Pašmanci su smrknuta lica gledali u more koje je nesmiljenom žestinom, gonjeno vjetrom udaralo po njihovoj rivi. Svi su mislili gotovo je. Tko zna kako su se osjećali Augustin Gregov i Frane Mađerić, očevi Stjepana i Zvonka koji su prvi otkrili gdje su im otišli sinovi
Na mladu nedjelju 4. srpnja 1954. godine Stjepan Gregov, Jure Magić, Zvonko Mađerić, Joso Mađerić iz Pašmana i Ljubo Peričić i Dobre Kuštera iz Kraja otisnuli su se Mihinim kaićem iz Pašmana na put preko cijelog Jadrana u Italiju. Drugi svjetski rat završio je prije devet godina, zemlja je još osjećala posljedice petogodišnjeg nacističkog-fašističkog razaranja, a mladi ljudi bez perspektive sve su više gledali prema slobodi zapadnoeuropskih zemalja. Mladost neustrašivog duha ništa nije moglo zaustaviti u potrazi za avanturom i slobodom koja je preko Jadrana dolazila iz Italije.
Vodila nas mladenačka ludost
– Kada vidim ovaj brod osjetim nešto specijalno, to je nešto što se ne može ni opisati. Nas šest je zaplovilo u njemu, kako smo mi stali u njega ja ne znam. Ja sam u to vrijeme radio u Bagatu. Samo u nekoliko dana odlučili smo da idemo. Imali smo svoje fantazije, malo problema, vodila nas je mladenačka ludost, govori Joso Mađerić dok stoji pored broda danas starog 99 godina koji ga je kao 18-godišnjaka prije toliko vremena odvezao u Italiju.
Protiv vjetra i mora
Nisu oni prvi koji su se kaićem otisnuli na opasan put preko Jadrana. Otočani su već usavršili taktiku kako zavarati vlasti. Prvo bi se činila finta da se ide bižati, da svi vide i zatim se vratilo kući. Tek nakon takvih zavaravanja krenulo bi se na opasan put preko Jadrana, bez karata, navigacijskih instrumenata, motora, samo vesla i nevjerojatna ljudska snaga.
– Kada smo krenuli bilo je prekrasno vrijeme. Veslali smo cijelu noći i mislili smo ujutro da smo već blizu Italije, a mi još gledamo Opat, jedva se makli. Onda veslaj, veslaj kada se počelo dizati jugo koje se pretvorilo u fortuna jugo. Mislili smo da je gotovo, da se nećemo spasiti. Brod se gubio ispod valova. Gledali smo je li prolazi koji brod da nas spasi, ali nigdje nikoga. Cijeli dan i noć smo se borili s vjetrom. Voda nam se pokvarila pa smo većinom pili more, a oni koji su ga pili znaju koji je to užas. Što više piješ, više žedniš. Ipak borili smo se, veslalo se, paljalo vodu, priča Joso Mađerić doživljaje od prije 57 godina.
Kaže kako je Zvonko, od čijeg oca Frane je bio brod, bio za timunom. Stjepan Gregov koji je kasnije postao fratar, je molio. Danas će Joso pristojno reći da mu je Zvonko lipo rekao da se ostavi molitve i radi nešto korisno. Pristojnost mu ne da upotrijebiti težačku beštimu koju je Zvonku mokrog lica i nateklih ruku od borbe s podivljalim valovima uputio svom prijatelju. Nije Zvonko mislio ništa loše, ali on je u tom trenutku ispravno mislio da će njihovoj družbi budući fratar više pomoći izbacujući vodu iz čamca, nego obraćajući se svom Gospodinu.
Zatvor ili sloboda
Za to vrijeme Pašmanci su smrknuta lica gledali u more koje je nesmiljenom žestinom, gonjeno vjetrom udaralo po njihovoj rivi. Svi su mislili gotovo je. Tko zna kako su se osjećali Augustin Gregov i Frane Mađerić, očevi Stjepana i Zvonka koji su prvi otkrili gdje su im otišli sinovi. Augustin, kada je u nedjelju došao, vidio je da nema nijedne od šest štruca kruha koje mu je žena ispekla. Vidjevši da mu nema ni sina i njegovih prijatelja, da je brod odvezan od kraja, nije mu trebalo dugo da zaključi što se događa. Otišao je do Frane, vlasnika broda, da zajedno odluče što im je raditi. Hoće li prijaviti svoju djecu i poslati ih tako u zatvor ili će ih pustiti u slobodu. Teška srca očevi su pustili svoje ptiće da odlete u svijet, ali samo Bog zna kako su se oni zbog te odluke osjećali dok je olujno buro cijelog ponedjeljka i noći na utorak bjesnjelo Jadranom. Tek kada je brod Plovputa “Sušac” dovezao Mihin brod nazad znali su da su njihovi sinovi stigli na drugu obalu. U brodu je bila i nesretna mišina u kojoj su mladi pomorci bezuspješno čuvali vodu. Netko je na pašmanskoj rivi komentirao da nisu ni Talijani toliki lupeži jer nisu mišinu ukrali.
– U utorak ujutro ugledali smo obalu, ali nismo imali pojma čija je. Nismo znali gdje nas je jugo odnijelo. Krenuli smo i odlučili ako čujemo talijanski govor ulazimo u luku. Tako je i bilo. Iskrcali smo se u San Benedettu. Odvezli su nas u crkveno sjemenište, odakle su nas odvezli u kamp. Bila su dva kampa, jedan za starije, a drugi za mlađe. Mene i bilo je strah jer smo čuli glasine da premlade vraćaju nazad kući. Zbog toga smo rekli da smo godinu stariji nego što jesmo i završili u kampu za starije i tamo čekali. Joj kako smo se grizli kada smo otkrili da smo rekli prave godine da bi završili u kampu za mlađe i nakon samo osam dana u Australiju.
Ženu iz Miljana pronašao na drugoj strani svijeta
Ipak čudni su puti sudbine. Da je rekao svoje prave godine vjerojatno nikad ne bi upoznao svoju ženu Anku. Anka je iz Mrljana, selo niti nekoliko kilometara od Pašmana, a njih dvoje su se našli u Sanitagu de Chile. Krasan put. Prođeš pola balote zemaljske, skoro se utopiš u moru i na kraju na drugom kraju svijeta nađeš ljepoticu s istog otoka. Njih dvoje danas imaju troje djece, četvero unučadi, žive u Kanadi u Torontu.
Nakon kampa u Italiju uz pomoć katoličke organizacije došli su brodom u Čile. Plovili su 32 dana. Tamo se društvo s Pašmana počelo rasipati. Stjepan odlazi u Argentinu gdje postaje fratar. Tamo gradi crkvu Majci Božjoj i time ispunjava svoj zavjet koji je dao olujne noći na Jadranu. Zvonko Mađerić otišao je u Australiju kao i Jure Magić koji je tamo i umro. Joso je ostao u Čileu i krenuo u tešku životnu borbu.
– Mlad si, ne znaš nikoga, ni jezik. Nema oca i majke, ali treba se živjeti. Danas je Čile najbolja zemlja u Južnoj Americi po standardu, ali je u to doba bilo gužve. Ja sam po struci alatničar, ali u to vrijeme su se tražili ribari i prijavio sam se. Radilo se o njemačkoj kompaniji i ta riba se uglavnom upotrebljavala za brašno. To je ribanje na veliko, u dva sata bi mi ulovili sedam vagona ribe. Kada sam vidio da to nije za mene otišao sam u Sanitago i tamo sam se snašao puno bolje. Radio sam u struci, nakon tri četiri godine našao sam prijatelje, upoznao grad, bilo je posla. Tu sam upoznao ženu Anku koja je tu bila s obitelji. Zatim smo otišli u Kanadu. Prvo je otišla ona, a zatim ja ’58. godine. Tamo sam otvorio posao, radio automatske mjenjače za automobile i sada to radi moj sin. Ide mu dobro, on je zadovoljan i ja sam zadovoljan, kaže Joso Mađerić koji ima 75 godina.
Nakon odisejskog bijega Joso Mađerić je kući prvi put došao 1971. godine. Bio je to susret pun emocija, a najmlađu sestru nije ni prepoznao. Danas svaki godine dolazi iz Toronta u Hrvatsku i stoji na Pašmanu po pet mjeseci. Kaže da bi se on vratio za stalno, ali žena neće, njoj fale djeca i unuci. Za stalno će se vratiti kada ode na zadnje počivalište. Kaže kako je već kupio grob i sve uredio da se njegovo mrtvo tijelo sahrani na rodnom otoku s kojeg je kao mladić otišao.
najnovije
najčitanije
Zadar
VELIKI PETAK
Večeras Služba Muke Gospodnje i procesija s Križem središtem Zadra
Hrvatska
ministarstvo turizma
Brnjac: Prihodi od stranih turista u 2023. godini 14,6 milijardi eura
Košarka
Spektakl
NBA zvijezde, hrvatska košarkaška vrsta i selekcija Europe u Areni u čast Draženu Petroviću
Ostali sportovi
Dobre vijesti
Leona Popović ipak ne mora na operaciju koljena, krajem travnja vraća se na snijeg
Nogomet
Tužna obljetnica
Prije 16 godina stradao je Hrvoje Ćustić
Scena
DAO PODRŠKU BABY LASAGNI
URNEBESNI VIDEO ZADARSKE LEGENDE Pogledajte kako Grdović pleše na Rim Tim Tagi Dim!
Zadar
PREDBLAGDANSKA PONUDA
BILI SMO NA ZADARSKOJ TRŽNICI I RIBARNICI: ‘Prodaja ide slabo, mislim da su centri učinili svoje…’
Plodovi zemlje i mora
NAJULOV 2024.
IMPRESIVAN ULOV DOMAGOJA BAŠIĆA: ‘Samo što san spustija skosavicu u more, bum…’
Zadar
ĐIR PO KVARTU
ĐIR PO KVARTU (6) Kanalizacija na Ploči trebala bi biti prioritet: ‘To je sramota. Nervira me kad…’
Crna Kronika
KRAĐE