Magellan nije dočekao ispunjenje svoga sna

“Vittoria” je plovila oko globusa nešto manje od tri godine. Bila je dio ekspedicije od pet brodova, od kojih su tri nastradala, odnosno bila napuštena jer za njih nije preostalo dovoljno žive posade, a jedan je brod pobjegao i vratio se u Španjolsku još u prvoj fazi putovanja. Najzaslužniji za čitav poduhvat, portugalski kapetan, Hernao da Magalhaes, poznatiji kao Magellan, nije bio među onima koji su preživjeli. Ubijen je u borbi s urođenicima na Filipinima.

Na današnji dan, godine  1522., u Sanlucar de Barramedu uplovila je karaka u  očajnom stanju koju je njenih osamnaest članova posade održavalo na površini  jedino stalnim radom na  brodskim crpkama. Brod se  zvao “Vittoria” i upravo je  bio završio prvu plovidbu  oko svijeta. Brodski dnevnik  bilježio je datum 5. rujna,  zbog prelaska datumske granice sa zapada na istok, iste  one pojave koja će Phileasu  Fogu omogućiti put oko svijeta u osamdeset dana.
No, tada u XVI. stoljeću  ni Jules Verne se ne bi bio  mogao nadati takvoj brzini.  “Vittoria” je plovila oko globusa nešto manje od tri  godine. Bila je dio ekspedicije od pet brodova, od  kojih su tri nastradala, odnosno bila napuštena jer za  njih nije preostalo dovoljno  žive posade, a jedan je brod  pobjegao i vratio se u Španjolsku još u prvoj fazi  putovanja. Najzaslužniji za  čitav poduhvat, portugalski  kapetan, Hernao da Magalhaes, poznatiji kao Magellan, nije bio među onima  koji su preživjeli. Ubijen je u  borbi s urođenicima na Filipinima.
Paž, pa vojnik
Magellan je rođen 1480. u  Sabrosi, središnji Portugal,  u obitelji srednjeg plemstva,  što je Ferdinandu omogućilo da uđe na dvor kralja  Ivana II. i postane paž. U  15. godini primljen je kao  vojnik u službu Ivanovog  nasljednika Manuela I., zvanog “Sretni”, jer se za njegove vladavine počelo stvarati portugalsko svjetsko kolonijalno carstvo.
Kao vojnik Magellan je  sudjelovao u velikoj portugalskoj ekspediciji, pod  vodstvom Francisca de Almeide koji je pobijedio Arape kod Cannanorea, te je u  toj bitki i ranjen. Poslan je  na oporavak u postaju u  Sofalu na istočnoj obali  Afrike gdje je pomagao u  izgradnji prve portugalske  utvrde u tom dijelu svijeta.  Kad se oporavio vratio se u  Indiju gdje su u tijeku bile  borbe Portugalaca s Arapima i drugim muslimanskim kraljevstvima koja su  držala monopol u trgovini  orijentalnom robom. Posebno je važna bila luka Malacca, na Malajskom poluotoku. Portugalske brodove vodio je Diogo Lopes  de Sequeira. Lokalni sultan  je Europljane primio prijateljski i uputio svoje ljude,  prerušene u trgovce na portugalske brodove da tobože,  vide kakva se roba nudi za  trgovinu. Portugalce je, pak,  pozvao na kopno da razgledaju skladišta Malacce.  Na dogovoreni znak, počeo  je napad na mornare na  brodovima i na one koji su   bili na kopnu. U teškoj borbi  koja je uslijedila Magellan  se posebno istaknuo, pogotovo stoga što je od početka sumnjao u sultanovu iskrenost i upozoravao kapetana de Sequeiru da mu  ne vjeruje.
Portugalci su uspjeli izvući živu glavu i brodove iz  Malacce, a Magellanov  ugled je porastao. Još cijenjeniji je postao nakon što  je iduće godine dragovoljno  ostao s mornarima na brodu  havariranom na grebenima  Laccadive, dok su drugi časnici otišli po pomoć. Brod je  popravljen i odjedrio je za  Portugal gdje je Magellan  promaknut u satnika. Vrativši se ponovno na istok  uključio se u napad na Malaccu u kojem su Portugalci  stekli vlast nad tim važnim  gradom jugoistočne Azije i  glavnim središtem trgovačkih putova između Kine,  Indije i Mirodijskih otoka.  Osvajanje Malacce donijelo  je Magellanu i veliko bogatstvo u obliku tovara  klinčića te osobnog slugu  kojeg je dao pokrstiti. Taj  Henrik od Malacce, postat  će kasnije prvi čovjek koji je  oplovio svijet. Magellanov  prijatelj Francisco Serrao  također je sudjelovao u osvajanju, no pri povratku je   doživio brodolom iz kojeg je  živ isplivao na otok Ternate  u Molučkoj skupini. Tamo je  oženio domorotkinju i naselio se za stalno, dopisujući  se s Magellanom i pozivajući ga da dođe živjeti na  Ternate i okani se vojničkog  poziva. Vjeruje se da su  njegova pisma imala  odlučujuću ulogu u Magellanovoj odluci da pokrene putovanje koje će mu  donijeti neprolaznu slavu,  ali kojeg kraj neće doživjeti.
Napad na Gou
No, bilo je tu i drugih  elemenata. Kao prvo, njegov  ugled je počeo naglo blijediti. Na savjetovanju zapovjednika s vicekraljem  d’Albuquerqeom, Magellan  se izjasnio protiv napada na  Gou, dok je vicekralj bio za,  kao i većina ostalih okupljenih. Napad se pokazao  uspješnim i Goa je ostala  središtem portugalske moći  u Aziji sve do pedesetih  godina prošlog stoljeća. Vjeruje se da je Magellanovo  mišljenje bilo preneseno  dvoru. Kralj mu je odobrio  skromna sredstva za život,  tako da se nakon godine  dana otmjenog siromaštva u  Portugalu, javio u vojnu  službu. Tu je bio još gore  sreće. Najprije je ranjen kopljem u Maroku, što ga je  doživotno učinilo šepavim,  a zatim su ga optužili da je  pronevjerio robu iz vojnih  skladišta i prodavao je Maurima na crnom tržištu. Kad  je otišao pred kralja želeći  se opravdati, kralj ga je  odbio primiti jer je, formalno, otišavši u Lisabon  bez odobrenja, dezertirao.  Sud u Maroku ga je poslije  oslobodio optužbe, no Magellan nije bio zadovoljan  što mu je oprošteno nedjelo  koje nije učinio, dok se  njegove zasluge stalno umanjuju. Ponovno je otišao  kralju Manuelu I. i molio da  mu podigne potporu, što je  kralj odbio, kao i molbu da  mu da neku zadaću na kojoj  bi ponovno mogao steći  kraljevo povjerenje. Magellan je tad upitao smije li  služiti nekom  drugom vladaru, a Manuel  mu je odgovorio: “Učinite kako hoćete!”
Nakon toga  Magellan odlazi  u Španjolsku  gdje se smjestio  kod svog zemljaka Dioga  de Barbosse u  Sevilli i oženio  njegovu kći. U  Sevilli se također sprijateljio s kartografom Ruiom Faleirom s  kojim je proučavao zemljovide južnog Atlantika, razmišljajući kako bi Mirodijske otoke dostigao ploveći  na zapad i tako izbjegao  portugalske trgovačke puteve oko Afrike. Uskoro je  stupio u vezu s kraljem  Karlom I., kasnijim carem  Karlom V. i izložio mu svoj  plan zajedno s Faleirom.  Kralj se složio i dao im  odlične uvjete. Osim što su  imenovani vitezovima reda  Santiago, svakome je  obećan monopol na otkriveni morski put od deset  godina, titula guvernera novootkrivenih zemalja s interesom od 5 posto prihoda,  petina robe što će putovanje  donijeti, petnaestina prihoda sa šest najvećih otoka,  plus jedan manji u osobno  vlasništvo.
Poklisarove intrige
Tijekom 1518. putovanje  se već naveliko pripremalo  pa su za njega saznali i u  Portugalu odmah pokrenuvši tajne diplomatske akcije da ga spriječe ili makar  otežaju. Posebno je aktivan  bio portugalski poklisar u  Sevilli, Sebastian Alvarez  koji je Magellana nagovarao  da se vrati u Portugal gdje  mu je sve oprošteno i upozoravao ga da mu Španjolci,  kao strancu nikad neće vjerovati niti prepustiti puno  zapovjedništvo. Kralja Karla je pak upozoravao da  onaj tko je napustio svog  vladara, ni drugome neće  biti vjeran. Osamnaestogodišnji Karlo bio je pokoleban i počeo sumnjati u  Magellana koji je već od  prije bio zabrinut da će mu  se oduzeti ovlasti. Ekspedicija je ipak krenula 20.  rujna 1519. Činilo ju je pet  brodova za koje je Alvarez  rekao Magellanu da “s njima  ne bi putovao ni do Kanarskih otoka”. Magellan je  bio na brodu “Trinidad” s  kojeg je naređivao kapetanima ostalih brodova,  Španjolcima, kojima je od  početka bio mrzak.
Kad su Magellanovi brodovi ušli u Atlantik, portugalska ih je mornarica  počela pratiti, no Magellan  se pokazao sposobnim pomorcem i uspio im pobjeći  izvan vidika. Dalje je plovidba išla preko Kanarskih i  Zelenortskih otoka do obale  Brazila, uz koju su plovili  što brže, budući je to bio  portugalski teritorij, no još  jako rijetko naseljen. Nakon  predaha u zaljevu u kojem je  danas Rio de Janeiro, flota je  počela polaganu dužobalnu  plovidbu prema jugu, vrebajući očekivani prolaz prema Aziji. Otkriće velikog  ušća Rio de la Plate bilo je  veliko razočaranje jer su tu  mnogi, pa i Magellan, očekivali prolaz. Nakon toga plovilo se uz sve negostoljubiviju zemlju, bila je jesen  južne hemisfere te su zadnjeg dana ožujka napravili  logor u Portu San Julian.  Odmah preksutra izbila je  pobuna.
Vođa pobune bio je upravitelj flote Juan de Cartagena, a pridružili su mu se  i mnogi drugi španjolski  kapetani koji su planirali  ubiti Magellana i vratiti se  kući. No velik broj posade,  koja se sastojala od ljudi  više nacionalnosti, ostala je  lojalna i Magellan je saznao  za planove pobunjenika te  udario prvi. Cartagena je,  skupa sa svećenikom Sanchezom, ostavljen na obali,  a dva kapetana su ubijena i  raščetvorena, no većini pobunjenika je bilo oprošteno.
Pet mjeseci trajalo je  čekanje u zimskom logoru,  kad je Magellan poslao brod  “Santiago” u izviđanje. No  brod se nasukao, a dva  mornara pješačila su stotinu  kilometara uz obalu da bi  donijela tu vijest u logor.  Čitava je flota krenula u  spašavanje, a nakon nekoliko dana našlo se i traženi  prolaz koji danas nosi Magellanovo ime. Tjesnac je  međutim, bio pun zamki i  “slijepih ulica”, kanala koji  bi se račvali u nekoliko  pravaca. Magellan je četiri  broda podijelio u dvije skupine, što su na brodu “San  Antonio” iskoristili da pobjegnu kući, noseći vijesti o  Magellanovoj nesposobnosti i okrutnosti. Tri su broda,  pak, isplovila u ocean koji je  Magellan krstio “Tihim” i,  prema kroničaru putovanja,  Mlečaninu, Antoniu Pigafetti, plakao od sreće.
Bez hrane i vode
Uslijedila je strašna  dvomjesečna plovidba po  otvorenom moru bez i jednog pogleda na kopno. Voda se usmrdila,  zalihe hrane  potrošile, a izbila je i skorbut. Mornari su umirali od  bolesti, gladi i iscrpljenosti,  a brodske štakore se lovilo i  prodavalo na licitaciji. Neki  su gulili volovsku kožu s  jarbola te je žvakali, stanje  je bilo očajno, bilježi Pigafetta. Prvo kopno na koje  su se uspjeli iskrcati bio je  mikronezijski otok Guam,  koji su mornari nazvali otokom lopova jer su otočani  počeli krasti sve što su  vidjeli. Kaznena ekspedicija  poslana je u selo vrativši se  s peradi, svinjama, voćem i  pitkom vodom.
U travnju 1521. ekspedicija je stigla na Filipine  gdje su počeli uspješno trgovati, ali i širiti kršćanstvo.  Jedan od prvih pokrštenika  bio je vladar otoka Cebu  koji je molio Magellana da  mu pomogne u ratu s neprijateljima sa susjednog  otoka Maktana. Magellan je  pristao uvjeren kako će demonstracija vojne moći još  više učvrstiti povjerenje domorodaca, ali ekspedicija  koju je osobno poveo završila je katastrofom, a on  sam je poginuo ne doživjevši da stigne na Moluke  kod prijatelja Serracoa, od  kojih je bio udaljen manje  od 800 milja.
Vladar Cebua razočarao  se u Španjolce i vjeru koju  su propovijedali. Ekspedicija je napustila Filipine i  stigla na Borneo u današnji  Brunei, a potom i na Moluke. Brod “Concepcion” je  zapaljen jer za njega više  nije bilo dovoljno mornara,  no na druga dva broda se  nakrcalo vrijednog tovara u  začinima. “Trinidad” se pokušao vratiti kući novom  tihooceanskom rutom ali su  ga zarobili Portugalci, a dok  je bio na sidru, potonuo je.  “Vittoria” je uspjela stići do  Španjolske i oploviti svijet.  Od osmanaest preživjelih  članova posade jedanaest ih  je bilo Španjolaca, dva Talijana, dva Baska te po jedan  Grk, Njemac i Portugalac.