Godine stradanja

Horde zla. Barbari. Zvijeri. Neljudi… I pijani krvožedni četnici i u smb obučeni desetari, vodnici, zastavnici, poručnici, kapetani, majori, pukovnici… Bratija zakrvavljenih očiju i iskeženih zuba. I njihovo oružje i oruđe koje smo, nota bene, mi plaćali svojim novcem. Streljivo neograničenih količina. I mržnja. I osveta. Naslađivali su se vijestima o broju poginulih, umrlih, ranjenih. O tomu da Grad živi bez vode, bez struje. U podrumima. Dok su u rovovima i pokraj tenkova, haubica i u svojim kantinama žderali zalihe konzerva iz JNA ili opljačkano blago, dok su lokali Nikšićko pivo ili BIP, dok su se oblijevali stomaklijom ili ovdašnjom rakijom, dok su palili vatre i veličali Dražu… pustili su valjda i poneku suzu zato što u Grad nisu ušli. Nisu mogli. Nisu smjeli. I možda poneku suzu zato što su u Gradu i u dijelu njegove okolice Ljudi, ipak, živjeli. Pekli su kruh. Dijelili kapi vode. Čitali uz šterike. Išli kod prijatelja. Bolnica je funkcionirala. Vatrogasci. Škole… Išli su ljudi na groblja. Nažalost i to je život.
Građevine su ranjavane. Spomenici kulture, kuće, zgrade, ambulante, škole, crkve, gospodarski objekti, ceste… Grad se branio kako je znao. Okolica se branila kako je znala i kako je mogla. Jesen je prolazila. Zima je prošla. I još jedna jesen, pa još jedna zima, i još jednom i još jednom. Nikad u Grad nisu ušli. Bili Brig i Crno, rubovi Bokanjca, to im je bio domet. Njihova silna gvožđurija bijaše nemoćna. Grad je dao svoje žrtve, okolica je davala svoje žrtve…
Uz ovdje objavljene fotografije (a svaka govori više od tisuću riječi), iz tog vremena postoji i mnoštvo snimaka drugih autora. No, ponajviše su ih u Gradu i u okolici napravili Zvonko KUCELIN, Željko KARAVIDA, Željko MARIČIĆ i Arif KLJUČANIN.