Danica Hrvatska

Samo dragi bog zna koliko su žene spremne patiti. I one same. Tko nije probao brazilsku depilaciju, nema pojma o čemu govorim. Svaka koja je otrpjela nešto tako, zaslužila je biti odlikovana Redom Danice Hrvatske, Matice Hrvatske i biti prozvana Ženom Hrabrosti. Tim ordenom bih odlikovala i kolege po patnji gejeve koji su za izgled spremni napraviti sve, čak se i fizički skoro preobratiti u žene. A onima koje redovito ponavljaju takvu glupost kao što je brazilska depilacija, treba dignuti spomenik. Jer koliko su žene spremne patiti zbog ljepote i za muškarce, to je nenadjebiva patnja.
Ja sam, što zbog vlastite odluke, što zbog toga jer se na horizontu nije pojavio onaj pravi, tu patnju prema, radi i za muškarce potisnula i mogu reći da mi je sasvim okej. Patim samo zbog ljepote, mada se nekad pitam čemu smisao i toga kad nakon suza prolivenih na kozmetičarskom stolu, u toj mojoj glatkoći nema tko uživati. Onda se tješim da patim radi sebe same, pa mi nekako bude lakše.
Zeru sam obrazovana pa se pokušavam sjetiti gdje je nastao zajeb pa su žene preuzele ulogu patnica. Patnici su bili Dante, Petrarka, Šekspir, Šiler, Prešern… Pokušavam se sjetiti tko je prije Tolstoja, koji je u svom romanu sjebao Anu Karenjinu, pisao o ženskoj patnji… I ne mogu se u ovom trenutku sjetiti. Koliko su žene kroz povijest patile ne znam, ali vjerojatno se tome nije pridavala tolika pažnja. I skroz je okej za promjenu uzeti nekog od klasika (ne Tolstoja, ako si misliš dobro) i nahraniti ženski ego time kolika je muškarac plačipizda bio.
Moj prijatelj Joke ima teoriju da su žene emancipacijom dobile što su htjele. Jednakost spolova. Pravo glasa. Karijeru. Utrku za novcem. Pravo sudjelovanja na Olimpijskim igrama. Pravo sudjelovanja u politici (da, ali Ivo je bio strah i trepet, a Jaca je i dalje Jaca, prije svega žensko)…
Možda je emancipacija u stvari bila zajeb. Da, dajte ženama igara, ali gladijatorskih, pa koja preživi – svaka čast. Jer uz sve navedeno za što su se izborile, ženama je u nasljeđe ostalo i ono što ravnopravnošću spolova nisu podijelile s muškarcima: rađanje, briga za obitelj, tri kantuna kuće, kuhanje, pranje, peglanje, vlastita karijera podređena muškarčevoj (ma koliko one šutjele o tome uz čast iznimkama) samohranost u slučaju rastave….
Mama je uvijek mama, i ma kakva bila, njoj se još uvijek pišu prvi sastavci u školi i s nostalgijom mogu reći da je to praktički jedino priznanje gdje se pišu ode ženama. Jer to je, barem mojoj majci, jedini pisani trag moje ljubavi prema njoj. Uspješne poslovne žene do tog su mjesta, pretpostvka je okoline, došle preko kreveta. Karijeristice, opet je pretpostavka okoline, nisu dobre majke. Jer ambicija kod žena nikako nije poželjna vrlina. De bičččč, što bi ona sad htjela?! Još ako uz sebe ima manje ostvarenog muškarca, kakav je onda to muškarac kojega je žena ‘prešišala’? One koje su odabrale modu su u tome kako bi se bogato udale za nogometaše. Sportašice nisu žene nego su sličnije muškarcima. Ako žena fizički ne drži do sebe svi se zgražaju. I muškarci i žene, jer uza sve obveze, ljepota je najvažnija ženina sporedna stvar na svijetu…
Zajebano je bit žena. Što god napraviš vezano uz posao, ljubav, izgled, naći će se neki muškarac, pa taman bio i samo poznanik, koji će ti reći da nisi trebala tako nego onako. U prijevodu, onako kako muškarac misli da je trebalo.
U ime svih patnica i za sve patnice, da prostite, idem staviti led u vrećicu i ohladiti strateško mjesto nakon depilacije. Ordene časti primam kad se oporavim.