Crni petak na Zagrebačkoj burzi

U mom širem društvu u zadnje vrijeme vlada panika. Ogromna. Na jutarnjim i popodnevnim kavama listaju se novine, traže i prepričavaju burzovna izvješća. S grčem u želucu. I zbraja se koliko je tko u minusu zbog dionica. I koliko tko mora vraćati kredita za nešto što je pojela burzovna kriza.
Sad mi je lakše što se nisam u ono vrijeme kad su i penzići poludjeli za dionicama ukrcala na taj vlak koji je mamio na putovanje ka lakoj zaradi. Barem fiktivno. Netko je u to vrijeme računao da će se obogatiti i postati drugi Kerum, netko da će si olakšati sebi ‘crne dane’ ako do njih dođe, netko da će time u kratkom vremenu riješiti stambeno pitanje, a ja sam dionice računala u parima cipela i čizama.
Onda sam bila živčana i pizdila na to što mi ni jedna banka nije htjela odobriti kredit, čak ni ona brza firma čiju karticu sam već izlizala od peglanja. Bila sam ljuta jer sam htjela vani u šoping sanjajući da ću preko noći morat kupiti još jedan ormar samo za šuze. D šuze…
Stari mi je odmah rekao da se ne zanosim gluparijama jer živim u državi gdje pošten čovjek ne može doći do bogatstva. Rekao mi je da mi je pametnije da se onda udam za nekog bogatog mamlaza po uzoru na brojne lokalne i ostale sponzoruše diljem lijepe naše.
– Kćeri, ako ti nije dovoljno što ti ja ostavljam i želiš živjeti na ekstra visokoj nozi, pisat knjige za dokone kućanice, ti se brate snađi za sebe. Ja ti tu nisam od velike pomoći, a vidim da imaš apetite za potrošiti više nego što možeš zaraditi, naslijediti i što ti j znam…, rekao mi je stari na što sam se ja, naravno, uvrijedila.
Htjela sam mu tada reći da bi se ja bogato i udala, ali da takvo poželjni materijali ne traže baš ženske sa zeru mozga, a da koliko god bila plava, nisam dovoljno plava za tako nešto. Probala sam se praviti i naivna plavušica, ali očito imam neku veću falingicu kad me se brzo pročita.
I dok su ostali oko mene u panici, ja sam po prvi put mirna u životu. Ne zamaram se kolika je inflacija, koliki su minusi i što će biti sutra. Za mene isto što i danas, isto što i jučer – šugava plaća, bezveze posao… evenutalno bi me neke nove cipele za zimu mogle oraspoložiti. Svi čekaju neke crne petke i utorke ko davne devestodvajsdevete, a ja samo čekam novi turnus cipela i što će se nositi sljedećeg proljeća.
Jedna je prijateljica u govnima do grla. Nekad je na dionicama dizala grdnu paru, sad razmišlja o raspordaji svih blagodati koje su joj dionice donijele.
Kako došlo, tako pošlo, njene su riječi. -Prije sam bila pukovnik, sad ću bit pokojnik.
Da, tako je i ovaj general što su ga ćopili, prije bio heroj, sad drumski razbojnik. Kolo sreće se okreće.
Po toj nekoj logici, tek sad bi meni trebalo svanuti što se love tiče. Tko bi gori, sad je doli, a moj bi red trebao bit gori sad…
Možda se bogato udaš, rekla mi je prijateljica.
A možda saznam za neku bogatu pratetu u Australiji… Ili možda dobijem na lotu….
Igraš li loto?, pitala me.
Ne, ali mogla bih ga i uplatit a ne da budem kao onaj Prečanin iz vica koji je molio Boga saki tjedan da dobije na lotu, i kad mu je više dosadio, Bog mu kaže: A dati uplatiš listić?!!!!
Uplatila sam listić… Ni jednog mi broja nisu izvukli. Uplatila i bingo, možda tu budem bolje sreće. Ako ne uspijem ni to idem u kladionicu uplatit na Zadar, možda i dogodi se čudo…
Mare
([email protected])