Važnije tijelo, nego odijelo

Petak navečer nudio je ljubiteljima umjetnosti višestruki izbor. Većina onih koji se s umjetnošću uglavnom sreću en passant, gotovo pa slučajno, mogla se prepustiti užicima hedonističkog svjetonazora, kakav im je mogla priuštiti prva ovoljetna ‘feštica’, kakve će se nadalje održavati svakoga petka uvečer u našem gradu. Tim više, jer su na Narodnom trgu mogli pratiti i zasebnu folklornu priredbu.
Oni naši mlađi sugrađani, rođeni u drugoj i drugačijoj državi, s drugačijim svjetonazorom, drugačijom estetikom i životnim ciljevima, zacijelo su se opredjelili za otvorenje ovoljetnog izdanja ‘Garden music festivala’. Oni pak klasičnijeg izbora otišli su u dvorište Providurove palače, gdje se u okviru programa 14. Zadarskog kazališnog ljeta davala predstava “Čovik, zvir i kripost”, podalmatinčena (sic!?) verzija komada Luigija Pirandella. Oni pak nešto modernijeg pogleda na umjetnost, koji od teatra ne traže više samo nužan tekst, dramski govor, po mogućnosti u žanru komedije, već su skloniji suvremenom glumištu i suvremenom plesu, a koji se danas često isprepliču na način kako su nam to posljednjih godina prezentirali Eurokaz i Tjedan suvremenog plesa u Zagrebu, odnosno Zadar snova u našem gradu, mogli su otići u prostor desakralizirane crkve sv. Donata. Ne, tamo nije (ne još) bilo otvorenje Glazbenih večeri u sv. Donatu, već je svoj performan – plesnu predstavu izvela umjetnička skupina iz istoumene udruge, ‘Zalet’, koju već nekoliko godina uspješno vodi Iva Burčul. Iva odlučno i beskompromisno njeguje ovakav, moderniji pristup suvremenom plesu i teatru, te nam je ovoga puta priredila premijernu izvedbu komada čiji je naslov, ne slučajno, gotovo programatski definirano, “Odijelo ne čini čovjeka”.
Komad je rađen po ideji i u koreografiji Ivine česte suradnice Irme Omerzo, također u hrvatskim okvirima već odavno dokazane i etablirane umjetnice, kako koreografkinje tako i plesačice, a u prezentaciji su im, Ivi i Irmi, pripomogle i plesačice Lucija Mikas, Zrinka Šimičić, Stošija Zrinski i Josipa Lončar.
‘Priču’ na temu “Odijelo ne čini čovjeka / Čovjek ne čini tijelo / Tijelo pokreće odijelo / Odijelo uvjetuje tijelo” uglazbio je Hrvoje Nikšić, za svjetlost i ton pobrinuo se Juraj Aras, asistent koreografa bila je Zrinka Šimičić, autorica dizajna plakata je Ljubica Marčetić – marinović, za kostime su poslužili stari komadi odjeće nabavljeni ljubaznošću Caritasa, fotograf je Jasenko Rasol, a kažimo onda na kraju i kako su cjelokupnu produkciju financijski podržali Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i sam Grad Zadar.
Publike je pripuštena na galerijski prostor sv. Donata, gdje je bilo užasno toplo, sparno, za oznojiti se do neugode, ali je publika sve to stoički podnjela želeći do kraja ispratiti plesačice u izvedbi komada štono je inspiriran radom likovnog umjetnika Ervina Wurma.
I za kraj: prava je sreća što odijelo nipošto ne čini i nikad ne može činiti čovjeka, jer bi i sam potpisnik ovih nekoliko skromnih redova, s obzirom na količinu znoja na košulji, jedva zadovoljivo uvjete ‘čovječnosti’!?