Marušić: U Zadru sam pronašao neke nove boje i htio to pokazati drugima

Zadar obiluje pejzažima, cijeli je atmosferski, nije zatvoren, lepršav je i sunčan, daje neku unutarnju dimenziju. Daje da možeš pronaći sebe, neke boje i to pokazati drugima, dati na uvid
“Zadar i dalmatinski krajolik. Suvremeni dijalozi u djelima Adama Marušića” (“Zara e il paesaggio dalmata. Dialoghi contemporanei nelle opere di Adam Marušić”) naslov je izložbe Adama Marušića otvorene sinoć u prestižnoj galeriji Tondinelli, u samom središtu Rima. Tako je počeo put kojim će ova izložba od Rima, preko Malog Lošinja doći do Zadra. S Adamom smo razgovarali prošlog tjedna prije polaska za Rim.
Ideja Zajednice Talijana
Možete li nam reći nešto više o samoj izložbi?
– Karakteristika ove izložbe je da se predstavlja na međunarodnoj razini. Također, riječ je o povećoj grupi suradnika koji su radili na organizaciji izložbe, a radilos e punih godinu dana.
Idejni projekt je potaknut od Zajednice Talijana, kako bi pokazala svoju prisutnost u gradskoj svakodnevici i na međunarodnoj razini. Zajednica želi istaknuti svojeg člana kojeg smatra relevantnim za predstavljanje pejzažnog slikarstva koji stvara u duhu jadranske kulture, talijanske i hrvatske suvremenosti, ali i aktualne likovne stavrnosti u Dalmaciji koji je od lirične figuracije do apstraktnih prostora i materija, proučavajući svjetlo i prirodne fenomene prešao dug put.
Koja bi bila poruka ove izložbe?
– Probuditi svijest o kontinuiranim naporima koje svojim aktivnostima odražava povijesnu povezanost s talijanskom kulturom, ali i s hrvatskom stvarnošću u novoj Europi.
Možete li se ovom prilikom prisjetiti svojih početaka u slikarstvu?
 – To je jedan proces koji traje od 1977. On je u svom crtačkom obliku, dobiva formu koja ispočetka je figurativna, a onda s vremenom se gubi suvišni kadar u prostoru i zamjenjuje ga s istraživanjem materije, atmosfere i materijala koja se u godišnjem radu sintetizira, pretvara u jedan apstraktni prostor, oblik, čak do te mjere da sam koristio kolaž i u jednom periodu sam koristio forme tzv. lebdećeg papira koje su odraz, jedna vrst forme koja se kontaktirala s prirodom, da bi na koncu to prevladao i prepustio pejzaž u potpunosti strukturiranoj materiji, tzv. infornelo slikanje.
Međutim, stvaranje je proces na neki način i zasiti samog umjetnika koji se vraća u neki novi realizam koji je sada i izražajniji, pronalazi neki novi kolorit koji je u Zadru konkretno, ono što onda kad na početku nije mogao primijetiti, i smatrao sam da bi se to moglo pokazati širem auditoriju, da uoči.
Zreli pristup
Nisu to početne studije, ovo je zreli pristup, nove boje, za razliku od prijašnjih ciklusa radova koji su bili rađeni s tim žutim okerom.
Novi ciklusi su s gama bojama, dosta jači, intenzivniji, možda prejak, možda previše “namjerno” rađene da oku gledaoca postaju primamljivije, impresivnije. Na koncu konca, te mijene su uobičajene u likovnoj praksi, vraćaš se početnoj praksi.
Možda će kod mene biti još tih promjena. Radio sam velike formate, ovi sada su galerijski pristupljiviji.
Kako ste došli do galerije Tondinelli?
 – Galerija Tondinelli se bavi promicanjem stranih umjetnika u Italiji. Cilj je međunarodna kulturna razmjena. Malo je potrajalo dok smno je pronašli, no našli smo se. ovo je rađeno ciljano jer je galerija takva. A i Zadar obiluje pejzažima, cijeli je atmosferski, nije zatvoren, lepršav je i sunčan, daje neku unutarnju dimenziju. Daje da možeš pronaći sebe, neke boje i to pokazati drugima, dati na uvid. Mediteran potiče ljude, u ovom kontekstu su se stvarale ideje. Međunarodni kulturni projekti ostavljaju odnose i omogućuju odnose bez neke konvencionalnosti.