“Tko nije za sebe, nije ni za druge” ili?

KAKO JE JOSIPA LISAC ISKASAPILA JEDNU OD SVOJIH NAJBOLJIH PJESAMA?
Prije neki dan, na HRT-u je bila jedna od onih emisija u kojima se pokušava spojiti interes za sport s glazbenom umjetnošću, a u čemu se uglavnom ne uspijeva, jer određenu većinu sportaša (strah me i pomisliti koliku) koji su najpopularniji, a to su u ovoj zemlji uglavnom nogometaši, što se muzike tiče zanimaju samo cajke koje u stvari i nisu muzika nego smeće za ljude niže kulturne razine, da ne kažem nešto gore. U ovoj su emisiji gosti bili košarkaši koji su uglavnom pametni momci i Josipa Lisac koja je pričala o svom veličanstvenom albumu “Dnevnik jedne ljubavi” koji je izdan dok se ovi sportaši nisu ni rodili pa shodno tome nisu ništa o njemu ni znali i nisu mogli odgovarati na pitanja o njemu što su voditelji morali i sami zaključiti. U stvari, trebalo je napraviti posebnu emisiju o tom epohalnom izdanju hrvatske rock glazbe, a ne ovako zbrajati “babe i žabe”. Ali, što sam ono htio reći u vezi Josipinog nastupa? Nisam gledao cijelu emisiju, ali sam stigao poslušati dvije pjesme – “Po prvi put” koja je zvučala snažno i moćno kao u originalu i meni najdražu njenu pjesmu “Srela sam se s njim” koju, iskreno govoreći, u ovoj čudnoj verziji, nisam prepoznao. To je izgleda postao problem velikana koji žele malo izmijeniti svoje evergrine pa u tome ponekad i pretjeraju.
ČUDNI FILMOVI ZA RAZNOVRSNE LJUDE
Evo, ovako to ide, citiram sadržajno i gramatički… “Međuzvjezdani ratnik Shep Ramsey na misiji je da uhvati međugalaktičkog tiranina generala Suitora. General je oteo Hashinu, vladara cijelog planeta…” Sadržaj je ovo, filma “Komandos iz predgrađa” kojega jedna nacionalna televizijska kuća emitira petkom (doduše u kasnim noćnim satima, što opet postavlja pitanje – kome je to namijenjeno), a onda se čudimo postojanju sedamnaestogodišnjih klipana koji žive u svome zamišljenom svijetu držeći u jednoj ruci daljinski od televizora, a u drugoj džojstik (bolje džojstik nego džoint) playstationa. Još kad znate da glavnu ulogu igra Hulk Hogan, onda smijehu nema kraja… A onda, pogledaš samo malo filma i shvatiš da je ono što piše na teletekstu potpuno pogrešno i da se u stvari radi o parodiji, da se radnja odigrava na zemlji i da se čovjek može i nasmijati što će, na žalost, ipak biti malo teško u četiri sata ujutro.
STIPE PETRINA VOZI AUTO STARIJI I OD MOGA
Godinama se hvalim privatno i u javnosti, kako, iako iznimno imućan, vozim najstariji auto od svih ljudi u ovoj zemlji (poštenih i pogotovo onih drugih) i time pokazujem kako sam racionalan i skroman. Ali, ovi sa RTL- a su me ovog utorka ubili u pojam prilogom o primoštenskom načelniku Stipi Petrini koji vozi renaulta starijeg i od moga fiata, a još ga sam i održava, mijenja mu ulje i sl. Ja to ipak ne radim, a razlog je jednostavan. O tome nemam pojma i vjerojatno bih ulio vodu tamo gdje ide ulje, ulje tamo gdje ide gorivo, a gorivo tamo gdje ide voda, što mome dragom automobilu, uvjeren sam, ne bi baš prijalo.
Osim praktičnosti, gospodin Petrina pokazuje i, za današnje pojmove, neobično poštenje i vrhunsku racionalnost, kao i nedostatak primitivizma i balkanske prepotencije, pokazuje da nije skočio iz opanaka u cipele, da ne pati od kompleksa i da je, sve u svemu, sušta suprotnost onima koji se politikom bave iz nekih ekonomsko – patoloških razloga. To je i inače veliki problem i nikako mi nije jasno zašto se, kao u Americi npr., ne napravi detaljan popis imovine novoizabranih političara, a onda se, nakon isteka mandata, to usporedi s onim od prije, nakon čega naravno slijede neugodna pitanja i još štošta. Doduše, i tada će se naći oni koji će reći da su bili jako vrijedni i da su zaradili to otprije, ali avaj… Dosta je onda usporediti što su imali prije i to je to. Ovaj Petrina, osim što vozi auto staro dvadesetak godina, navodno i ne uzima plaću za svoj rad u zajednici. E, to je već sumnjivo… Problem je u tome što ima jako puno ljudi koji su glupi i koji će ovakve postupke proglasiti cirkusantskim, njega ridikulom (bez obzira što je revitalizirao svoju općinu), a sve pod parolom “tko nije za sebe, nije ni za druge”. I poslije nam je čudno što…