Malo smo minjali planetu, pa nas ona malo podgrijava

Ratno i poslijeratno doba. Ono se moralo dogoditi da bi se zbrika završila. U zbirci sam PTSP stavio jer nisam bolestan u glavi, već u mašti. To bi trebala biti poruka onima što rade odluke iz povoja, ja to nazivam. Kad čovik sve to prođe onda ide na zaj… Tu zbirka govori o svemu, poslijeratnom dobu, svi smo se mi našli na ulici, svi su se snalazili kako su znali
Nevio Paleka Soro objavio je nedavno svoju prvu zbirku pjesama ‘Moja loza, moja voda’. Ovog vikenda, na upravo održanom Splitskom festivalu, njegovu pjesmu ‘Bićerin sramote’ pjevao je Zoran Jelenković.
Nevio Paleka Soro rodio se u Zadru 1970. godine. Ostavljen od roditelja, odrastanje provodi u Arbanasima te u domovima za odgoj u Zadru i Karlovcu gdje je završio osnovnu školu. Pomorac postaje sa šesnaest godina i plovi do početka Domovinskog rata. U rat se uključuje kao dragovoljac, hrvatski vojnik, na četiri godine.
Kako je nastala zbirka, odnosno kad se u tebi počela razvijati misao da bi htio objaviti zbirku?
– U planu je još od 18. godine, a počela je na brodu. Već tad sam zna da ću uvatit dobre godine dok je objavim. Ja sam radio zbirku kao životni put, ali kroz stihove.
A gdje počinje tvoj životni put?
– U Zadru, u Arbanasima, pa je iša u Karlovac, preko vječnih domova, pa preko mora (bili svit i natrag u isti dvor) i zadnja postaja humorno trježnjenje i povratak u normalu. Kad čovik o nečem izgubljenom napiše zdravu zezanciju, onda je zdrav u glavu. Zbirka počinje s djetinjstvom, nesigurnim, pa s morem, na kojem nisi nikad siguran, pa s ratom di sigurnosti nikad nema, pa s nesigurnim poraćem.
I koja bi onda bila poruka ove tvoje zbirke?
– Poruka su same korice te zbirke. Kako svatko ima svoj put, samo ga treba naći. Svatko ima svoju lozu. Od diteta kojeg su roditelji ostavili do onog rođenog u svili.
Kad si ti zapravo počeo pisati?
– S deset godina, kad sam u Karlovcu sudjelovao na dječjoj koloniji. Mi djeca smo pisali himnu, a onda je onaj koji ju je sastavljao uzeo dio od svakog djeteta i tako je sastavio.
Nikad nisam čitao, bar ne nešto pretjerano.
Pa imaš li onda uzore?
– Život mi je uzor. Znam tko su pisci, znam tko je Jesenjin, Tin Ujević, ali da pratim sve, ne pratim.
Napisao si nekoliko pjesama za Zorana Jelenkovića. Misliš li surađivati još s nekim pjevačem? Imaš i svoj CD?
– Tako je, napisao sam više pjesama za Zorana Jelenkovića. Otvoren sam za suradnju, tko god traži može pitati.
Misliš li nastaviti s pisanjem, imaš li što u planu?
– Druga zbirka je već napola gotova. Od 26. studenog do danas svaki dan napišem po jednu pismu. Tako da vidim jedan dnevnik, koji bi bio čitan. Treba čekati još šest mjeseci da bude gotov.
Nekakav roman?
– Ma kakvi. Možda ako budem živ za 20 godina napišem knjigu. Priču od dvadesete do četrdesete godine.
Koje životno razdoblje je ostavilo najviše traga na tebe?
– Ratno i poslijeratno doba. Ono se moralo dogoditi da bi se zbrika završila. U zbirci sam PTSP stavio jer nisam bolestan u glavi, već u mašti. To bi trebala biti poruka onima što rade odluke iz povoja, ja to nazivam. Kad čovik sve to prođe onda ide na zaj…
Tu zbirka govori o svemu, poslijeratnom dobu, svi smo se mi našli na ulici, svi su se snalazili kako su znali.
Sve je krenulo od ulice u Arbanasima. Kad gledaš iz današnje perspektive što se promijenilo?
– Uvik isto, život je isti. Prominila se jedino matematika i to je ono što nas uništava. Malo smo minjali planetu, pa nas ona malo podgrijava.
Čime se danas najviše baviš?
– Pismama. Mislim na glazbu. I faturete.
Kazao si da je ratno i poslijeratno doba najviše utjecalo na tebe. Kolika je vrijednost uoće pisati o ratu?
– Velika je vrijednost. Ako ne pišeš o nečemu brzo se zaboravi i nestane. A mi ako ne pišemo brzo ćemo nestati, ko narod, Hrvati. Emocije u ratu su neizbrisive, uvijek će netko ko je sudjelova u njemu pisati o tome. Rat je temelj tuge, a ne veselja.
Tko bi se najviše mogao pronaći u tvojoj knjizi?
– Svatko će sebe negdi naći. Jesu li to osjećaji, iskustvo, sličnosti… Svatko negdi!
More je dio tvog životnog puta. Ono obično predstavlja smrt, nešto nesigurno. Kakvo ti iskustvo nosiš s dugogodišnje plovidbe?
– Samo lipa iskustva. To je sve u zbirci, ima jedan dio o najstarijem zanatu na svijetu, snaga mora i života.
Misliš li ikad više ploviti?
– Bi, ali samo kad bi naviga sa svojim brodom. Inače, pobići će mi ovih preostalih 20 godina u dvi godine i opet ću završit za šankom u gostioni.
Kad će CD?
– I za to triba sponzora. To je beba koja već deset godina ne može iz droba izaći. Jedva je knjiga izašla.
A sve si odmah podjelio?
– Sve je otišlo, svih sto komada.
Pa hoće li se onda ponovno tiskati?
– Nadam se, sve je spremno.
Koja ti je nabolja knjiga?
– Novi zavjet definitivno. To je pjesma. Za učit pisati pisme, to je nabolja knjiga.
A najbolja koju si pročitao?
– Mile Budak, “Ognjište”. Od stranih pisaca volim Agathu Christie, Loudluma sam čita…
I na kraju imaš li što dodati?
– Vratimo se na početak priče, kad roditelji ne vode brigu o djetetu i onda ono triba samo sve istraživati. A ti ni ne znaš da si mi bliži rođak.
Završio je Soro i otišao bacit se u more. Nizozemska mu je dobila Argentinu, on prvi par pogodio i zadovoljan otišao na večernje kupanje.