Milin je odgovoran, ali što je s ostalima?

Gdje je nestao – Zadar? Što se to dogodilo da su igrači u dvije utakmice s Istrom 1961 pokazali toliko nervoze? Kako to da su u sva tri dvoboja s Puljanima u osam dana Zadrani dobili čak tri crvena kartona? Kako to da Josip Bilaver i Jakov Surać u tri dana razmaka dobiju dva žuta kartona u svega nekoliko minuta razmaka? Mnogo pitanja na koje je zajednički odgovor – na Stanovima nešto ne štima. Ferdo Milin nakon prekjučerašnje utakmice govorio je o “raspadu sistema za koji više ne želi biti odgovoran”.
Nije Milin precizirao misli li pri tome samo o raspadu zadarske igre, koji je vidljiv svakome tko je gledao Zadar, ili uopće o stanju u klubu. Naše je mišljenje da je igra na terenu samo odraz onog što igrače (moguće i stručni stožer) opterećuje već mjesecima. Nitko od njih o tome ne želi javno govoriti, ali možda bi trebali jer nemoguće je da Zadar u 180 minuta dvoboja s Puljanima nije dobio valjda ni deset posto duela, nemoguće je da u situaciji kada ste od početka u rezultatskom minusu ne stvorite niti jednu (!) pravu priliku za gol, ako pri tome ne računamo Ježininu obranu nakon udarca Hrgovića u posljednjim sekundama Kup dvoboja. Ne, ne vjerujemo da je riječ ni o kakvom bojkotu, prije bi se moglo reći da svako strpljenje, pa i ono igrača, ima svoje granice.
Marin Rozić, kapetan košarkaša Cibone, nedavno je javnosti poručio kako “igrači neće štrajkati, ali neka se zna da ne dobivaju plaću”. Primaju li Zadrani plaću? Redovno ne, to pouzdano znamo, a primaju li uopće to ne možemo tvrditi jer o tome nitko ne želi govoriti. U drugom dijelu prošle sezone, točnije 9. travnja, igrači su odbili odraditi poslijepodnevni trening, na što su iz kluba reagirali tvrdnjom kako nije bila riječ o štrajku već se umjesto treninga obavio – razgovor s igračima! Nitko od igrača nije demantirao ovu tvrdnju, pa valjda je tako i bilo. Iako sumnjamo.
Poslovne tajne
Ove sezone problemi su počeli s prvim okupljanjem. Upitan je bio odlazak na pripreme u Sloveniju, igrači su odlazili, a novi nisu dolazili. Sa priprema su stizale informacije o nedostatku osnovnih sredstava za treninge i uopće potrebne logistike, pa je Milin bio i više od trenera. Uopće, Milin i društvo snalazili su se kako su mogli i znali. Kada je prvenstvo počelo odjednom je dovedeno čak pet igrača iako nikad javno nije kazano kako to da ljetos nije bilo novca za pojačanja, a potom su odjednom dovedena čak petorica novih. Koliko je te igrače bilo potrebno dovoditi sada je sporedna stvar. O tome da momčad nema kondicijskog trenera, što je valjda prvoligaški presedan u bilo kojoj ozbiljnoj ligi, da i ne govorimo.
U svemu tome znakovito je da je Zadar i dalje – udruga građana. Ako je doista tako onda bi građanima trebalo reći koliko je zarađeno na transferu Stipe Perice ili Jurice Buljata, a ne sve proglašavati poslovnom trajnom. Tamo gdje su klubovi pod kapom lokalne zajednice (makar jednim dijelom) nikakvih tajni ne smije biti. Proces privatizacije (ili preoblikovanja) počeo je prije pune tri godine i malo kome je jasno što se po tom pitanju događa. Za do sada očito ništa korisno za klub.
Improvizacija
Nedvojbeno, u klubu ima i onih koji nisu ni igrači ni članovi stručnog stožera prve momčadi, ali se svejedno “rastežu ” da bi Zadar danas bio prvoligaš. To nikome ne treba osporiti, ali konačno treba javno reći tko je i za što odgovoran. Ne mogu to biti samo Milin ili Dalibor Zebić kojeg je Milin na klupi naslijedio prije više od 14 mjeseci. Zadar godinama živi na improvizaciji i to u hrvatskim okvirima nije ništa novo. Uostalom, na kaže se bez razloga da su Hrvati majstori u improvizaciji. No, sve ima svoje granice. Tako i način na koji Zadar danas preživljava. Iako je Milinova odgovornost neupitna, posebno za nevjerojatno loše rezultate na domaćem terenu, dotle nisu daleko od istine oni koji će reći da je 16 bodova koje je Zadar do sada u Prvoj HNL osvojio – čudo. Na stranu imena, jer Zadar uopće nema lošu momčadi, ali uvjeti u kojima se radi učinili su svoje. Ako nisu onda bi iz kluba trebali reći u čemu je problem jer u Milinu sigurno nije u tolikoj mjeri da će njegov mogući odlazak nešto značajnije pokrenuti na bolje.