Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

20 C°

Životno putovanje Jose Mađerića Jadranskim morem i udaljenim kontinentima

05.06.2011. 22:00
Životno putovanje Jose  Mađerića Jadranskim morem  i udaljenim kontinentima


Pašmanci su smrknuta lica gledali u more koje je nesmiljenom žestinom, gonjeno vjetrom udaralo po njihovoj rivi. Svi su mislili gotovo je. Tko zna kako su se osjećali Augustin Gregov i Frane Mađerić, očevi Stjepana i Zvonka koji su prvi otkrili gdje su im otišli sinovi


Na mladu nedjelju 4.  srpnja 1954. godine  Stjepan Gregov, Jure  Magić, Zvonko Mađerić, Joso  Mađerić iz Pašmana i Ljubo  Peričić i Dobre Kuštera iz Kraja otisnuli su se Mihinim  kaićem iz Pašmana na put preko cijelog Jadrana u Italiju.  Drugi svjetski rat završio je  prije devet godina, zemlja je  još osjećala posljedice petogodišnjeg nacističkog-fašističkog razaranja, a mladi ljudi  bez perspektive sve su više gledali prema slobodi zapadnoeuropskih zemalja. Mladost  neustrašivog duha ništa nije  moglo zaustaviti u potrazi za  avanturom i slobodom koja je  preko Jadrana dolazila iz Italije.
Vodila nas mladenačka  ludost
– Kada vidim ovaj brod osjetim nešto specijalno, to je  nešto što se ne može ni opisati.  Nas šest je zaplovilo u njemu,  kako smo mi stali u njega ja ne  znam. Ja sam u to vrijeme  radio u Bagatu. Samo u nekoliko dana odlučili smo da  idemo. Imali smo svoje fantazije, malo problema, vodila  nas je mladenačka ludost, govori Joso Mađerić dok stoji  pored broda danas starog 99  godina koji ga je kao 18-godišnjaka prije toliko vremena  odvezao u Italiju.
Protiv vjetra i mora
Nisu oni prvi koji su se  kaićem otisnuli na opasan put  preko Jadrana. Otočani su već  usavršili taktiku kako zavarati  vlasti. Prvo bi se činila finta da  se ide bižati, da svi vide i zatim  se vratilo kući. Tek nakon takvih zavaravanja krenulo bi se  na opasan put preko Jadrana,  bez karata, navigacijskih instrumenata, motora, samo  vesla i nevjerojatna ljudska  snaga.
– Kada smo krenuli bilo je  prekrasno vrijeme. Veslali  smo cijelu noći i mislili smo  ujutro da smo već blizu Italije,  a mi još gledamo Opat, jedva  se makli. Onda veslaj, veslaj  kada se počelo dizati jugo koje se pretvorilo u fortuna jugo.  Mislili smo da je gotovo, da se  nećemo spasiti. Brod se gubio  ispod valova. Gledali smo je li  prolazi koji brod da nas spasi,  ali nigdje nikoga. Cijeli dan i  noć smo se borili s vjetrom.  Voda nam se pokvarila pa smo  većinom pili more, a oni koji  su ga pili znaju koji je to užas.  Što više piješ, više žedniš. Ipak  borili smo se, veslalo se, paljalo vodu, priča Joso Mađerić  doživljaje od prije 57 godina.
Kaže kako je Zvonko, od  čijeg oca Frane je bio brod,  bio za timunom. Stjepan Gregov koji je kasnije postao fratar, je molio. Danas će Joso  pristojno reći da mu je Zvonko lipo rekao da se ostavi  molitve i radi nešto korisno.  Pristojnost mu ne da upotrijebiti težačku beštimu koju je  Zvonku mokrog lica i nateklih  ruku od borbe s podivljalim  valovima uputio svom prijatelju. Nije Zvonko mislio ništa  loše, ali on je u tom trenutku  ispravno mislio da će njihovoj  družbi budući fratar više pomoći izbacujući vodu iz čamca, nego obraćajući se svom  Gospodinu.
Zatvor ili sloboda
Za to vrijeme Pašmanci su  smrknuta lica gledali u more  koje je nesmiljenom žestinom, gonjeno vjetrom udaralo po njihovoj rivi. Svi su  mislili gotovo je. Tko zna kako su se osjećali Augustin  Gregov i Frane Mađerić,  očevi Stjepana i Zvonka koji  su prvi otkrili gdje su im otišli  sinovi. Augustin, kada je u  nedjelju došao, vidio je da  nema nijedne od šest štruca  kruha koje mu je žena ispekla. Vidjevši da mu nema ni  sina i njegovih prijatelja, da je  brod odvezan od kraja, nije  mu trebalo dugo da zaključi  što se događa. Otišao je do  Frane, vlasnika broda, da zajedno odluče što im je raditi.  Hoće li prijaviti svoju djecu i  poslati ih tako u zatvor ili će ih  pustiti u slobodu. Teška srca  očevi su pustili svoje ptiće da  odlete u svijet, ali samo Bog  zna kako su se oni zbog te  odluke osjećali dok je olujno  buro cijelog ponedjeljka i  noći na utorak bjesnjelo Jadranom. Tek kada je brod  Plovputa “Sušac” dovezao  Mihin brod nazad znali su da  su njihovi sinovi stigli na drugu obalu. U brodu je bila i  nesretna mišina u kojoj su  mladi pomorci bezuspješno  čuvali vodu. Netko je na  pašmanskoj rivi komentirao  da nisu ni Talijani toliki lupeži  jer nisu mišinu ukrali.
– U utorak ujutro ugledali  smo obalu, ali nismo imali  pojma čija je. Nismo znali  gdje nas je jugo odnijelo. Krenuli smo i odlučili ako čujemo  talijanski govor ulazimo u luku. Tako je i bilo. Iskrcali smo  se u San Benedettu. Odvezli  su nas u crkveno sjemenište,  odakle su nas odvezli u kamp.  Bila su dva kampa, jedan za  starije, a drugi za mlađe. Mene i bilo je strah jer smo čuli  glasine da premlade vraćaju  nazad kući. Zbog toga smo  rekli da smo godinu stariji  nego što jesmo i završili u  kampu za starije i tamo čekali. Joj kako smo se grizli kada  smo otkrili da smo rekli prave  godine da bi završili u kampu  za mlađe i nakon samo osam  dana u Australiju.
Ženu iz Miljana  pronašao na drugoj  strani svijeta
Ipak čudni su puti sudbine.  Da je rekao svoje prave godine  vjerojatno nikad ne bi upoznao  svoju ženu Anku. Anka je iz  Mrljana, selo niti nekoliko kilometara od Pašmana, a njih  dvoje su se našli u Sanitagu de  Chile. Krasan put. Prođeš pola  balote zemaljske, skoro se utopiš u moru i na kraju na drugom  kraju svijeta nađeš ljepoticu s  istog otoka. Njih dvoje danas  imaju troje djece, četvero  unučadi, žive u Kanadi u Torontu.
Nakon kampa u Italiju uz  pomoć katoličke organizacije  došli su brodom u Čile. Plovili  su 32 dana. Tamo se društvo s  Pašmana počelo rasipati. Stjepan odlazi u Argentinu gdje  postaje fratar. Tamo gradi crkvu  Majci Božjoj i time ispunjava  svoj zavjet koji je dao olujne  noći na Jadranu. Zvonko  Mađerić otišao je u Australiju  kao i Jure Magić koji je tamo i  umro. Joso je ostao u Čileu i  krenuo u tešku životnu borbu.
– Mlad si, ne znaš nikoga, ni  jezik. Nema oca i majke, ali  treba se živjeti. Danas je Čile  najbolja zemlja u Južnoj Americi po standardu, ali je u to  doba bilo gužve. Ja sam po  struci alatničar, ali u to vrijeme  su se tražili ribari i prijavio sam  se. Radilo se o njemačkoj kompaniji i ta riba se uglavnom  upotrebljavala za brašno. To je  ribanje na veliko, u dva sata bi  mi ulovili sedam vagona ribe.  Kada sam vidio da to nije za  mene otišao sam u Sanitago i  tamo sam se snašao puno bolje.  Radio sam u struci, nakon tri  četiri godine našao sam prijatelje, upoznao grad, bilo je  posla. Tu sam upoznao ženu  Anku koja je tu bila s obitelji.  Zatim smo otišli u Kanadu.  Prvo je otišla ona, a zatim ja ’58.  godine. Tamo sam otvorio posao, radio automatske  mjenjače za automobile i sada  to radi moj sin. Ide mu dobro,  on je zadovoljan i ja sam zadovoljan, kaže Joso Mađerić  koji ima 75 godina. 
Nakon odisejskog bijega Joso Mađerić je kući prvi put  došao 1971. godine. Bio je to  susret pun emocija, a najmlađu  sestru nije ni prepoznao. Danas svaki godine dolazi iz Toronta u Hrvatsku i stoji na  Pašmanu po pet mjeseci. Kaže  da bi se on vratio za stalno, ali  žena neće, njoj fale djeca i  unuci. Za stalno će se vratiti  kada ode na zadnje počivalište.  Kaže kako je već kupio grob i  sve uredio da se njegovo mrtvo  tijelo sahrani na rodnom otoku  s kojeg je kao mladić otišao.