Glazba za svačiji (ne)ukus

Dobro sam zapamtio te mudre riječi svog mentora i nikada mi narednih godina nije padalo na pamet prekidati svetkovinu janjetine. Uvijek sam je poštovao, pa čak i onda kada su mi razdragani svati dok sam pjevao gurali papršnjak u usta, masnim mi prstima strugali po žicama i grlili me znojnim pazusima, ali je to žrtvovanje ostavilo dubok trag na moju inače labilnu psihu, tako da i dan danas s krikom na usnama bježim i na sam spomen janjećeg mesa
– To ti je najslađe zarađen novac. Mukte jedeš i piješ, dobro se zabaviš, a na kraju ti za sve to još i plate – govorio je Klaudio lukavo se smješkajući, pažljivo pletući finu paukovu mrežu u koju me mislio smotati i uzeti pod svoje. Znao sam da me traži, ne zbog nekih mojih glazbenih sposobnosti, jer one s te reproduktivne strane i nisu bile naročite, već više zbog toga što je znao da ne podnosim alkohol i da mi novac nije primaran, što su u muzičarskom svijetu bile rijetke osobine. Osim toga, u svom dugogodišnjem bavljenju tim poslom, upoznao je razne bolesnike, kompleksaše i slične pa se nadao da sam nekako u stanju kompenzirati tehničku nesavršenost, a ja sam više zbog želje za novim iskustvima i spoznajama nego zbog materijalne lakomosti pristao na njegov plan, koji je bio jednostavan. Naučiti repertoar i biti u stanju izvesti ga, bez da se prisutni pitaju kakvi to čudni zvukovi dolaze iz zvučnika. Dobio sam debelu bilježnicu iz koje sam, za početak, morao naučiti ono najpotrebnije, na gitari odsvirati samo osnovne akorde i povremeno u društvu pjevačice nastojati nešto i otpjevati.
– Nije teško, ne treba ti neka virtuoznost, ali moraš korektno odsvirati od početka do kraja, bez glupiranja i omalovažavanja repertoara – upozoravao me je.
– Znam da si ti nekakav ozbiljni roker koji sluša progresivnu glazbu, ali to njih nimalo ne zanima. Ti si tu da odsviraš ono što njima treba i to će ti pošteno platiti, ali isto tako od tebe očekuju da to dobro i odradiš. Pola posla ćemo obaviti mi, drugu polovinu dobro raspoloženje, a dio pun trbuh i alkohol.
I nije bilo naročito teško. Zapravo, sve se to svodi na isto, tako da većina ljudi koji sviraju taj repertoar, kada ga jednom nauče, mogu godinama izvoditi jedno te isto bez nekog napora i želje za promjenom. Vjerujem da, ako bi jedne subote netko pakostan prisilno pomiješao članove desetak različitih sastava i potjerao ih nasumce po pirevima, da bi svi i dalje zvučali manje-više jednako i bez prethodnih proba i dogovora.
Princip je u biti vrlo jednostavan. Večer je podijeljena na setove koji se sviraju po određenoj logici nastojeći da im se krajevi poklope s umorom plesača i novim jelom iznesenim na trpeze. Što se tiče samih setova i tu je isto. Počinje se s jednim do dva sentiša, zatim slijedi splet valcera, pa dva brža zabavnjaka, po koji r&r i na kraju splet polki ili countryja čiji je cilj, postepenim ubrzavanjem, do kraja izmoriti plesače i sustavno ih iscrpljivati tijekom cijele večeri.
KOMBINACIJA IĆA, PIĆA I ČUDNOVATE GLAZBE
Kao što smo rekli, duljina setova ovisi o serviranju hrane i obično je stvar dobre koordinacije između kuhinje i muzike. Kada konobar da znak, set se privodi kraju ili produljuje, ovisno o situaciji u kuhinji. Muzičar treba svojim iskusnim okom pratiti situaciju za stolovima, da vidi kada je sve pojedeno i koliko im otprilike treba da dođu do daha i skupe snagu za daljnje napore. Omjer između sviranja i pauze u minutama najčešće je 40:20 u korist skakanja, ali i tu ima jedna iznimka. Kada sam nakon one najvažnije pauze u kojoj se poslužuje janjetina krenuo po gitaru, Klaudio me zaustavio i pod ruku odveo prema dvorani. “Pogledaj ih, dobro ih pogledaj” – očinski mi je govorio pokazujući oznojenu, raskopčanu gomilu koja je sladostrasno mljackala žvačući komadine mesine “i zapamti jednu stvar. Kada se jede janjetina nikada se ne požuruje i ne smeta. To je sveti trenutak i gastronomski vrhunac večeri. Tiho se povuci i čekaj da se oni sami dignu”. Dobro sam zapamtio te mudre riječi svog mentora i nikada mi narednih godina nije padalo na pamet prekidati svetkovinu janjetine. Uvijek sam je poštovao pa čak i onda kada su mi razdragani svati dok sam pjevao gurali papršnjak u usta, masnim mi prstima strugali po žicama i grlili me znojnim pazusima, ali je to žrtvovanje ostavilo dubok trag na moju inače labilnu psihu, tako da i dan danas s krikom na usnama bježim i na sam spomen janjećeg mesa.
Postoje tako neke pjesme zbog kojih sam radio ankete među piromanijacima, a sve u cilju spoznaje o čemu se uopće pjeva. Eklatantan primjer neznanja je pjesma “Maslina je neobrana” čiji jedan stih ima desetak različitih tumačenja, a ja ću Vam navesti samo neke: – makina ka cukov cvili; – makina na suho cvili; – maslina kad svud posivi (?); – maslina ka cukar mili i još puno takvih primjera. U tim se bilježnicama s repertoarom zbilja može naći svašta, a osobito ako netko nema pojma. Jedan je pjevao – “koju ono (umjesto nono) svake noći, svira njojzi (umjesto noni) uz gitaru”, jer nesretnik nije znao što su “nono” i “nona”. Sličnih primjera ima i u pjesmi “Jere škovacin”, a posebno u “Ivanu klakaru” u kojem ćeš “prije vidit´dušo, di more ribu smeće (ili neće, ili izvrće, ili čak kreće)”. Veselo je i kada se iskazuju lingvističke sposobnosti na talijanskom ili engleskom jeziku, a tada je bolje nerazumljivo mumljati nego pjevati gluposti.
PRVI PLES – “OTKAD SI TUĐA ŽENA”
Zbilja je teško pojmiti kakve se sve gluposti mogu nekažnjeno izvoditi na pirevima. Nitko ne očekuje da će veselim svatima pjevati Dedića ili Floyde, ali priznat ćete da stihovi poput “hej Marice hej, budi mi okej” ili “čuča, čuča, ja sam dečko srca vruća / na pameti si mi ti / dođi, dođi pi, pi, pi”, uistinu zvuče idiotski i ispod svakog su ljudskog dostojanstva. Veselo je kada svirka već u samom početku počne blesavo, a to je naravno, prvi ples. Mladenci kreću u novi život, a vi im pjevate “Otkad si tuđa žena”, “Dabogda te voda odnijela” ili još bolje “Idi sad bez pozdrava”, a vrhunac netaktičnosti je bio kada je jednom mladoženja mladoj, plešući prvi ples, na uho nježno pjevušio “rekli su mi najgore od tebi”. Jednom su tražili od jednog iskusnog glazbenika da im se za prvi ples svira tango. “Je li argentinski?” pitao je ovaj “ne nego uni bečki” odgovori debeljuškasti, rumeni mladoženja kao da se radi o odresku, a ne o plesu. U takvim je situacijama za glazbenika jako važno da ne gleda takav par kako pleše jer bi u suprotnom mogao dospjeti u stanje smijeha koje bi moglo rezultirati i pokojom krivom notom.
Važno je početi uvježbano i sigurno dok su svatovi još trijezni, a kasnije kada ih zahvati euforija možete i dozvoliti koju sitnu pogrešku, ali ne, što se meni ponekad događalo, da do pola pjevate jednu pjesmu, a u refrenu prijeđete na sasvim drugu. A što ću nesretan, kada su mi sve te pjesme jako slične, kako po melodiji tako i po tekstu. A kada već dijelim savjete, moram napomenuti da je najnezahvalnije svirati za mali pir u velikoj dvorani, jer tada, čak ako pleše 80 posto uzvanika, opet sve djeluje prazno i hladno. Nezgodno je i ako su svatovi sve uštogljeni intelektualci jer takvima i nije mjesto na pirevima pa vam je atmosfera kao da ste na komemoraciji. Puno su zahvalniji oni pravi narodni pirevi s nekoliko stotina uzvanika koji na prvu notu ustaju i mahnito plešu, a u pauzama se zagrle i glasinama prepunim emocija poje “kopa cura vinograd / k njoj dolazi momak mlad”. U tu svrhu je dobro ako plate i harmonikaša koji im ne da mira tijekom cijelog popodneva tako da je vama uvelike olakšan posao.
Nemali je problem i ako se fešta odvija u premalenom prostoru pa jedni drugima gaze po nogama, a najgore je ako su svatovi članovi neke navijačke slupine ili nekoga sličnog društva pa pola večeri morate slušati njihove napjeve, a sutradan se bune da ste malo svirali.
KOLIKO TO TRAJE
Postoji jedan prešutni dogovor između konobara, muzikanata i snimatelja, vezan za duljinu trajanja ovakvih fešta. Svima je cilj da se sve to što prije okonča, da se uzvanici u miru raziđu i da svi odu spavati. To često ovisi o dobi prisutnih, količini pojedenog i popijenog, a osobito o iscrpljenosti. Mudar kakav već jesam, zaključio sam da je najpametnije zadnja dva – tri seta svirati što dulje, brže i glasnije, tako da im čim prije klone snaga i ubije im se želja za bilo kakvom tjelesnom aktivnosti. U te je svrhe mudro postupno ubrzavati tempo, tjerati ih da plješću u paklenom ritmu i da iz petnih žila pjevaju refrene ponavljajući ih u beskonačnost. Pri tome je poželjno dobacivati otrcane, ali djelotvorne fraze tipa “ajmo sada svi zajedno!”, “Ruke! Gdje su ruke!” i ostale budnice i davorije. Na taj način, postižete da oni sami požele da se stvar što prije završi, jer im tjelesne snage više ne dopuštaju daljnje ludovanje.
Primjetio sam da su sami mladenci najčešće oni kojima je stalo što prije otići kući, osim ako u pitanju nije neka vatrena mlada koja se želi izmanitati kao da joj je to zadnji put u životu, a razlog možemo tražiti, ne u tome što željno očekuju leći u postelju, jer budimo realni, tko danas čeka prvu bračnu noć za obaviti te stvari, već zbog toga što cijeli cirkus u kome su oni glavni akteri traje beskonačno dugo i oni ga više ne mogu pratiti, sve i da hoće. Nakon njih polako odlaze i njihovi roditelji, vremešnija rodbina, oni s malom djecom i društvo se polako osipa, sve dok ne ostanu oni najuporniji i najopasniji, a to su…
NEUMORNI, IZBIRLJIVCI I ONI KOJI ZNAJU PJEVATI
“NEUMORNI” su oni svati koji misle da zbog njih fešta treba trajati sve do zore i da je cijeli taj događaj zapravo organiziran samo zato da se oni dobro zabave. Oni stalno traže da se svira, bez obzira što je hrana netom poslužena i što je predah svima dobrodošao, nakon svakog seta bune se zbog pauze, a do izražaja najviše dolaze onda kada je većina svatova već otišla kućama. Tada, bez obzira što je u dvorani ostalo samo troje ljudi, oni uporno inzistiraju na još jednom setu, a ako im kažete da ste već isključili razglas, traže od vas da uzmete gitaru sjednete s njima za stol i zajedno zavijate. A ako na to pristanete, upali ste u zamku jer tome onda kraja nema. On vas grli, smrdljivim vam se dahom unosi u lice i traži “još samo ovu”. Priča završava uvijek jednako. Negdje oko pet ujutro, kada se jave prvi pijetli, u trenutku kada jasno date do znanja da je gotovo, makar ste mu svirali satima, on se ljuti, gleda vas pogledom u kojem se mješa bijes, tuga i razočaranje uvrijeđenog djeteta i prijeti da će svima pričati kako kratko svirate i kako ste neljubazni.
“IZBIRLJIVCI” su oni gosti koji tijekom cijele večeri nešto izvoljevaju, stalno traže neke predpotopske ili totalno neadekvatne pjesme, tako da nakon nekog vremena pomislite da on u stvari izmišlja i traži nešto što ne postoji samo da bi vama napravio neugodnosti. Kao primjer, navest ću slučaj jednog nesretnika koji je tražio da mu se zaredom svira klapa Maslina, Metallica, Mišo Kovač, Let 3 i narodna “Sojčice devojčice”. On ti prilazi dok sviraš i na uho ti obznanjuje svoje želje, a ti se trebaš smješkati kao da si samo na to čekao, klimati glavom na sve njegove gluposti i ignorirati ih, svirajući onako kako je i predviđeno.
“ONI KOJI ZNAJU PJEVATI” elementarna su nepogoda za svakog glazbenika, a možemo ih podijeliti u dvije skupine. Oni koji uistinu znaju pjevati (rjeđe) i oni koji samo misle da znaju (puno češće). U oba slučaja možete doživjeti neugodnosti. Oni koji žele pjevati a ne znaju, mogu vam napraviti štetu utoliko što vam priđu i urlaju u vaš mikrofon i kao prvo ometaju vas, a kao drugo svojim revanjem bez ritma i sluha prekriju vaše pjevanje i gosti misle da ste vi taj koji falša. Problem je ako se nađe netko tko ima glasa i sluha, a od koga svatovi očekuju da nešto otpjeva, jer to inače često radi na obiteljskim okupljanjima i vi mu to morate dozvoliti. Takav je opasan jer čak i ako nije bolji od vas, u subjektivnim ušima njegovog plemena on to jeste i oni automatski počnu žaliti one novce koje vam moraju dati nakon svirke, misleći kako je sve to mogao mukte obaviti i taj njihov pjevač – prijatelj. U tom slučaju morate brzo reagirati i obavezno mu dati neprimjerenu intonaciju tako da mu glas ne može doći do izražaja, a dobro je i usred pjesme promjeniti tonalitet ili namjerno mu pjevati krivu tercu. Zločesto, ali i neophodno.
A KADA JE GOTOVO?
Gotovo je onog trenutka kada su vam platili, a vi ste večer prije svoju opremu, glavu i ekstremitete uredno vratili u toplinu doma svoga, i što je još važnije, u jednom komadu, jer znalo se događati da muzičari spašavaju goli život bježeći pred sjekirama, pištoljima i motornim pilama, a sve pod onom mudrom izrekom “Tko ide po selu, dobije po čelu”. Dogovorena se cifra obično uredno plati ili istu večer, ili tijekom sutrašnjeg dana i rijetki su slučajevi da bude neugodnosti ili odugovlačenja, vjerojatno zahvaljujući i tome što su mladenci dobili dosta novčanih poklona pa trenutačno imaju dovoljno gotovine na raspolaganju. Način plaćanja je, kako se muzičari vole izraziti, “solaran” što će reći – “pare na sunce”, tako da nikakve igrarije sa čekovima, tekućim računima i ostalom papirologijom ne dolaze u obzir. Bilo kako bilo, oni su se zabavili i naplesali, vi ste svoje odradili korektno, a ono što ste malo falšali, ispadali iz ritma i zaboravili koju riječ, ionako se utopilo u općoj atmosferi i euforiji. Svatko je dobio svoje i svi su najčešće zadovoljni. Važno da je ostala zdrava na ramenima glava.
U sljedećem broju Magazina – Snimanje: VAŽNOST DJEVOJAČKE SOBE / MLADENCI U MEKSIČKOJ SAPUNICI / PREGLEDAVANJE SNIMAKA – POSLASTICA ZA MAZOHISTE / KAKO POSTUPITI AKO SLIKE “NE USPIJU” / FOTOGRAFIJE TRAJU DULJE NEGO BRAKOVI