Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

15 C°

Popović: Pisac i čovjek koji imalo razmišlja mora se gnušati svake vlasti

05.11.2013. 23:00
Popović: Pisac i čovjek koji imalo razmišlja mora se gnušati svake vlasti


U idućem životu bit ću ili šumar ili biolog, neko normalno zanimanje, neću više pisati knjige, našalio se Edo Popović otvarajući svoje gostovanje u Obrovcu gdje je predstavljao najnoviju knjigu “U Velebitu”. Jedan od najpoznatijih naših pisaca, Livanjac po rođenju, Zagrepčanin po dugogodišnjem mjestu stanovanja, a po vlastitom izboru – lutalica Velebitom. Priliku za razgovor s jednim od najboljih pisaca današnjice koji koji redovito komentira društvena događanja na svom Facebook profilu i uvijek staje u obranu manjina jer je to, kako sam kaže, “stvar dobra ukusa i mentalne higijene”, a nije mu strano stati ni pred barikade što je pokazao kada ga je policija odnosila iz Varšavske ulice – iskoristila sam pred njegovo obrovačko gostovanje.
Popović, još pun planine s koje je tek sišao, poprilično mršav i inače, ali i od bolesti protiv koje dobiva bitku, strpljivo je odgovarao na pitanja i za vrijeme ovog našeg drugog susreta. Prvi put razgovarali smo u Zadru prije par godina, a za pisca i čovjeka koji je jedan od rijetkih intelektualaca u pravom smislu te riječi, koji je davno bio član kvorumaške generacije, novinar s hrvatskih i hercegovačkih ratišta, član Oluje, jedan od sudionika FAK-a, koji se ni danas ne boji istupiti i zamjeriti većini… Nikad ne ponestane svježih pitanja.
U Obrovcu predstavljate svoju drugu knjigu “velebitske” tematike – “U Velebitu”. U knjizi ste izabrali neuobičajen žanr razgovora s bivšim hodačima Velebitom?
– Knjiga kao matricu ima šest reportaža Miroslava Hirtza iz dvadesetih godina prošlog stoljeća. Tada je Hirtz hodao, ne samo ovim krajem nego cijelim Velebitom, od juga prema sjeveru. Reportaže su tih godina bile objavljene u Hrvatskom planinaru i nikada kasnije nisu objavljene u knjizi pa je i ova moja knjiga svojevrstan hommage njemu, Josipu Poljaku, Radivoju Simonoviću i drugim Hirtzovim suhodačima. Osamdeset godina poslije ja sam, što sam što u društvu, prošao otprilike istim tim itinerarom, i bilo je vrlo lijepo hodati i bilježiti neke sličnosti, razlike, što se dogodilo zapravo s planinom u tih osamdeset godina, ali naravno tu ima, kao i u prethodnoj knjizi “Priručnik za hodače”, mnogo hodača. Velebit je bio samo povod da se priča i o odnosu čovjeka i prirode, odnosu čovjeka i čovjeka, dobar dio posvećen je pjesniku Borisu Maruni koji je rođen u ovom kraju i njegovi stihovi su moto same knjige – dakle, to je jedna “multipraktik” knjiga.
Vi ste već dugo vremena očarani Velebitom. Gdje i kad je nastala ta fascinacija?
– Moj prvi bliski susret dogodio se sa sjevernim Velebitom, počela je ta, može se reći fascinacija, ali doista očaranost Velebitom jer on je posebna planina. Obično kažemo “naše more je najljepše”, a da pritom nismo vidjeli nijedno drugo more, međutim, hodao sam i slovenskim Alpama, upoznao sam julijske Alpe uzduž i poprijeko, prošao kamniške, nešto malo Dolomita, no Velebit je doista posebna planina, Velebit je divljina. Prije osamdeset godina Velebit je bio manje divljina nego danas, jer gore su ljudi gospodarili Velebitom, bilo je mnogo stočara koji su išli u proljetni ili ljetni izdig, dakle planina je bila puna ljudi i njihova blaga. Danas je Velebit, što se toga tiče prazan, tek nekoliko obitelji živi ovdje iznad Obrovca i na Prosenjaku. Ovo društvo ide u jednom smjeru, ide se prema urbanizaciji, civilizaciji, a Velebit je okrenuo leđa svemu i vraća se u divljinu. Možda mi je zato draži nego druge planine. Tu su susreti sa životinjama češći i ima ih. U julijskim Alpama kažu da živi poskok, ima ga u svim priručnicima, međutim, ja sam ga samo jednom vidio uživo. Na Velebitu su takvi susreti česti, evo i prekjučer smo ga supruga i ja sreli na Vagancu, upravo je nešto bio pojeo. Ne samo životinje, tu je i raznovrsno bilje, a susretne se naravno i s ljudima.
Vas često okarakteriziraju kao pisca urbanoga, pisca grada. No, čini me se da u posljednje vrijeme i vi, kao Velebit, okrećete leđa tom urbanom i postajete pisac divljine.
– Romanom “Oči” završio sam taj jedan, ‘ajmo reći zagrebački ciklus. Ja sam iscrpio Zagreb i Zagreb je iscrpio mene. Nisam vidio nikakvog razloga da dalje nastavim pisati slične proze. Mene ne zanima, kad pronađem ‘ajmo reći nekakav uspješan žanr da drvim po tome cijeli život. Uvijek volim istraživati, to me više veseli i ima više smisla u pisanju. Ne vidim smisla da se ponavlja špranca. Tako će taj urbanitet i urbane teme i dalje biti prisutni u mojim fikcijama, međutim, sigurno ne na isti način kao prije.  S druge strane doista, strašno sam motiviran i strašno me vesele knjige poput Velebita ili ova moja sljedeća knjiga koju pripremam već unaprijed, a fikciju pišem sve mrzovoljnije. Naravno to ne znači da ću odustati, odustat ću tek onda kada osjetim da se ponavljam i da više nemam što kazati, tada ću se doista početi baviti nečim drugim.
Jedan ste od najaktivnijih pisaca u smislu nekakvog društvenog angažmana. Na Facebooku redovito prokomentirate dnevno- politička ili dnevno-društvena događanja te ste pritom uvijek na strani manjina, “obespravljenih”, a nije vam strano ni stati ispred barikada. Mora li po vama pisac biti društveno angažiran?
– Mislim da je stvar dobrog ukusa biti na strani manjine i obespravljenih, biti na strani većine i onih koji vladaju pomanjkanje je dobra ukusa i ja ne razumijem moje kolege koji su postali PR, i uvijek su bili, ove ili one vlasti. Pisac i čovjek koji imalo razmišlja mora se gnušati svake vlasti, to je preventivno jer nema dobre vlasti, a ove naše vlade unatrag dvadeset godina su jedna gora od druge. Tako da je pitanje dobra ukusa i mentalne higijene povremeno javno istupiti i komentirati negdje ono što se oko vas događa. Ovo na Facebooku je posebno jer odmah imate povratnu reakciju i tu ima svađa i raznih ljudi na toj mreži. Mene zabavljaju ti komentari i zapravo, Facebook je dobar jer pomaže da shvatite u kakvom društvu živite. Osobno se ne susrećem s ljudima s nazadnjačkim, iz mog kuta gledano, idejama. Ne susrećem se s ljudima koji su fascinirani Crkvom. Zadnjim postom komentirao sam Pozaićevu propovijed (zagrebački pomoćni biskup, op.a.) koja me užasnula jer Isusov princip je ljubav, milosrđe i praštanje, a iz usta tog čovjeka nisam čuo ništa od toga, dapače, čuo sam jednu groznu, odurnu mržnju, onu koja uplaši, a poziva se pritom na Isusa. Kad bih se morao sada kladiti na nekoga, kladio bih se dugoročno na gay zajednicu jer ovo društvo će ih prihvatiti prije ili poslije, u to sam potpuno siguran, sad hoće li proći deset ili dvadeset godina, dogodit će se kad društvo bude spremno. Činjenica je da su na strani tih ljudi svi slobodnomisleći ljudi Hrvatske, a oni su uvijek bili u manjini i prije sto i prije dvadeset godina.