Kad nema kruha, nek je barem igara

Napokon jedan sunčan dan! Već sam mislila da ću oboliti od one kišurine. S godinama sam, očito, posala meteoropat, pa sam imala filing, ako kiša potraje još koji dan, da u završiti s druge strane kanala. Počelo me boljeti koljeno, lakat, tintara da ni ne govorim… Uglavnom, ovo zubato sunce me obradovalo i ozarilo, k’o što našu premijerku ozari Pahor…
Danas ću u đir i neću se vraćati doma dok god sunca ima. Pripremila sam već svoj fenski skafanderić, čizmice, rukavice… Izležavat ću se kao zmijica na suncu. I briga me, neću nikoga ni zvati na kavu, jedna solo uživancija – neprocjenjivo.
S kišom su nekako zamrle i sve moje društvene dužnosti. Poso – kuća – kuća – poso, nekako mi je bio ustaljeni raspored zadnjih dana. Pokriti se dekicom, pogledati reprizine reprize reprizu i to je bilo to. Zvali su me na neka društvena događanja, ali jednostavno nisam bila raspoložena za njih, a ni za druženja. Najbolju prijateljicu sam odbila i za odlazak na Halida. Ona se zgrozila time što ne idem na the koncert, a ja sam se zgrozila što ona ide na taj koncert. Već sam rekla, imala sam priliku ili čast, kako bi neki rekli, prije nekakvih 6-7 godina da me prijatelji izvedu na večeru u restoran u kojemu je Halid pjevao. Sve skupa, uključujući i njega, bez posluge, ofkors, tu nas je večer u restoranu bilo 7 (slovima: sedam). Čovjek kad je izašao na inprovizirani stejđ je samo rekao:
– Ne znam da vam pjevam ili da vas častim večerom…
I pjevao je čovjek, sasvim solidno, bez obzira što je na kraju ispala privatna zabava kojoj se i sam priključio. Sad ne vjerujem da bi nastupao tek tako, samo za est ljudi. Ali ne bih ni ja išla gužvati se tamo pod peku, skidati majicu, bacati grudnjak…
Ne razumijem, jednostavno ne razumijem. Jer sam vidjela slike tko je sve tamo bio. Osim mularije koja uopće ne svira rock, a najveći glazbeni domet im je tuljenje štrkljave Jelene Rozge, nisam se mogla oteti dojmu da su ove face u najboljim godinama, koje su bile u prvom redu na Halida, upravo one iste face koje su nekad visile u Saturnusa, Maxa… Nekakav njiihov glazbeni put bio bi od Azre i Atomskog skloništa (domaćice samo nabrajam), preko panka, densa, pa tehna do Rozge i Halida. Jer, čini mi se, da sam iste te face viđala i po nekim drugim mjestima. Ali dobro ajde, svatko ima svoje veselje.
Smiješno mi je kad vidim ekipu u deliriju, razdrljenih košulja, sa suzama u očima… Ima tko žilet da reže vene?! Čak je i Žera pored Halida ispao pi…
Ma uostalom, neka je narodu veselja. Kad nema kruha, nek je barem igara. Meni žao jedino što sam sebi postala prestara i preizbirljiva ne samo kad su tipovi nego i glazba u pitanju.
Još kad se sjetim, mene su nekad davno, dok sam pičila po Đoletovim koncertima pljucali uzduž i poprijeko, jer to, kao, nije bilo politički korektno. Isti ti danas bore se za kartu ne bi li sjedili u prvim redovima istog tog Đoleta koji je postao – politički korektan. Ma sve je to ok, ali cajke nekako ne mogu provariti. Kad vidim i čujem što danas klinci slušaju, nekako mi drago što nemam djece. Jer da imam, a raspiči mi Daru Bubamaru doma, još ako puše južina, ne znam bi li bilo mrtvih. A kako sam protiv svakog vida nasilja, posebno onog obiteljskog, imam nekakvu mantru, ako budem ikad imala djece u životu, da će sluššati neku normalnu glazbu i da neće sveć s petnaest bit sit kafane. U protivnom, doći će mi da se odselim…
Mare