Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Lopove na vješala, palikuće na lomaču

05.09.2010. 22:00
Lopove na vješala, palikuće na lomaču


U građanskim parnicama se nije priznavalo žene kao svjedoke. Od svjedočenja su bili isključeni i muškarci mlađi od četrnaest godina, zatim ljudi koji su već bili uhvaćeni u krivom svjedočenju i krivokletstvu te krivotvorenju isprava. Kažnjeni za krađu i izdaju te lihvari, također nisu mogli biti svjedoci, kao ni vlasnici i djelatnice javnih kuća ili oni građani za koje se smatralo da provode naopak i razuzdan život. U postupku nisu mogli svjedočiti ni članovi posluge jedne od strana jer se očekivalo da njihovo svjedočenje ne može biti nepristrano
Civilizacija je teško zamisliva bez mnogih ustanova, a jedna od njih je i sud. U primitivnim društvima umjesto suda postoji pravo osvete koje prelazi u dužnost i prenosi se na članove obitelji, ili u slučaju većih izgreda, čitavoga plemena. No s prvim početcima civilizacije, dijeljenje pravde počinje se provoditi u skladu s određenim pravilima ili zakonima, od kojih je vjerojatno najpoznatiji onaj Hammurabijev koji je imao dvjestoosamdeset i dva paragrafa. U njima se između ostalog i doslovno navodi čuveno pravilo “oko za oko” i “zub za zub” ali se propisuju i novčane kazne. Na novčanu kaznu se osuđivalo ratara koji bi bio nepažljiv pri natapanju zemljišta pa bi poplavio i susjedna polja. Ako bi se utvrdilo da je sudac krivo sudio, morao bi platiti kaznu u dvanaesterostrukom iznosu od vrijednosti parnice i bilo bi mu zabranjeno dalje suđenje. No ako bi liječniku umro pacijent tijekom operacije, odsjekla bi mu se ruka. Nemarni graditelj čija bi se kuća srušila i ubila stanara osudio bi se na smrt. No ako bi netko udario trudnicu tako da pobaci i umre, na smrt bi se osudila prekršiteljeva kći. Još je teže danas razumijeti zakonske članke u kojoj se istina u procesu utvrđivala sposobnošću optuženog da pluta na riječnoj vodi. Ipak je Hammurabijev zakonik imao velik utjecaj na zakonodavstvo bliskog i srednjeg istoka tisućljećima.No i drevni sudovi imaju svoju tamnu stranu pa je presuda basnopiscu Ezopu, vjerojatno prvi poznati “politički” proces u povijesti.
Velebitska Tesana Greda
Zakonodavstvo je tako postalo stalni suputnik organiziranog života ljudi u gradovima i državama, dosegavši najveći domet u Rimskome carstvu s kojim je rimsko pravo zavladalo i u ovim krajevima. Koliko su pravni propisi bili uključeni u svakodnevnicu možda najbolje svjedoče sačuvani nadpisi o razgraničenju između različitih zajednica, od kojih su najpoznatiji oni Dolabelini u kojima se točno određuje teritorij napasanja stoke i pravo korištenja izvora vode, a jedan je predio na Velebitu do danas ostao poznat pod nazivom Tesana Greda, iako je u međuvremenu tekst s nadpisa postao nečitljiv.
Rimska pravna tradicija nije nestala s propašću Carstva, makar njegove zapadne polovice. Tijekom gotske vladavine uspostavljena je institucija mješovitog suda. U sporovima između Rimljana sudio bi rimski sudac po rimskom pravu; u sporovima između Gota, gotski, a u slučajevima međusobne gotsko-rimske parnice bi se gotski sudac savjetovao s rimskim. Takva je praksa bila i u ovim krajevima koji su pod Istočnim Gotima bili pedesetak godina do gotskog poraza u ratu s Istočnorimskim carstvom sredinom šestog stoljeća.
S uspostavom kneževine, odnosno kraljevine Hrvatske, najčešći sudac u parnicama bio je upravo vladar koji bi obilazio državom i održavao sudišta oko zemljišnih sporova privatnih osoba i crkvenih institucija. Poznata su sudovanja Tomislava, Stjepana Držislava, Petra Krešimira IV., Slavca, Dmitra Zvonimira i Stjepana II. Kao glavni argumenti u tadašnjim parnicama služe pisani dokumenti, listine ili povelje, koje se, međutim, znalo i krivotvoriti što stvara poteškoće povjesničarima do dana današnjega. Ipak i krivotvorena listina može biti kvalitetan povjesni izvor jer, kako je svojedobno kazala Nada Klaić, poznata po izrazitoj kritičnosti autentičnosti mnogih srednjovjekovnih dokumenata, “isprave se ne sastavljaju na ime izmišljenih vladara” te se stoga osobe navedene u listini valja držati za postojeće pa i ako je sami pravni čin izmišljen radi koristi krivotvoritelja, najčešće samostana.
Prvi sudac Vilkota
S razvijenijim srednjim vijekom i jačanjem uloge priobalnih gradova na Jadranu, dolazi i do razvoja sudskih časti i razrađenijeg zakonodavstva u dalmatinskim komunama. Zanimljivo je spomenuti da u jedanaestom stoljeću sudac ne sudi samostalno nego je zapravo neka vrsta savjetnika pri parničenju. U Zadru je tako zabilježeno kako gradski prior rješava parnice “zajedno sa sudcem i drugim plemićima”. Sudac još nema odlučujuću riječ u sporovima, a kao svjedoka ga se navodi iza svih crkvenih osoba. Ipak “iudex” je stalni član sudskih kolegija premda se do danas nije potpunoma razjasnilo koja mu je točna uloga. Tek se krajem dvanaestog stoljeća pojavljuju isprave koje su datirane s obnašanjem časti određenog sudca. Prva potječe iz 1187. i izdana je u Splitu i datirana je imenima gradskog kneza Grubeše, sudca Vilkote i vikara Kuzme, zeta Ivana Budice. Splitske se isprave od tada redovito tako sastavljaju, dok je u Zadru taj običaj uveden nešto kasnije.
Sudac je bio biran na razdoblje od tri mjeseca i nije ga se moglo izabirati uzastopce. Prigodom stupanja na dužnost su polagali prisegu da će svoju zadaću obavljati savjesno i pošteno, da ne će gledati tko im je prijatelj, a tko neprijatelj, da ne će nikome prema svojoj savjesti učiniti krivo i da ne će od onih koji imaju parnicu primati nikakvih darova ni osobno, niti preko posrednika. Sudački se posao obavljao od ponedjeljka do četvrtka, a petkom bi se sastajali s gradskim rektorom i raspravljali o parnicama koje su u tijeku. Tijekom obnašanja sudačke časti, nisu smjeli napuštati komunu na duže od dva tjedna. S vremenom su sudci stjecali sve veće ovlasti te su ne samo sudili potpuno samostalno, nego su dobili i funkcije u upravi. Kroz trinaesto stoljeće zabilježeni su slučajevi da su sudci u nedostatku kneza i rektora sami upravljali komunama pa čak i sklapali ugovore s drugim gradovima kao što je onaj između Splita i Pirana 1270.
Po pravdu u Italiju
U srednjovjekovnom se pravu također razlikovalo građanske od kaznenih parnica i postupaka. U građanskim parnicama se nije priznavalo žene kao svjedoke. Od svjedočenja su bili isključeni i muškarci mlađi od četrnaest godina, zatim ljudi koji su već bili uhvaćeni u krivom svjedočenju i krivokletstvu te krivotvorenju isprava. Kažnjeni za krađu i izdaju te lihvari, također nisu mogli biti svjedoci, kao ni vlasnici i djelatnice javnih kuća ili oni građani za koje se smatralo da provode naopak i razuzdan život. U postupku nisu mogli svjedočiti ni članovi posluge jedne od strana jer se očekivalo da njihovo svjedočenje ne može biti nepristrano. Parnice o vlasništvu nad žitnim poljem mogla se zapodjenuti samo do 1. srpnja ili nakon žetve, a nad vinogradom do 1. kolovoza ili nakon jematve.
I tad se moglo žaliti na presudu uz veoma zanimljiv postupak izbora tijela koje bi presuđivalo. Naime, jednog člana takvog prizivnog vijeća predložila bi jedna, a drugoga druga stranka u postupku uz uvjet da ta dvojica budu iz redova čestitih i poštenih osoba. Ta dvojica bi potom predložili trećeg člana sudske komisije koja bi odluku morala donijeti za osam dana. No nisu svi bili zadovoljni s ovim običajem pa su zabilježene i predstavke građana kralju Ludoviku koji su 1367. tražili da se za presudu obrate kolegijima pravnih fakulteta u Bologni, Padovi ili Peruggii, što je kralj odobrio uz odredbu da će ta presuda onda biti i konačna. Procedura dostave dokumenata i razreza troškova u slučajevima obraćanja stranim pravnicima detaljno je razrađena, a da se ne bi sve to moralo raditi za kojekakve sitnice, takav se postupak mogao pokrenuti samo za parnice u vrijednosti od 100 libri i više, što nam kazuje da su se ljudi onda znali povlačiti po sudovima i radi malih vrijednosti.
U kaznenim postupcima, tužba je morala biti podnesena u roku od 15 dana od učinjenog kaznenog djela, osim u slučajevima ubojstva, veleizdaje i paleža kuća i usjeva kad je rok bio godinu dana. Rok za donošenje presude bio je mjesec dana koji se mogao produžiti jedino zbog čekanja na svjedoke ili izočnosti tuženoga kojemu bi se tad dao određen rok da se pojavi pred sudom. Ako to ne bi bio učinio, smatralo bi ga se krivim. Tijekom trajanja parnice optuženik je morao imati jamce koji su jamčili da će se odazvati na svaki sudski poziv koji se tada obavljao usmeno putom gradskog teklića. No ako se radilo o djelima u kojima je moguće izreći smrtnu kaznu ili kaznu odsjecanja udova, morao je tijekom postupka biti u tamnici. U kaznenim postupcima su žene mogle svjedočiti i to već od 12 godina starosti. Žene su za ista djela prema ženama, kažnjavane polovicom one kazne propisane za muškarce.
Kazne koje su bile propisane zakonima strogo su razlikovale ljude prema staležu. Tako bi pučanin platio 40 solida za uvredu nanesenu drugom pučaninu ali 100 solida ako je uvrijedio plemića. Rok za plaćanje globe bio je mjesec dana i ako se ne bi platilo optuženog bi se šibalo po gradu i predgrađu. Ako bi plemić udario plemića, kazna je bila globa od 10 libara a pučanin pučanina 5 no ako bi pučanin udario plemića globa bi mu bila 20 libara.
U slučaju ubojstva unutar istog staleža izricala bi se smrtna kazna a ako bi plemić ubio pučanina, morao bi rodbini ili nasljednicima ubijenog platiti 100 libara u roku deset dana, a ako to ne bi učinio, osudilo bi ga se na smrt. No ubojice su mogle pobjeći od izvršenja presude. U tom se slučaju pustošilo imanje koje je za sobom ostavio i smatralo da je u vlasništvu općine. Ubojica se mogao vratiti u grad jedino ako bi mu roditelji ili rodbina ubijenoga javno oprostili, no za povrat imovine bi komuni morao platiti 200 libara.
Odvjetnički honorari
Oštro se kažnjavala krađa. Lopovi su bili osuđeni ne samo na globu nego i na povrat ukradenog i to u dvostrukoj vrijednosti, a ako to nisu bili u stanju kažnjavali bi se tjelesno, odsijecanjem ruke ili noge, što je posebno precizno propisivao hvarski statut. Ako bi se kradljivca uhvatilo po treći put u prijestupu, bio bi osuđen na smrt vješanjem. Ista kazna čekala je i gusare i razbojnike ako bi se utvrdilo da se time bave kao zanimanjem. Palikuće se kažnjavalo spaljivanjem na lomači, a užgislame globom od 300 libri uz nadoknadu štete.
Pred sudom, međutim, nisu bili odgovorni roditelji koji bi tukli svoje djecu, bez obzira bi li im i krv potekla. Također sluge nisu mogle tužiti gospodare da ih tuku bez obzira koliko ih mlatili. No i ako bi se sluge tukle između sebe, to nije bilo u nadležnosti suda.
Propisani su i slučajevi i načini uporabe tjelesnog mučenja kao dijela sudbenog postupka i ono se nije smjelo rabiti osim u slučajevima kad su se protiv nekoga gomilali indicije ili optužbe svjedoka. Okrivljenike se nije smjelo mučenjem dovoditi u životnu opasnost, a posebno su propisivani načini mučenja slabijih od snažnih osoba s tim da se u slučaju više okrivljenika uvijek počinjalo s onim slabijim, mlađim ili strašljivijim. Ako bi netko mijenjao iskaze tijekom postupka, moglo ga se isto staviti na torturu.
I u srednjem vijeku su postojali odvjetnici koji su radili za honorar koji je bio određen gradskim propisima, a ako bi odvjetnik uzimao više od dopuštenog morao bi platiti dvostruko veću globu, a mogao je i izgubiti službu. No isto tako odvjetnici nisu smjeli raditi besplatno ni u najmanjim parnicama, “jer kad za tu parnicu ne bi imao ništa, ne bi se za nju zdušno zauzeo pa bi na taj način mogla prava siromašnih ljudi da propadnu”, zabilježio je povjesničar Grga Novak.