Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

9 C°

Predstava se zaboravlja, svakodnevica ostaje

Autor: Valentina Mlađen

05.07.2013. 22:00
Predstava se zaboravlja, svakodnevica ostaje


Na predstavu će većina njih zaboraviti, na strah koji su osjetili nakon što je Rakan – Otac snažno udario po stolu, i uhvatio Ivanu – Majku za kosu, nakon što je majka išibala sina, priznala kćeri da je nikad nije ni željela. Sve je ionako završilo s više-manje idiličnom scenom obiteljskog ručka, no ono što će publika zaboraviti je nečija svakodnevica


Lako je moguće da će predstava “Mrzim istinu”, redateljsko, a možda i životno djelo Olivera Frljića, u produkciji Teatra &TD biti najbolja predstava ovogodišnjeg Zadarskog kazališnog ljeta. S Frljićem publika nikad ne zna što može očekivati, a teško da su mnogi bili spremni na toliku dozu emocija koje su prštale tijekom jednosatne izvedbe – od straha, tuge, smijeha pa do zbunjenosti, jer što je istina o njemu, njegovoj obitelji i svim drugim obiteljima – to Frljić na kraju ne otkriva, ali može se zaključiti kako nije ni bitno.
Osobna predstava
“Ova predstava vraća nas u vrijeme prije 24. travnja 1992. Umjesto patetičnog prepričavanja jedne obiteljske povijesti, predstava Mrzim istinu! daje nam uvid te rastvara unutarnje, kompleksne odnose unutar autorove obitelji.
Svoj dramaturški temelj gradi na tenziji između različitih obiteljskih dokumenata i autorovih svjedočanstava te fikcionalnog statusa koji ovi dokumenti i svjedočanstva dobivaju u prostoru kazališne reprezentacije”, stoji u letku predstave. Ova predstava itekako je osobna, ali ne samo za redatelja koji trenutačno radi u Europi te nije bio prisutan u četvrtak tijekom dvije zadarske izvedbe, nego i za svakoga tko ima obitelj, a osobito za one koji imaju “obiteljsku priču”. Frljić se kroz predstavu dotaknuo tema poput obiteljskog nasilja, raspada Jugoslavije, smrti djeteta, seksualnosti, homoseksualaca i rasizma, nekomunikacije, odnosno govora o svemu osim onom što je bitno. Priča je to prije svega o dvoje duboko nesretnih ljudi koji imaju svoju priču i koji nikad nisu trebali završiti jedno s drugim, niti imati djecu, ali jesu. “Što ti znaš o meni, Marina?” pita majka svoju neželjenu kćer, koja će sinu u drugoj situaciji reći: “Ja sam te rodila, ja te imam pravo i ubiti!” rečenicu zajedničku mnogim nesretnim obiteljima. Priča je to o stalnom strahu tijekom odrastanja koji su glumci odlično dočarali šutnjom za obiteljskim stolom dok se iščekuje s nervozom svaka riječ. Hoće li ovaj ručak proteći u miru, ili ne? Djeci kojoj ne nedostaje ništa materijalno, ali i roditeljima koji ne shvaćaju da ponekad materijalno nije bitno.
Reakcija publike
Osim obiteljskog sloja Frljić pirandelovski kroz predstavu dopušta glumcima da izlaze iz likova i da opet budu glumci, da komuniciraju, čak i s publikom, i pitaju se što je tu istina, smiju li se u predstavi predstavljati samo izmišljeni književni likovi i ima li Oliver pravo svoju obitelj tako izložiti, u njihovom dnevnom boravku voajerima koji pažljivo i napeto promatraju, koji su platili ulaznicu kako bi sudjelovali u nečijoj intimi. Da je granica između lika i glumca ponekad toliko tanka da čak ni oni sami nisu sigurni gdje se nalazi – potvrdio je i mladi i za ovu ulogu nagrađeni glumac Filip Križan koji je utjelovio Olivera u predstavi.
– Paradoks je u tome da i kad glumimo sebe, ali i uloge koje imamo da je isti centar iz kojeg ideš. Oliver nas nije tjerao da ganjamo autobiografiju, ostavio je nama da te ljude doživimo preko nas kako jedino i možemo, kroz nas same, kaže Križan. Reakcija publike nikad ne izostane, a o snazi predstave govore i kontakti koje su glumci kasnije imali s publikom.
– Ljudi koji nisu iz kazališnog svijeta najviše dožive taj familijarni dio priče i to je dobro jer oni sigurno dožive nekakvu svojevrsnu katarzu, a oni iz kazališnog svijeta više gledaju slojeve između redatelja, glumca i što to zapravo znači, kaže Križan prisjećajući se kako mu je jednom prilikom nakon predstave jedan čovjek donio svoju priču jer je mislio da je on zaista Oliver. Zanimljivo je da prvih petnaestak izvedbi predstave nije bilo čvrsto ukomponirano te ni sami glumci nisu bili sigurni koja će scena slijediti koju, a zbog stranih gostovanja i titlovanja predstava je sada više manje ista, iako kaže Križan, čak i sada ponekad improviziraju i jedan od glumaca krene neplanirano s nekom od scena, a ostali slijede.
Nekoliko verzija istine
Osim Križana u predstavi su glumili Rakan Rushaidat, Ivana Roščić i Iva Visković, a upravo odličnu dinamiku uspjeli su stvoriti Rushaidat i Roščić u ulogama oca i majke prikazujući svu silovitost međuljudskih odnosa i nijanse ljudskih osjećanja. Na pozornici, iako bi se to samo uvjetno moglo nazvati pozornicom jer su glumci bili okruženi publikom u foyeru HNK Zadra, izneseno je nekoliko verzija istine i sve one bile su točne, jer svatko ima svoju verziju. Publika je nakon sat vremena išla kućama, prepuna dojmova o priči, dojmova o glumačkoj izvedbi, dojmova o kazalištu. Na predstavu će većina njih zaboraviti, na strah koji su osjetili nakon što je Rakan – Otac snažno udario po stolu, i uhvatio Ivanu – Majku za kosu, nakon što je majka išibala sina, priznala kćeri da je nikad nije ni željela. Sve je ionako završilo s više-manje idiličnom scenom obiteljskog ručka, no ono što će publika zaboraviti je nečija svakodnevica jer takvih disfunkcionalnih obitelji na prostorima država bivše Jugoslavije ima nebrojeno puno, obitelji koje su izvana idilične, a između svojih zatvorenih zidova njihova priča još stoji neispričana.