam osjećaj da je su to jedini dani u mjesecu u kojima razmišljam o sebi, o životu. A ne volim se zamarati ni tim stvarima. Što me briga što bi bilo kad bi bilo i je li moglo biti ovako ili onako?! Po svim zakonima fizike, logike i ostalih čudnih znanosti ne bih trebala raditi tu gdje radim, nego poštivati dres kod kostimića, aktovki i pravnih aktova u njoj. A ja umjesto da se bakćem građevinskom i političkom mafijom, dilerima, potencijalnim ubojicama, osuđujem je ili branim, slažem majice u dućanu. Možda i bolje. Bolje je biti cijepljen od toga tko ima račun na Sejšelima, tko u hipo, tko u hiper, čija kći bolje, a čija lošije glumi, je li dobila stipendiju za Ameriku zbog matre i ćaće ili svojom zaslugom… Jednostavno, nisu mi se zvijezde posložile, a danas je ionako bolje praviti se glup. Ništa ne znati, ništa ne vidjeti, i još manje govoriti.
Ne volim nedjelje jer mi stara uvijek nabije neku obiteljsku obavezu. Ne volim okove nikakve vrste, pa ni te obiteljske. Pogotovo kad mamurna moram za obiteljskim ručkom slušati stvari o kojima mi se uopće ne da slušati. I briga me čija je ovo zemlja, čija je obiteljska zemlja, čija je okućnica, tko je promijenio krov, tko je zajebao čijeg brata, sestru i što običaji nalažu… Želim bar nedjeljom biti svoja, pa makar i ovako mamurna bosa, samo u boksericama i potkošulji šetati do mile volje po stanu. Da mi ne zvoni telefon, da mi od ranog jutra ne zvoni mobitel, da se zbrojim s mislima i primislima… I da bar jednom u nedjeljno prijepodne odjebem sve. Napunit ću kadu i u njoj provesti cijelo popodne. Neću na obiteljski ručak, neću popodne na kavu. Neću nigdje. Ima još nešto crnog u frižideru, glazbe uvijek na cedeu… Živjela emancipacija i odcjepljenje.
Mare