Promišljanje identiteta u globalizirajućem društvu

Moglo bi se tvrditi da je globalizacija u osnovi fenomen s pozitivnim učincima jer približava ljude i omogućava im da komuniciraju neovisno o vremenu i prostoru. S druge strane, mogu se naći suprotni stavovi o globalizaciji kao prijetnji svemu što je lokalno, tradicionalno, autohtono, jer ona teži brisanju razlika i stvaranju neke vrste globalne kulture. Proces globalizacije u različitim varijantama dovodi do destabilizacije identiteta što se izražava kao kriza identiteta, kako na osobnoj, tako i na kolektivnoj razini. Kako je identitet istovremeno temeljna ljudska potreba i pretpostavka zajednice, kriza identiteta vodi k različitim vrstama latentnih i manifestnih sukoba

Na Sveučilištu u Zadru Marina Kuzmanić Petreš obranila je magisterij pod naslovom “Postmodernističko shvaćanje identiteta u procesu globalizacije (s posebnim osvrtom na Hrvatsku)”.
Identitet
Zbog čega ste se odlučili za ovu temu magisterija?
– Predložena tema rada učinila mi se interesantnom podlogom jednog sociološko-politološkog promišljanja, budući da sam kao politolog htjela sagledati aspekte triju pojmova identiteta, globalizacije i postmodernizma iz sociološkog kuta gledanja, a time pokušati iznaći odgovore na brojne nedoumice koje se vrlo izravno osjećaju u našoj svakodnevnici.
Čovjeka našeg doba razdire potreba da se odredi prema brojnim sferama vrijednosti, naročito onoj iz koje proistječe i u kojoj je ukorijenjen kao i onoga što vrijeme nameće kao vrijednost.
U ovom svijetu bez čvrstog uporišta ljudi traže nove veze koje otvaraju velika pitanja kada se, prije i iznad svega, želi sloboda. Stoga se postavlja pitanje: što bismo mogli napraviti kako bismo uspješno pobijedili znakove anomije koji prate modernizaciju, postmodernost i globalizaciju, a da se pritom na kocku ne stavi sama sloboda? To je na određeni način, nagradno pitanje modernih društava. Moderna društva teško izlaze na kraj s ovom temom, a postmoderna još i teže. Ipak, bez zajedničkih vrijednosnih uvjerenja širi se bacil anomije u svim oblicima.
Odabir pojma identiteta kao središnje teme rada smatram znanstveno opravdanim i relevantnim, prije svega zbog toga što je ono jedno od ključnih pitanja nestabilnih društvenih uvjeta koje karakteriziraju ne samo suvremeno hrvatsko društvo, već i svijet u cjelini.
O čemu je riječ u Vašem magistarskom radu?
– Rad je podijeljen na uvod, tri poglavlja i unutar njih niz potpoglavlja, nakon kojih slijede zaključne napomene. Cilj rada prilog je promišljanju identiteta u globalizirajućem društvu. Za realizaciju tog cilja u radu su razjašnjeni pojmovi identiteta, globalizacije i postmodernizma te ozbiljne terminološke poteškoće koje ih prate budući da ne postoji njihova univerzalna definicija.
Rasprava o identitetu postaje posebno važnom u odnosu na europske integracije i proces globalizacije. Običan čovjek se pita moraju li se pod udarom jakih i moćnih slabiji narodi pokoriti i izgubiti u integracijskim i globalizacijskim procesima. Odgovor na ta pitanja ovisi o njegovanju i čuvanju vlastitog identiteta. Identitet je iznimno važan za određivanje položaja pojedinca i grupa u međunarodnim odnosima i procesu globalizacije. Često se zamišlja kao spona tj. kao sklonost povezivanju između nekih pojedinaca, koja ih spaja u kolektiv. No takvo je shvaćanje dvosjeklo: spona koja povezuje neke pojedince istodobno može distancirati druge i voditi u ekskluziju. Identitet podrazumijeva uspoređivanje među ljudima i ustanovljavanje sličnosti i razlika među njima. Danas postaje najsnažnijim instrumentom nacionalne homogenizacije i mobilizacije. Stoga je pojam identiteta usko povezan s pojmovima kulture i društva, jer se identiteti stvaraju kroz kulture, odnosno društva kojima ljudi pripadaju. Međutim, odnos između kulture i društva, s jedne strane, i identiteta, s druge, različite teorije (pristupi) vide različito. Modernistički pristupi identitetu smatraju da on nastaje jednostavno iz uključenosti u pojedine kulture (društva). Oni identitete vide kao stabilne, zajedničke pojedinim društvenim skupinama i utemeljene na jednoj ili dvjema ključnim varijablama (npr. klasa, rod, etnička pripadnost, nacionalnost). S druge strane, postmodernistički pristupi, usvajaju različita stajališta glede identiteta naglašavajući njihove različite aspekte, promjenjivost, izbor i proturječja. U vezi s ovim potonjim, smatra se da se društva (kulture) i identiteti njihovih članova fragmentiraju u mnoge različite skupine. O tome je, u najkraćim crtama ovdje navedeno, riječ u prvom dijelu rada.
Nadnacionalna kategorija
Slijedom toga, u drugom dijelu rada osvrnula sam se na raspravu o pojmu globalizacije, te čitavim nizom različitih, pa često i suprotstavljenih definicija i razmišljanja o fenomenu globalizacije. Poteškoće počinju već kod pokušaja određenja pojma. Priznata i važeća definicija “globalizacije” ne postoji ni u znanstvenoj kao ni u javnoj raspravi o globalizaciji.
Ispod ideje globalizma jasno se razaznaje zapravo ne ideja poštovanja i suživota ljudi različitih kultura nego ideja stvaranja globaliziranog čovjeka tj. čovjeka oslobođenog vlastitog kulturnog, nacionalnog i vjerskog identiteta. Ako su moderna društva 19. i 20. st. obilježena snažnom industrijalizacijom, jakom ulogom država i formiranjem nacija kao najsnažnijih kolektiviteta, nadolazeće postmoderno društvo afirmira nadnacionalne kategorije, društvo umjesto države. Zapravo se radi o poništavanju malih, nemoćnih naroda i država s njihovim identitetima i kulturama na račun onih moćnijih. Moglo bi se tvrditi da je globalizacija u osnovi fenomen s pozitivnim učincima jer približava ljude i omogućava im da komuniciraju neovisno o vremenu i prostoru. S druge strane, mogu se naći suprotni stavovi o globalizaciji kao prijetnji svemu što je lokalno, tradicionalno, autohtono, jer ona teži brisanju razlika i stvaranju neke vrste globalne kulture.
Proces globalizacije u različitim varijantama dovodi do destabilizacije identiteta što se izražava kao kriza identiteta, kako na osobnoj, tako i na kolektivnoj razini. Kako je identitet istovremeno temeljna ljudska potreba i pretpostavka zajednice, kriza identiteta vodi k različitim vrstama latentnih i manifestnih sukoba.
Zatim sam u trećem dijelu rada pokušala razmotriti zašto globalizacija stvara tako različite posljedice u različitim društvima. U nekim društvima potiče razvoj (strana ulaganja), drugdje stvara nove strukture radne snage, ali izaziva nepodnošljivu nesigurnost, sužavanje prostora demokratskog odlučivanja i krizu nacionalne države.
Kao dugotrajni povijesni proces u kojemu ljudski rod od samih početaka svojim kretanjem i izumima teži sveobuhvatnosti svijeta, globalizacija je svoje ubrzanje doživjela raspadom realnog socijalizma i slomom komunističkih jednostranačkih režima u zemljama srednje i istočne Europe i u bivšem Sovjetskom Savezu.
Koji bi bio doprinos znanosti ovog rada?
– Što se teorijske podloge i aktualne relevantne spoznaje, odnosno stanja istraženosti predložene teme tiče, sudeći prema golemoj količini teorijskih djela, istraživačkih studija i publikacija, objavljenih u posljednjih desetak godina, ne bi bilo pretjerano ustvrditi da je pitanjima o identitetu i naročito globalizaciji zaokupljena gotovo cjelokupna svjetska znanstvena zajednica, upravo zbog njihove aktualnosti.
Međutim, mišljenja sam da to nikako ne ugrožava disciplinarnu specifičnost zadane teme, već naprotiv potvrđuje metodičku anticipaciju o kompleksnoj spoznajnoj cjelini.
Nastavno tomu praktičnu primjenjivost spoznaja do kojih sam u ovom radu kanila doći može se opravdati činjenicom da bi rad trebao predstavljati kvalitetan i sistematičan izvor znanstvenih informacija kako za područje teorijske sociologije, također i za istraživačko područje politologije.
Globalizacija, postmodernizam i identitet, baš kao i sama budućnost, podsjećaju da su razumijevanje i spoznaja uvijek provizorni procesi koji zahtijevaju stalno razmatranje i koji nemaju svršetka ma koliko god bili istraživani. To je dakle neiscrpno vrelo za znanost i znanstvenike. U svakom slučaju, pred nama su u tijeku procesi koji određuju sadašnjost kao i budućnost nas i generacija koje dolaze. Sposobnost prilagodbi i kreativnost u ovim promjenama te stvaranje strateških razvojnih programa, odredit će naše mjesto u izgradnji kulturno osebujne, društveno stabilne i bogate Hrvatske u ujedinjenoj Europi.
Istina je relativna
Koliko Vam je vremena trebalo za izradu rada i čime ste se sve služili?
– Za izradu magistarskog rada uložila sam gotovo dvije godine rada u to računajući čitanje relevantne literature, pripremu i konzultacije s mentorom. Metodologija rada zasniva se na sustavnom prikupljanju literature i istraživačke građe, te interpretaciji i analizi istih.
Čime se trenutačno bavite?
– Radim u gradskoj upravi Grada Splita, Službi za kulturu i umjetnost, na mjestu savjetnice za izložbenu, filmsku djelatnost i zaštitu prirode.
Hoćete li se nastaviti baviti ovom tematikom?
– Apsolutno ću uložiti sve svoje intelektualne napore kako bih nastavila u tom smjeru. Naime, razumijevanje temeljnih uvjerenja postmodenog stanja usmjerit će nas ka promišljanju budućnosti. Postmoderno promišljanje budućnosti uviđa da je istina relativna i da se konstantno mijenja. Također, identitet je aktualno pitanje u globalizirajućem društvu u kojem vladaju globalizirani odnosi. Promjenom šire društvene paradigme iz korijena se mijenja i pozicija identifikacije vlastitog identiteta te, posljedično nastaje kriza poimanja pripadnosti kao bitne odrednice identiteta. Razrješenje je moguće tražiti u samorazumijevanju vlastite osobnosti, svog mišljenja i djelovanja koje se realizira u društvenoj stvarnosti i nju na ključni način kreira.
Planovi za budućnost?
– Sretna kombinacija privatnog i poslovnog, uz mnogo truda i rada.

 HRVATSKA U PROCESU GLOBALIZACIJE

Za Hrvatsku je, kao i za druge zemlje koje su tek nedavno krenule na put samostalnosti, prihvatljiva upravo Europa koja jamči obranu nacionalnog identiteta svih svojih članica i čuva kulturne razlike. Moglo bi se reći da su za Hrvatsku integracijski procesi, osobito u političkom smislu, došli prenaglo, u trenutku stvaranja vlastite države, za koju su vezani snažni nacionalni osjećaji, u trenutku kada je Hrvatska više bila zaokupljena svojom prošlošću negoli svojom budućnošću. Svijest da je u Europi uvijek imala podređen položaj, što je tragična sudbina svih malih naroda, i da se tijekom cijele svoje povijesti borila za stjecanje suvereniteta i uspostavljanja samostalne države učinila je Hrvatsku opreznom u promišljanju bilo kakve integracije u neku novu zajednicu kako se ne bi dovela u neravnopravan položaj. Unatoč navedenim specifičnostima, Hrvatska je otvorena za sve oblike međunarodne suradnje i međunarodnog udruživanja s jasno izraženom željom za brzo uključivanje u Europsku uniju. Složene socijalno-ekonomske probleme koje treba ubrzano rješavati paralelno prati rastuća svijest o tome da se nijedna zemlja, pa ni Hrvatska, danas ne može smatrati izoliranom od međunarodnih događaja i razvoja uopće. Hrvatska kao mlada i mala zemlja treba rješavati dvije bitne zadaće: izboriti se za trajno stabilan položaj u međunarodnom poretku držeći se spoznaja o glavnim trendovima svjetskog razvoja, te uskladiti globalna kretanja s interesima hrvatskog naroda i njegovom potrebom za uključenjem u europske integracijske procese. Prijeko je potrebno razvijati svijest o suvremenom europskom identitetu u već postojećem i stabilnom hrvatskom identitetu. Hrvatska mora profilirati svoj identitet, ne prema onome što mislimo o sebi, nego prema onom što uistinu jesmo i po čemu bismo mogli biti drugima najprivlačniji. Bez koncepcije i jedinstvenog projekta pojedinačni promotivni dosezi su mali. Takav pristup identitetu može sačuvati naše nacionalne posebnosti, pobijediti izazove globalizacije te istodobno osigurati Hrvatskoj bolju poziciju na međunarodnom političkom i gospodarskom tržištu. Zapravo takvim pristupom možemo očuvati hrvatski identitet te ga učiniti prepoznatljivim i privlačnim u svijetu.