Marijana Dokoza: O povratku u Zadar razmišljam još otkad sam otišla iz njega

Odrasla sam u Galovcu. Prisjećanje na to vrijeme uvijek je nešto posebno, dovodi toplinu u srce. Kad čovjek ode živjeti tisuću kilometara od rodnog kraja, sjećanja su življa, stvarnija, prisjetite se i onoga čega se možda ne biste prisjetili da živite negdje u blizini. Pitate se gdje su ljudi koji su prošli kroz vaše djetinjstvo, obilježili ga na neki način. Prošlost vam postaje dodirljiva, nedostaju vam roditelji, prijatelji. Daljina i tuđina čine svoje
Marijana Dokoza rođena je 1978. godine u Galovcu kod Zadra. Do sada je objavila knjigu poezije Sjene prošlosti 2004. godine i Izgubljeni u ljudskim mislima 2005. godine pod djevojačkim prezimenom Šare, a potom i drugu knjigu poezije 2008. godine pod prezimenom Dokoza, naslova Dvorac tajni. Živi u Njemačkoj, novinarka je inozemnog izdanja Večernjeg lista i suradnica Hrvatskog glasa Berlin gdje ima svoju rubriku poezije. Marijana Dokoza autorica je i romana Naranyjin plač. Taj je roman nedavno predstavljen u Zagrebu, a tiskan je u Nakladi Ljevak.
Živite i radite u Njemačkoj, ali ste rođeni u Galovcu (prezime Vam je bilo Šare) kod Zadra. Kakva su Vaša iskustva, tj. kako biste usporedili život u Njemačkoj i u Hrvatskoj ili konkretnije u Mainzu i u Zadru?
– Život u Zadru je znatno opušteniji. Ljudi imaju vremena za sve. Znaju uživati u životu pa čak i u ovoj krizi koja je zahvatila državu i dotakla se gotovo svakog. U Njemačkoj je život ubrzaniji, ljudi stalno nekamo jure, rade i zive za četiri tjedna godišnjeg odmora. Nemaju tu spontanost koju mi u Hrvatskoj imamo. Onaj tko je u Njemackoj rođen možda to neće primjetiti, ali mi koji smo došli ostavljajući negdje djetinjstvo to itekako primjetimo.
Multikulturalnost je prednost
Zanimaju me vaša iskustva u odrastanju u Hrvatskoj te kasnije nova iskustva u Njemačkoj. I na književnom i na osobnom planu je multikulturalnost prednost ili je Vaš stav drugačiji?
– Odrasla sam u Galovcu. Prisjećanje na to vrijeme uvijek je nešto posebno, dovodi toplinu u srce. Kad čovjek ode živjeti tisuću kilometara od rodnog kraja, sjećanja su življa, stvarnija, prisjetite se i onoga čega se možda ne biste prisjetili da živite negdje u blizini. Pitate se gdje su ljudi koji su prošli kroz vaše djetinjstvo, obilježili ga na neki način. Prošlost vam postaje dodirljiva, nedostaju vam roditelji, prijatelji. Daljina i tuđina čine svoje.
Što se tiče multikulturalnosti to je svakako prednost i na osobnom i na književnom područu. U Njemačkoj se javnosti dosta drži do ove riječi i njenog značenja. Iako bi multikulturalnost trebala poboljšati međuljdske odnose, možda razbiti predrasude, mnogi u svojoj svakodnevici žive u skladu s kulturom koju su donijeli sa sobom iz svoje zemlje. U svakom slučaju upoznavanje novih kultura je meni kao književnici donijelo mnogo prednosti. Primjerice, upravo pišem jedan roman, prema istinitim događajima, u kojemu je glavni lik žena koja ima islamsku kulturu i vjeru. Iako nije izravno žrtva predrasuda, žrtva je muža zlostavljača koji muslimansku kulturu i vjeru koristi kako bi je pravio žrtvom. Mnogi o islamu malo znaju, pa čak i sami islamisti. Upoznavajući nju i njenu vjeru, razbila sam sama sebi neke predrasude koje sam imala prije. Da sam tu priču negdje čula i pisala je prema onome što sam čula i da nisam upoznala tu kulturu, sigurno je ne bi mogla napisati dovoljno uvjerljivo dobro.
Našao sam Vaše neobjavljene pjesme na Vašem blogu, a u jednoj pišete ovako: Vrati se u rodni kraj kako bi pronašao mir, / Pomirenje i oproštaj, / Pogledaj u jednu ljubav koja je tamo ostala/ I u njoj ćeš pronaći dvoje mladih ljubavnika. Razmišljate li Vi o povratku u Zadar i koji bi se uvjeti za to morali ostvariti. Naime, radite kao novinarka Večernjega lista u Njemačkoj, što biste ovdje voljeli raditi?
– Pjesme su objavljene na tom blogu, ali to nije moj blog vec jednog zaljubljenika u poeziju. Slučajno sam naišla na njega jer ponekad čitam poeziju koja je objavljena na internetu i tako su i moji stihovi našli svoje mjesto na tom blogu.
O povratku u Zadar razmišljam još otkad sam otišla iz njega. Nadam se uskoro to i realizirati. Uvjet je samo posao. Suprug i ja se planiramo vratiti kada on pronađe posao u Zadru. Zbog krize je to sada neostvarivo, ali za dvije-tri godine, tko zna. Kad se vratim u Zadar, nadam se nastaviti raditi u novinarstvu.
Jedan drugi život
U knjizi Naranyjin plač nudite čudesnu priču o ljubavi, mržnji, prijateljstvu, sretnim i nesretnim ljudskim sudbinama, odanosti, otmici vlastita tek rođena djeteta, dobrim i zlim ljudima. Priča je to o nesretnoj prelijepoj manekenki Elly Hogles Monhory, depresiji, odlasku u umobolnicu… U Nakladi Ljevak hvale vašu knjigu – kako ste ispleli to uzbudljivo štivo i hoćete li istu napetost ponuditi i u novoj najavljenoj knjizi Glas prije buđenja koja bi trebala biti tiskana u Njemačkoj?
– Iskreno, kada sam im dala roman na čitanje, htjela sam samo jedno stručno mišljenje, nekoga tko objektivno i stručno može donijeti procjenu. Jedna moja prijateljica koja je prva pročitala roman, a koja je inače velika ljubiteljica knjige, me je uvjeravala da je roman odličan i izazovan. No, meni nedostaje vjera u sebe. S tim uvijek imam problem. Urednica knjige, gospođa Nives Tomašević mi je rekla neka je nazovem kada dođem u Zadar i iskreno, nisam je se isprva usudila nazvati. A kad sam je napokon nazvala iznenadila me pohvalama na račun knjige. Kako sam je pisala? Vrlo jednostavno, imam svoje vrijeme negdje od pet do osam ujutro, kada se prepustim radnji i živim jedan drugi život. To je neopisiv osjećaj; izgubite pojam o vremenu i stvarnosti koja vas okružuje i živite jos jedan život kojeg krojite onako kako vam je po volji. Stvarate nove likove, nove živote u koje udahnjujete osjećaje, dobre i loše karakteristike, bijes, ljutnju, mržnju, tugu, radost, dobrotu, sve ono sto jedno ljudsko biće može osjećati. Ponekad mi se teško probuditi iz toga drugog života i vratiti se u stvarnost.
Glas prije buđenja je preveden na njemački jezik, a radi se o životu na granici stvarnog i nestvarnog. Čitatelj do samog kraja romana ne zna gdje se glavni lik nalazi. Halucinira li ili mu se događa uistinu to sto mu se događa. Imam vec nekoliko ponuda njemačkih izdavača, ali čekam još odluku jednog, pa ćemo vidjeti.
Vratimo se Vašem pjesništvu – hoćete li još pjesama dati nakladnicina? Zanima me ujedno što mislite o hrvatkoj književnoj sceni i vidite li se na njoj u budućnosti?
– Poeziju pišem usput, reklo bi se kada mi dođe, naravno da mi je želja objaviti zbirku poezije jer ona je uz prozu moja druga ljubav. Ali, poezija trenutačno nije tražena, iako vjerujem da i ona ima svoju publiku.
Naravno da se vidim u budućnosti na hrvatskoj književnoj sceni. Jer, kako je davno rekao jedan naš književnik, jednom je piscu najveća radost kada netko njegovo djelo čita, to mu je motivacija da i dalje stvara..
Prva knjiga – Vesne Parun
Zanimljivo bi bilo saznati koji su vaši uzori u književnosti i koji su Vas književnici odredili u vašem načinu pisanja, izboru tema itsl.?
– U poeziji su to svakako Francesco Petrarca, Rainer Maria Rilke, obozavam čileanskog pjesnika Pabla Nerudu. Moja prva knjiga je bila zbirka pjesama od Vesne Parun koju mi je još kao maloj darovao otac i to sasvim slučajno jer je bio radnik u Narodnom listu. Oni su tiskali tu knjigu, netko ju je darovao ocu, a otac meni i tako i nesvjesno probudio pjesnikinju u meni.  Ali, veliko hvala dugujem pokojnom zadarskom književniku Miljenku Mandži koji je u mojim prvim pjesmuljcima prepoznao talent i formirao me u tom pravcu. Dok sam bila mlađa čitala sam Agathu Christie, Danielle Steel. Trenutačno čitam jednu izvrsnu knjigu, napisanu jednostavnim rječnikom, a opet tako dobro i zanimljivo. Riječ je o knjizi “Nevjernica” od Ayaan Hirsi Ali.
Promocija u Zagrebu?
– Promocija u Zagrebu je prošla zaista dobro, bila je dosta posjećena. A najsretnija sam bila kada sam vidjela da su iz Zadra na promociju u Zagreb došle moje drage prijateljice. Kroz život prođe dosta prijatelja i poznanika, a u ovakvim se prilikama poznaju oni kojima je doista stalo do tebe. Više od dobrih kritika koje je roman dobio, razveselio me njihov dolazak.
Nešto za kraj?
– Mislim da sam sve rekla. Možda da još samo najavimo kako će biti promocije u Mainzu, Koblenzu, Bad Homburgu u sklopu Večernjakove domovnice, najvećeg iseljeničkog izbora, i Zadru.

 KNJIŽEVNOST BI TREBALA BITI NEOKALJANA

Mi imamo izvrsnih književnika, ali ima i onih koji pišu tek da nešto napišu ili još gore, da se s nekim obračunaju. Ne mogu se oteti tom dojmu jer kako inače objasniti knjige koje se bave tračanjem, recimo, poznatih ljudi koji su poznati po raznim skandalima, optuzivanjem, knjige u kojima su objavljeni razni intervjui prvotno namijenjeni novinama. Knjizevnost bi trebala biti nesto posebno, trebala bi biti neokaljana takvim knjigama.