Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

12 C°

Svakoga dana rana malo manje boli

Autor: Valentina Mlađen

04.10.2009. 22:00
Svakoga dana rana malo manje boli

Foto: Filip BRALA



Nagrade bi Dinu nešto značile da su mu bile uručene za života, a sada samo skupljaju prašinu. Ne kažem da “Pandorina kutija” nije zaslužila nagrade, ali u našoj zemlji to ništa ne znači. Neke nagrade koje je Dino dobio nismo nikada ni vidjeli, oni koji su mu ih dali zaboravili su ih poslati


Godinu dana poslije smrti hrvatskoga kralja funka Zadar je odlučio oprostiti se s njim na način dostojan Dina Dvornika. Tako je Arsenal ovom velikanu hrvatske glazbe posvetio mjesec listopad, a središnji događaj bit će koncert “Tribute to Dino Dvornik” u petak 16. listopada. Na koncertu će svirati bend sastavljen od ljudi koji su surađivali s Dinom za njegova života, a kao vokal nastupit će Mario Huljev u kojem je i sam Dino vidio veliki potencijal. Kako je na proslavu prve godišnjice od otvaranja City galerije Relja došla i Danijela Dvornik, u društvu Nevena Ciganovića, uhvatili smo priliku da saznamo neke pojedinosti o Dinu i njegovom stvaralaštvu te neumrloj glazbi.
* Prošlo je više od godine dana od smrti kralja funka. Kako se sada nosite s tim, je li vrijeme zaliječilo rane?
– Već sam se pomalo pomirila s činjenicom da ga nema, naravno da mi je to bio šok i da je to nešto što ne ide tako brzo da možeš ujutro okrenuti novu stranu i krenuti dalje. Ipak je to dvadeset godina života i imaš neke svoje rituale na koje si navikao. Zapravo se događa da sve to ponovno učiš bez te osobe, tako da je ova prva godina bila u tom znaku. Iskreno, nemam ni puno vremena za padati u neke depresije. Znam da svaki čovjek reagira na svoj način pa tako se i ja nosim s tim kako znam. Naravno da imam trenutke kad me uhvati neka tuga i kad sam žalosna, ali pokušavam sebe zaokupiti drugim stvarima da što manje razmišljam o tome. Prošlo je to relativno brzo tako da nemam uopće osjećaj da je to već godina dana.
* Još uvijek se nagađa i vode diskusije o uzrocima i dosta često spominje se Dinova depresija. Kao najbolji poznavalac Dina možete li nam otkriti je li on bio sretan u životu ili je zaista bio depresivna osoba?
– Zapravo i tuga i radost jesu dva elementa života koja se konstantno izmjenjuju i momentalno možeš biti sretan, a isto tako momentalno možeš biti tužan. Generalno govoreći Dino je uvijek isijavao neku svoju pozitivu i s jedne strane uvijek je gledao na neku pozitivnu stranu u životu. Nije baš bio od ljudi koji se odaju tuzi i depresiji, ali sigurno da je u svom životu, osobito u zadnjih nekoliko godina, imao momente kada je bio i depresivan. To se osobito odnosilo na njegovo stvaralaštvo koje je on davao iz sebe. Kada prodaješ nešto što je zvuk i nije ni opipljivo ni vidljivo, to je veliko opterećenje i samo po sebi. S obzirom na to kakvo nam je tržište njemu su se smanjili i neki resursi što se tiče tržišta i koncertnih stvari, što ga je mučilo. Danas se sve okreće oko love i tračeva, a malo se daje onom dijelu umjetničke priče, no ni to nije toliko strašno koliko se čovjek i na dnevnim bazama susreće s nekim manjim ili većim problemima. Tako da ja ne mogu reći da je on bio nekakav depresivac, jer nije. On je kao osoba u životu bio veseo, ali naravno da su ga neke stvari u životu ratuživale jer je smatrao da omjer onoga koliko on daje i ulaže jednostavno nije proporcionalan onome koliko dobiva.
* Dino je za svoga stvaralaštva stvorio pozamašan broj hitova koji su ostali jednako popularni od prvog puštanja pa do danas. Gdje je pronalazio inspiraciju za svoje stvaralaštvo?
– Inspiraciju je uvijek vadio iz normalnih dnevnih situacija. Kada ne bi bilo inspiracije on bi uvijek išao s tim da inscenira neku situaciju iz koje će se razviti neka inspiracija. Kad bi bilo pretiho u kući on bi uvijek inscenirao neku situaciju oko koje bi se svi nervirali i živčanili i onda bi se na kraju posvađali. Onda bi ta svađa zapravo inicirala u njemu neku inspiraciju. Sad na ovom zadnjem albumu možda i nije bilo previše tako, prije bi me znao iživcirati, ali sad sam ja već znala što on pokušava pa bi mu bilo teže navući neku situaciju iz koje će biti neka akcija i reakcija iz koje će on nešto napraviti. Zapravo, ništa ga nije inspiriralo u realnome svijetu. On nije htio ni gledati televiziju niti se opterećivati takvim stvarima jer ga je to zapravo bacalo u tu jednu crnu stranu iz koje nije mogao crpiti apsolutno ništa. Njemu je sreća, veselje, tuga, ali ona neka zdrava tuga nastala iz neke ljubavi sve to bi urodilo nekom kreativnošću. Vidi se da je njemu u zadnje vrijeme od jednog albuma do drugog trebalo dosta vremena. Vjerojatno bi sad od “Pandorine kutije” do sljedećeg albuma trebalo deset godina. Znaš, ono kad si mlađi pa valjda smo se i više svađali, a kako ulazimo u godine sad se više ne damo toliko.
* Često se za Dina priča da je tijekom života prolazio kroz neke stvaralačke krize. Je li mu se takva jedna kriza dogodila i prije “Pandorine kutije”?
– Definitivno. Dugo je stvarao i u svim tim fazama imao bi te oscilacije. Najčešće bi bio dobro raspoložen kada bi nešto dobro napravio u studiju, a ono razdoblje do neke druge dobre situacije, možda bi se tu malo deprimirao. Zapravo je bježao u svijet igrica, to je njemu bio neki bijeg da se ne poistovjećuje s nekim realnim stvarima jer bi ga to deprimiralo. A i zamrle su te klupske scene i diskoteke. To su bili prostori gdje je on najviše volio raditi i gdje je osjećao tu svoju glazbu zajedno sa publikom. S druge strane imao je poriv da radi što bolje i drukčije. Koliko god je to bio neki pritisak to ga je i vuklo, a zapravo je konstantno imao osjećaj da to ljudi neće prepoznati. Stalno je stremio da dobije neki prostor na estradi i da se nekako vrati na onaj kolosijek koji je već prije bio zacrtao, no iz njegove perspektive činilo mu se da to baš neće biti tako lako. Stvari su se promijenile, a on se pokušavao uvući u te tokove koje je donijelo novo vrijeme. I sam je bio svjestan da je to malo vjerojatno. Jednostavno nije on bio tip koji će se dodvoravati niti je radio glazbu s nekim kompromisima. Vjerovao je on u tu “Pandorinu kutiju” i u to što je radio. Mislim da ga je uspio završiti da bi taj album bio još kompaktniji. Sigurno bi još bilo nekih pjesama koje bi bile i bolje od nekih na albumu.
* Bez obzira na Dina “Pandorina kutija” je završena i u prodaji je. Kako ste zadovoljni s onim što je na albumu napravljeno i s prodajom albuma?
– Prodano je više od 12 tisuća primjeraka, što je svakako lijepa brojka, ali s obzirom na cijenu i pristupačnost ljudima, da su je mogli kupiti na svakom kiosku, opet nije to nekakav veliki broj. Namjerno smo išli na cijenu od 70 kuna jer svi pričaju da im je 120 kuna puno, a očito bi trebalo biti besplatno. Uskoro će izaći koncert “Tribute to Dino” u Splitu s gostima izvođačima iako je sve to još u pregovorima pa ćemo vidjeti.
* “Pandorina kutija” pokupila je brojne nagrade kao i Dino, no gotovo sve nagrade došle su posmrtno. Dobio je čak pet Porina, Index za najboljeg regionalnog pjevača, kao Zlatnu kooglu. Kako komentirate te nagrade?
– Nagrade bi nešto značile da su mu bile uručene dok je bio živ. Sada te nagrade meni samo skupljaju prašinu. Ne kažem da “Pandorina kutija” nije zaslužila nagrade, u svakom slučaju i Porina i sve to skupa, ali zapravo u našoj zemlji to ništa ne znači. Taj Index nikad nismo ni dobili ni vidjeli. Ja sam čak i poslala mail s upitom kakva je to nagrada i kad ćemo je dobiti. Navodno nisu imali financija za sve to organizirati. Ni Koogla nije stigla, to je netko izbacio ali ništa od toga. Očito ni organizatorima nije baš stalo previše do te nagrade. Ako ne odeš po nju taj dan onda ti je ne daju, ne možeš javiti da si spriječen i ne možeš doći, očito ne šalju poštom. Šalu na stranu, ali te nagrade su više pompa nego što sam ih ja vidjela.
* Sve nagrade koje je dobio posmrtno izmicale su mu za života. Mislite li da bi nešto bilo drukčije da je njegov rad bio priznatiji dok je bio živ i da bi mu nagrade nešto značile?
– Svaka nagrada koju dobiješ u životu na neki način ti je podstreh da si priznat od nekoga. Ne možemo pričati da je nagrada nebitna stvar, ali osobno sve manje i manje te nagrade vrijede. Nekad kada bi prodao milijun ploča i dobio tu nagradu sam si sebi bio vrijedan, a ovo danas mi pričamo o zlatnoj tiraži od osam tisuća cd-a. Nije on nikad nešto radio da bi dobio nagradu, njemu to nije bio cilj, ali svakako da je stremio tome da ga ljudi prepoznaju.
* Na Dinov pokop došlo je mnogo ljudi, a mnogi od njih su poznata estradna lica. Tko su bili svi ti ljudi i jesu li i nakon svega ostali u kontaktu s vama?
– Što reći o sprovodima, ja ih mrzim, a i Dino ih je mrzio, no kada nekoga voliš i cijeniš za života onda je možda i normalno da mu dođeš na sprovod. Postoje ljudi koji te ne poznaju i ne žive s tobom u životu, ali opet na neki način imaju želju oprostiti se. Bilo je i nekih ljudi koji su čisto došli vidjeti što će biti na sprovodu. Onaj tko je umro njemu to zapravo ništa i ne znači. Zato je i htio da njegov sprovod bude cirkus jer svi ti sprovodi i jesu cirkusi samo što to nitko ne želi naglas reći. Vjerujem da je bilo onih koji su se samo htjeli slikati. Vjerojatno je bilo i onih koji su se stvarno htjeli pozdraviti. Uvijek imam jednu svoju malu grupu ljudi s kojima se družim niz godina, no Dino nikada nije imao prijatelja za kojega je mogao reći da mu je to najbolji prijatelj. Naravno da je bilo ljudi s kojima se družio niz godina i s kojima je radio, on je imao više tih nekih prijatelja i gomilu lica koja su momentalno bili neki poznanici. Nisam ni očekivala da se dogodi neka velika promjena i da sad odjednom svi ti ljudi ostanu u kontaktu sa mnom.
* Život s Dinom nije bio lak što smo vidjeli i u “Dvornikovima”. Jeste li ikad pomišljali da ga ostavite i prepustite samome sebi?
– Pa mogla bih bez njega dva dana, a onda treći dan bi mi bilo dosadno, to je tako kad se navikneš. Mi nikad nismo bili u situaciji da ne razgovaramo jedno s drugim, svaka naša svađa brzo je prošla. Kad smo bili mlađi više smo se svađali, a pri kraju nam je nekako bilo najljepše, ne trebaš puno govoriti, a sve se zna.
* Pokrenuli ste svoj vlastiti posao, “Eventušu”. Kako napreduje?
– “Eventuša” radi koliko to okolnosti u našoj zemlji dopuštaju. Nije neko ludilo, ali tu i tamo radi. Nisam samo vezana za to jer radim i neke koncerte. Radim i s curama Las balkanjerosicama koje uskoro trebaju izdati album. Pokrenula sam još jedan posao s dva partnera a to je Kreativninered.net. To je izdavačka kuća za mlade, neafirmirane glazbenike i mi zapravo “brijemo” na neki film koji je malo moderniji od starih izdavačkih kuća. Pokušavamo napraviti bazu ljudi koji možda sjede u garaži i pišu neke pjesme, imaju talenta a ne znaju kome se obratiti.
* Rekli ste da pišete i knjigu o svom životu s Dinom.
– Knjigu sam počela pisati još odavno, samo sam skupljala neke podatke i činjenice tako da ne zaboravim. Ipak, knjiga neće ići tako brzo. U njoj će biti opisana tri desetljeća različitog života u različitim uvjetima i kroz to ta naša priča o njegovom životu, a ima i nekih njegovih zapisa. Naravno, sve će to biti prožeto i dodatnim stvarima među kojima i recepti, neću sad otkrivati sve stvari, ali mislim da će to biti zgodna priča, a ne samo šturi biografski podaci.
* Jeste li razmišljali o novoj vezi ili udaji?
– Dino se ne bi ljutio. Kada sad razmišljam ne znam što će mi život donijeti pa ne znam što da odgovorim na to pitanje. Svašta se može dogoditi i da sad kažem neću, ne mogu. Pretpostavljam da se neću udati zato što mi se to više ne da raditi i ne mislim da to nešto specijalno znači. S Dinom sam to napravila jer je to za nas dvoje značilo slobodu, a ne da nama to nešto predstavlja. Danas sve više ljudi koje upoznajem nemaju ono što ja tražim. Meni opet treba netko tko je veseo i tko će mi možda stvarati neke slatke muke da se imam čemu veseliti i nervirati. Teško da će naletjeti neki Dino broj dva.
* Zaustavljaju li Vas nepoznati ljudi na ulici i ispituju o Dinu i vašem životu?
– Pa ljudi me zaustave i uglavnom pozdrave. Većina ima osjećaj da me zna, vjerojatno zbog tog serijala “Dvornikovi”. Neki izjave svoju žalost, ali do sada nisam imala nikakvih loših iskustava s tim.


 ČINI SE KAO KARNEVALSKA ŠALA, ALI NIJE




Možete li još jednom prokomentirati istup Bokanjana na prošlogodišnjem karnevalu kad su odglumili Dinov sprovod?
– Nakon što sam malo razmislila o cijelom događaju nije mene toliko pogodilo što su oni napravili Dina kao temu. Karneval je mjesto na kojem se ismijavaju političari, situacije. Oblačimo se u neke ljude i na taj način im se izrugujemo zbog nekih stvari koje su napravili ili rekli. Tako da mi se u tom momentu činilo da se oni zapravo sprdaju s Dinovim sprovodom, jer eto na tom sprovodu je bilo i masu tih faca koje su simpatične ili nisu. U tom mi se momentu činilo kao sprdačina s njegovim sprovodom i nisam to shvatila kao neko uzdizanje Dina. Možda sam ja u krivu i sve je to skupa bilo malo prerano, a ljudi su osjetljivi u tim momentima. Da su napravili neku pozornicu i stavili tipa u crvenom odijelu da pjeva “Hipnotiziran” ne bih ništa rekla, ali to s tim sprovodom je bilo malo morbidno.


 I NAKON DINA – DINO


Nakon Splita i Zadar je odlučio organizirati “Tribute to Dino”. U Zadru nastupa bend sastavljen od Dinovih suradnika. Mislite li da će koncert u Arsenalu požeti uspjeh?
– Moram reći da se Zadru zbilja zahvaljujem, jer su oni bili jedna vrlo vjerna publika Dinu tijekom svih dvadeset godina i imali smo lijepe trenutke u Zadru. Drago mi je da će Tribute biti u Arsenalu, jer nakon Dinove smrti dobila sam dosta upita baš iz Zadra sa željom da se oproste na takav način od Dina. Takav koncert je teško napraviti i bio mi je cilj napraviti takav koncert u Splitu. Ovaj bend nastao je upravo na inicijativu ljudi koji su baš u svom gradu htjeli imati takav događaj, a s druge strane glazba je nešto što ostaje i ne mora zamrijeti ako Dina nema. Tako smo došli na inicijativu da imamo bazični bend koji može svirati na njegov način, da glazba ostane u nekakvoj koncertnoj domeni s ostalima. To su glazbenici koji su radili s Dinom i s kojima bi i on, da je vidio tko su, bio zadovoljan. Inicijativa je ostala, okupila sam ljude koje je on priželjkivao u svom bendu. Mislim da će ovo u Arsenalu biti stvarno super.