Državni blagdan bez zastava

Jučer, na Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja, bilo je poprilično tužno proći kroz veliku većinu gradova i sela u Zadarskoj županiji, a vjerojatno i po drugim županijama Lijepe naše, pa ustvrditi koliko je malo zastava Republike Hrvatske bilo istaknuto, bilo po javnim prostorima, trgovinama, šoping centrima, ugostiteljskim objektima, bankama ili benzinskim postajama. Pogotovo se malo zastava vijorilo s naših kuća i stanova.
U cijelom svijetu običaj je (pa i obveza) da se na državne blagdane izvjese nacionalne zastave. Državna zastava je obilježje jedne države i naroda koji u njoj živi, svetinja za koju se ginulo i koju treba poštivati. Bez obzira na ratne profitere, nečasne ljude, financijske afere i korupcije.
Prošlo je tek 20-ak godina kada su se sa svih zgrada, kuća, ustanova, tvornica i poduzeća povodom državnih blagdana vijorile zastave tadašnje SFRJ, SR Hrvatske i SKJ. Godinama smo se jadali i kukali kako nećemo vješati “tuđe” ili “komunističke” zastave te smo 90-ih godina dali oduška i razmahali se nacionalnim zastavama u svim mogućim i nemogućim prigodama.
Veličanstvenom pobjedom u akciji Oluja hrvatski stijeg u dotad okupirana područja vratili su obični ljudi, vojnici, hrvatski bojovnici. Ponosno smo tada dočekivali te hrabre momke, vijući bezbroj nacionalnih zastava. Ali, euforija se prilično brzo stišala kada smo shvatili da se od mahanja zastavama ne može živjeti.
Štoviše, kod nas se nažalost državni praznici uglavnom znaju samo po tome što su neradni dani, a naročito nas vesele ako se mogu spojiti s vikendom. Kad 1. srpnja 2013. godine postanemo Europa, možda se ugledamo na tu Europu i počnemo nekim danima davati pozornost kakvu zaslužuju.
Podsjetimo se samo Amerikanaca koji svoja nacionalna obilježja ponosno ističu u svakoj prigodi, pa gotovo da nema balkona i kuće koji nemaju zastavu.