Mjesečna tortura

Prošli petak bila plaća, al tek za  dvanesti, pa sam išla na  depilaciju. Tradicionalno. Ali ovaj  put s mjesec dana preskoka. Za  taj najbolniji dan u mjesecu svaki  put trebam visinske priprememe.  Otprilike kao Jana Mijailović ili  Stipe Božić kad idu na Himalaju.  Pri samoj pomisli da će povući  onu traku s ljepljivim voskom s  bilo kojeg dijela mog tijela, suze  mi frcnu same od sebe u kutić  oka. A tek dok na onom stolu  stišćem zube toliko jako da bih i  cimu od Velog Jože mogla  pregristi… Brrr…
Noge još mogu kako-tako  preživjeti, ali bikini zonu nikako.  Od poteza do poteza svaki put  trebam i preko pet puta dobro  udahnut, gucnut nešto žestoko,  pa se opustiti i misliti na lijepe  stvari koje bi mi se jednom,  možda mogle ponovno ostvariti  (orgazam, na primjer)… Tantra i  mantra taman krenu, ali kad mi  krvoločno potegne traku i na njoj  ostane Šuma Striborova, ne da  prebrojim sve zvijezde ovoga  svijeta, nego i izbacim cijelu  plejadu beštimija: i pas mater i  ćaću u grupnjaku, i sestru i brata  i božje kacavide i vide što drže  nebo….
A ne mogu ni reći ni dočarati  kako to izgleda s mjesecom  preskoka… Uh, uh, uh…
I svaki put sebi kažem da neću  više biti takva mazohistica. Zašto  uopće sama sebe nagrađujem  takvom boli kad nisam ni blizu  sado-mazo đira?! Kome je uopće  palo na pamet uza sve  peemesove, meesove i  postemesove maltretirati žene  još i s ovim? Ah, vjerojatno žene  same, a sve zbog muškaraca.  Da, žena je inače ženi vuk, a  pogotovo kad su konkurencija,  što u principu uvijek jedna  drugoj jesu. Ili zbog izgleda, ili  zbog frajera, ili zbog posla…  Uvijek ima neki kuki oko kojega  se žene kače i ljubomorne su  jedna na drugu. Stalno neka  drama umjesto da, recimo,  muški odjebu to tko je od njih  veći frajer i odu na pivo. I  zdušno navijaju za domaći klub.  Kao što to frajeri rade. Jer u tom  magičnom slijedu pivo-odanost  klubu nema te žene, depilirane ili  nedepilirane koja bi poremetila  tu ravnotežu među njihovim  zvijezdama.
Žensko sam, jbga, pa u meni  proradi ta vuk-strana i s  prijateljicom idem na spomenutu  torturu. Tješi me, svaki put, da  nju boli više od mene i da vrišti  kao curetak u prvim redovima na  koncertu Robija Vilijamsa. Još  znakovito zakolutam očima  prema kozmetičarki, svaki put  kad ova jaukne. A u stvari mi se  stisne vuna, pa u veceu, iako  nisam ni blizu toga da postanem  alkosica, trznem iz one male  bočice jedan pelin. Eventualno  još jedan…. A moguće je i još  jedan.
A onda kad je izogovaram i dođe  red na mene, i da hoću ne  smijem, jer mi ponos ne  dozvoljava, pustiti glasa. Ali suze  se ne vide iza onog paravana.  Pa se isplačem kao kišna  godina. I usput, kad već puštam  vodu, sjetim se i svih  propuštenih prilika, životnih  (po)grešaka… Opali me i kajanje  i tuga, bijes… Nekako sve  nakupljeno odradim upravo tada  – dok mi čupaju dlake, tako da  mi dođe kao nekakva katarza.  Čistog uma, oslobođena  negativnih emocija, mirna sam  do sljedećeg puta.
Mare