Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

Teško mi je jer volim polako pripremati i graditi ulogu

04.10.2011. 22:00
Teško mi je jer volim polako pripremati i graditi ulogu


Gluma u kazalištu je pod pritiskom, tlakom, artificijelna i ekspresivna, veća od realnog, naglašenija, a pred kamerom realna, intimna u nekim situacijama krupnih planova i manja od realnog te je eventualna neprirodnost i neopuštenost puno primjetnija pred kamerom, ali u principu gluma je gluma i samo se treba prilagoditi mediju
Zadarski glumac Jure Aras, kojeg smo do sada znali samo kao kazališnog glumca, iznenadio nas je nedavno pojavivši se u jednoj od istaknutijih uloga RTL-ove sapunice “Ruža vjetrova”. Uz kolegicu iz Kazališta lutaka Tamaru Šoletić, Aras igra lik Ede Jelavića, Tamarinog filmskog supruga, osobe kakvu svi mi poznajemo iz svog susjedstva.
S obzirom na to da je ovo Arasu prva uloga u TV sapunici, ali ujedno i prva uloga pred kamerom, zanimalo nas je kako se snašao i namjerava li iz kazališnih uploviti u neke druge vode.
“Kolegij” u školovanju glumca
Ovo vam je prva uloga u TV sapunici. Kako je došlo do vaše suradnje s RTL-om?
– Pa slučajno, Tamaru su zvali, a ja sam išao usput… Više kao kolega i vozač do Splita gdje je bio organiziran casting za nju i mene i premda nisam ništa očekivao, bilo je ok da sudjelujem u castingu makar kao sparing partner Tamari. Vidjeli su našu spontanost i igru, to im se svidjelo i odlučili su nam povjeriti uloge Adriane i Ede. Inače to je bio casting produkcije Fremantle media koja u suradnji s RTL-om producira ovu seriju.
Inače ste glumac Kazališta lutaka, ali i jedan od osnivača Teatra VeRRdi koji promiče suvremenu kazališnu djelatnost. Kako to da ste se odlučili nastupiti u TV sapunici?
– Ljudi se snalaze na svakakve načine da bi bili solventni i ja sam probao razne varijante, ali nekako nisam uspio spojiti opće i vlastito dobro pa je tako, fala Bogu, došao red i na TV sapunicu. Ipak nije sve samo u novcu, rad na ovakvoj produkciji je jedan od ‘kolegija’ u školovanju glumca stoga mi je ovaj rad zanimljiv i potreban. Nije uopće bilo pitanje izbora kad sam dobio ponudu – to je to – idemo. Doduše, odluka je pala puno prije same ponude, kad je tečaj švicarskog franka ‘probio psihološku granicu od 6.0.’, a znate kad je to bilo? Prije nego što je ‘probio psihološku granicu od 7.0’.
U seriji glumite s kolegicom iz Kazališta lutaka Tamarom Šoletić. Pomaže li vam njezino prijašnje glumačko iskustvo u TV serijama?
– Pomaže, da, pogotovo u praktičnom pristupu organizaciji i ekonomizaciji vremena pripreme za scenu, dinamici glume i općeg odnosa prema poslu.
Snimanje napornije od kazališta
Kakav je lik kojeg glumite? Koliko se uloga koju sada glumite poklapa s vama u stvarnom životu? Je li uopće važno da se glumac može pronaći u liku koji glumi?
– Važno je da se glumac može pronaći u liku koji glumi, apsolutno, ali ne znači da je za to potrebno poklapanje uloga iz stvarnog života. Tu se glumac služi maštom, igranjem s energijama, impostacijama, misaonim konstrukcijama, psihologizacijama, ukratko svim onim alatima kojima se glumac može služiti u gradnji lika. Naravno da se oslanjamo i na stvarno, vlastito iskustvo i da se u ovakvim serijama glumci biraju za uloge prema makar površnom promatranju nekakvih osobnosti koje prirodno nose sa sobom… Jer, budimo iskreni, nema tu baš previše vremena za kreiranje i traženje lika pa je poželjno da su osobnosti uloge i glumca bliske, kažem opet: makar površno. Moj lik, nažalost, ima previše loših osobina koje se poklapaju sa mnom i, nažalost, nekoliko dobrih koje se ne poklapaju, ali u principu oba imamo sreće u životu kolike god pegule bili. A taj moj lik, Edo je dobar, strastven, požrtvovan i navodno šarmantan, ali je, s druge strane, pegulast, smotan i nesmotren… pomalo nezreo, al’ kad zatreba, ipak pouzdan i stabilan… Više o njemu na: www.rtl.hr/ruzavjetrova/jelavic/edo.
Pretpostavljam da će vam jesen i zima proteći radno zbog snimanja serije. Je li napornije snimati ili uvježbavati predstavu?
– Meni je teže snimati, zbog toga što se ja volim polako pripremati i graditi ulogu, danas probati scenu, promisliti pa sutra dotjerati, znati je dobro i igrati se samo s uživljavanjem, dinamikom, energijom itd., a kod snimanja ne mogu računati na automatiku naučenog, nego se još moram boriti s prisjećanjem teksta, mizanscenom, položajem kamera k tome još bez mogućnosti ponavljanja sutradan, kad se sjetim da sam mogao nešto ovako ili onako… uglavnom, zanimljivo mi je ali teže, psihički i mentalno, fizički je lakše… sjednem, ustanem, dva, tri koraka sjednem, ne oznojim se baš pa mi čak i to fali.
Kod snimanja nema proba i “peglanja” scene do savršenstva. Kako ste se navikli na takav tempo, koliko se zapravo razlikuju rad u kazalištu i gluma na TV-u?
Za sada samo izlet
– Gluma u kazalištu je pod pritiskom, tlakom, artificijelna i ekspresivna, veća od realnog, naglašenija, a pred kamerom realna, intimna u nekim situacijama krupnih planova i manja od realnog te je eventualna neprirodnost i neopuštenost puno primjetnija pred kamerom, ali u principu gluma je gluma i samo se treba prilagoditi mediju. U oba slučaja se očekuju iste stvari: jasnoća lika, artikulacija dinamike unutar dramaturgije, energija, prirodnost iskrenost, opuštenost…
Pratite li i sami seriju? Jeste li zadovoljni svojom glumom?
– Još uvijek pratim svaku epizodu, uočavam pogreške pa u sljedećim snimanjima obraćam pažnju na to, ali sam u načelu zadovoljan.
Kakvi su vam odnosi s kolegama glumcima? Ima li kakvih napetosti na setu?
– Ma super mi je s kolegama glumcima i tehnikom, među nama nema napetosti.
Sad kad ste se okušali u “Ruži vjetrova”, vidite li se i dalje na malim ekranima ili je ovo bio samo izlet, profesionalni izazov?
– Nisam se još okušao, tek se okušavam… Izazov je svakako, a za sada i samo izlet. Ne bih imao ništa protiv da dobijem još prilika… za igranje na filmu, recimo, da vidim kako bi to izgedalo kad bih se mogao duže pripremati u suradnji s redateljem za rad pred kamerom, a nekih konkretnih planova ili viđenja trenutačno nemam.
Radite li na još kakvim projektima uz “Ružu vjetrova”? Kad vas opet možemo vidjeti u Kazalištu lutaka?
– Trenutačno ne radim nikakve paralelne projekte. Primijetio sam da nemam više tih kapaciteta otkad snimam seriju i to mi je još jedna potvrda koliko je taj posao mentalno naporan. Što se tiče kazališta lutaka – tu sam, teško ćete me vidjeti jer se uglavnom skrivam iza lutke 🙂
Tetaro VeRRdi je nedavno podržao projekt odlične predstave “Decipule” koja je u Zadru izvedena već dva puta. Kad možemo očekivati novu predstavu Teatra VeRRdi?
– Da, uz ‘Decipulu’ tu su još bile ‘Krađa identiteta’, ‘Scream’, ‘Novomedijska galerija’, suradnja na projektu ‘Is-land’… Osim gostovanja i zadarske premijere predstave ‘Scream’ Teatra VeRRdi u koprodukciji s teatrom Glej iz Ljubljane i Mavenom iz Splita koja će biti na turneji po Hrvatskoj krajem godine od Teatra VeRRdi više ne treba očekivati ništa prije sljedeće godine, planovi su definirani, ali ovise, naravno, i o odobrenim sredstvima. O tome više kada dođe vrijeme.