Poigravanje s nogometnim zakonitostima

Neuspjeh protiv susjeda nije ništa drugo nego odraz onoga što Zadar pokazuje ove jeseni kao i načina na koji su ljetos obavljene pripreme

Drugo poluvrijeme utakmice između Zadra i Šibenika odigrane prošle subote bilo je nešto najlošije što smo od Zadra vidjeli unatrag možda i cijelog desetljeća. Takav krah jedne prvoligaške momčadi, i to protiv nejakog protivnika (Šibenik je u Zadar došao sa šest bodova iz devet utakmica i četiri postignuta gola) i u hrvatskim nogometnim okvirima nije tako česta pojava. Na stranu poraz od Šibenika, takvo što nije nikakvo iznenađenje jer na Stanovima su se i lani rasipali bodovi, no način na koji su Šibenčani došli do konačnih 4:1 je za svakog zadarskog navijača, a sve manje ih je na tribinama, frustrirajući.
Objašnjenja da se „sve preokrenulo nakon crvenog kartona Igora Banovića” ne možemo uzeti za ozbiljno jer isključenja u nogometu nisu nikakva rijetkost. Štoviše, momčadi koje ostanu bez jednog, ponekad čak i dva igrača, znaju na kraju izvući povoljan rezultat. Jer 11 na 10 jest prednost, no ne i tolika da bi se onaj tko je oslabljen trebao onako ponašati na terenu kako je to činio Zadar. Ako je suditi po razmišljanjima igrača i Dalibora Zebić, trenera, onda se čini da Zadrane presjeku, kako oni to kažu, stvari koje su u nogometu uobičajene. Recimo, u ranoj fazi utakmici primite gol, pogriješite u obrani nakon čega primite gol, ili, eto, dobijete crveni karton. Pa, ipak jedan crveni karton, i to zasluženi, ne može biti ni najmanje opravdanje onakvoj blamaži kakvu je Zadar ponudio protiv Šibenika.
Zakašnjelo uigravanje
Slobodni smo zaključiti da neuspjeh protiv susjeda nije ništa drugo nego odraz onoga što Zadar pokazuje ove jeseni kao i načina na koji su ljetos obavljene pripreme. Ponovno je jedna momčad uigravana da bi se već nakon prvog kola “promiješale karte” nakon čega je sve ono što se vježbalo prije toga izgubilo na smislu. Zebićev stručni stožer uporno je Skočibušića predstavljao kao korektora, iako je bilo jasno da Makaranin ima problema s ozljedom (na pripremama gotovo pa nije igrao). Peraić je stalno igrao na desnom boku, a već od drugog kola na tu je poziciju vraćen Josip Bilaver.
Toni Pezo je došao kad je sezona već počela, zdravstveno stanje Terkeša ni prije nije bilo sjajno, pa se svejedno vjerovalo da će on sa Santinijem rješavati situacije u napadu. Gluić je predstavljen kao prvi vratar, ali vrlo brzo to je opet postao Ježina… Pri tome je najmanje bitno je li na desnom boku bolji Bilaver ili Peraić ili na golu Ježina odnosno Gluić. Ključno je to da Zadar godinama na pripremama igra jednu formaciju, a kad krene borba za bodove igrača se križaljka brzo mijenja. A tako ne ide jer kad prvenstvo krene momčad bi trebala biti uigrana, a karte već podijeljene. Ovako se čini da se prvenstvo koristi za – uigravanje.
Malobrojni igrački kadar
Drugo, Zadar je lani na proljeće ostao s juniorima na klupi, a ponekad je i njih nedostajalo. I tako siromašan igrački kadar dodatno je ispražnjen ljetnim odlascima. Nije bilo teško zaključiti što će se dogoditi, a to je ono što Zadar danas muči – malobrojan igrački kadar, posebno nedostaje igrača u napadu i obrani. Zebić je protiv Šibenika u drugom poluvremenu ubacio Gospića, jedinog čovjeka kojeg je imao na klupi, a za kojeg se može reći da ima napadačkih sklonosti. Ulasci Jerbića i Peraića nisu mogli previše toga promijeniti prema naprijed. Situacija je takva da Zebić i kad mu momčad gubi ne radi izmjene jer očito ne vjeruje de će oni koji uđu biti boljih od onih koji su na terenu. A to je poražavajući činjenica.
Konačno, poraz od Šibenčana nije ništa drugo nego logičan slijed onoga kako se Zadar ponaša ove, zapravo i ne samo ove, sezone. Iako je Zebić stalno govori da se ne živi samo od domaćih bodova njegova momčad nije znala (ili mogla) na gostujućim terenima nešto od svih tih logičnih promišljanja provesti u djelo. Zadar se dogodilo ono što se događa i puno većim momčadi, a to je poraz kod kuće. No, u zadarskom slučaju taj poraz u kombinaciji s gostujućim blamažama ima mnogo teže posljedice nego što bi ih imao da su Zadrani barem nešto s gostovanja donijeli kući. Ako se Zadar do sada i držao iznad vode to više nije slučaj. Dakako, daleko je rasplet premda nakon Šibenika za “plave” više ništa neće biti kao prije, koliko god na Stanovima bježali od takvog stava.

 NI IGRE NI REZULTATA

Dalibor Zebić jedan je od rijetkih, ako ne i jedini trener u Prvoj HNL koji ne mora strepiti da će ostati bez posla nakon dva ili tri uzastopna poraza. To znači mir ne samo za njega nego i za cijeli stručni stožer. Bez obzira na to takav kredit Zebić (još) nije pretvorio u dobru igru na terenu. Dakako, uvijek može bolje, pa se iz te perspektive Zebiću nema što zamjeriti. Ipak, ono što “žulja” jest neuvjerljiva igra koju Zadar pokazuje posljednje već dvije i pol sezone. Recimo, onako kako se Šibenik poigrao sa Zadrom u drugom poluvremenu je nešto što zadarski navijači od svojih ljubimaca odavno nisu vidjeli. Pobjede, kada se i dogode, su minimalne (1:0, 2:1, najviše 2:0), a to nije igra koja bi vratila gledatelje na tribine. Točno je da se na kraju pamti samo rezultat, ali točno je i da se ni u tom segmentu Zadar nema s čime pohvaliti. Preklani 11. mjesto u konkurenciji 12 prvoligaša, a lani 14. među 16 momčadi…