Foto: Zvonko KUCELIN

Zadar je grad ugodan za življenje, ali i u njemu ima sretnih i nesretnih ljudi kao svugdje

Mnogo puta ste se zasigurno zapitali da li ste sretni, i dakako, u kolikoj mjeri. Ne mislimo pritom na zadvoljstvo već na onaj osjećaj da ste uistinu sretan čovjek. Živite li život koji je ugodan, dobar ili smislen? Postoji velika razlika između ova tri života. Ugodan život bi se prema nekim modernim psihološkim definicijama mogao opisati kao život pozitivnih emocija. Dobar život je život u kojem jačamo naše snage, vrline i talente. Smislen život uključuje sve prije navedeno, a između ostalog i onaj osjećaj da znate zašto ste ovdje, znate da će sve biti u redu s vama, osjećate mir koji izmiče definiciji. Ugodan život, pa i dobar život mogli bismo definirati kao život ispunjen zadovoljstvima, no smislen život je zapravo jedini sretan život.

Gledajući statistički, Hrvati su naoko sretan narod. Vlastitim životom nezadovoljan je tek svaki deseti Hrvat, a baš nesretnima ih se smatra 6,5 posto. Obiteljskim životom zadovoljno je više od polovice stanovništva, a društvenim oko 40 posto. U istraživanju sreće koje od 1960. provodi Ruut Veenhoven Hrvati se mogu pohvaliti da od 73 godine prosječnog trajanja života, čak 43 godine žive sretno. No što je s preostalih 30 godina, da li su one zapravo nesretne? Koji je recept za sreću te da li sreća uopće postoji zasigurno su samo neka od pitanja koja vam često prođu kroz glavu.

Ljudi po prirodi nisu sretna bića

Odgovore na pitanja što je zapravo sreća, da li ona postoji, koliko su Zadrani zapravo sretni te koji je recept za sreću pokušali smo doznati od Jasenke Vežić, profesorice psihologije i filozofije u Gimnaziji Vladimira Nazora.

- Mislim da ne postoji sreća kao neka kategorija. Ljudi po svojoj prirodi nisu nikada sretna bića odnosno ne raduju se, nisu ni sretni ni nesretni. Sreća je svakako nešto što čovjek stvara i oko čega se trudi u životu, dakle nije nešto izvan čovjeka nego je to nekakav doživljaj, osjećaj u samom čovjeku, kojeg čovjek stvara kroz život trudom i naporom. Poimanje da li biti sretan ili nesretan nije vezano baš uz nekakav prostor niti vrijeme, ističe Jesenka Vežić.

- Ne možemo reći, navodi dalje, da su ljudi u Zadru sretniji od onih u Zagrebu ili kojem drugom gradu, tako da je teško o tome govoriti vezano uz nekakav prostor i vrijeme, a čini mi se da je čovjek zadovoljan ako uspostavi nekakav sklad i harmoniju u samome sebi. Mislim da čovjek ne bi smio biti previše rob svojih želja, svojih nekih težnji koje u realnim okolnostima ne može ostvariti. Kada čovjek nađe sklad u sebi, onda možemo reći da ima sretne trenutke, jer sreća kao nekakvo kontinuirano poimanje čini mi se da ne postoji. Postoje samo sretni trenuci i trenuci zadovoljstva. Kad čovjek napravi nešto dobro u životu, primjerice, uspješan je u poslu, onda je to nešto dobro, preplavi ga sreća, ali to nije nešto što je trajno, sretan je što je dobio posao, no to traje jedno vrijeme, a tada teži za nečim većim.

Čovjek je zapravo jedno nemirno i svestrano biće koje se teško miri s onim što jest, tako da uvijek teži nečemu drugome. Mislim da ne može u tome smislu biti kontinuirano sretan, već imati samo takve trenutke. To je recimo na primjer, posvećenost poslu koji voli i radi, da ima dobre prijatelje, da prije svega ima dobru i uspješnu ljubavnu vezu, to su značajni elementi što u ljudskom životu nazivamo srećom. Novac, zdravlje, ljubav... su samo pretpostavke sreće, jer to nije sreća sama za sebe, već jedna pretpostavka. Zdravlje samo po sebi ne čini čovjeka sretnim jer čovjek kada je zdrav nije niti svjestan toga, nezdrav čovjek ili čovjek koji je teško bolestan, on je apsolutno nesretan, dakle, onda uopće više ne možemo raspravljati ni o čemu, kaže dalje profesorica Vežić.

Ako čovjek nema sredstava za život, kada dolazi do društvene ljestvice kada ne može preživljavati, takav čovjek ne može biti sretan, iluzija je da netko može biti sretan, a da nema što jesti...to su sve pretpostavke kako bi čovjek uopće nešto mogao govoriti o sreći s ljudskog aspekta. Čovjek mora imati nekakav normalan život koje mu društvo treba omogućiti, smatra Jasenka Vežić.

Trebalo bi se, navodi dalje, podrazumijevati da bi se čovjek trebao sam brinuti o svom zdravlju, a da su u društvenom smislu sve kategorije zadovoljene kako bi mogao imati mogućnosti da se liječi u tom društvu, da ima mogućnost zapošljavanja kako bi mogao dostojanstveno živjeti i tek su onda to uvjeti u kojima može biti sretan. No, postaoje ljudi koji sve to imaju pa se ipak ne osjećaju sretni. Kao što sam rekla teško je govoriti o nekim okvirima grada kada govorimo o sreći, ali mogu reći da je Zadar grad koji je naprosto ugodan za življenje, ali i u njemu ima i sretnih i nesretnih ljudi kao svugdje, kazala je Vežić.

Dodala je još kako smatra da pravog recepta za sreću zapravo nema jer je to ovisno o ljudima ponaosob i njihovim sposobnostima da se u ovom društvu izbore za ono što žele. No ni to nije garancija da će se dugoročno osjećati sretnima.

- Mislim da je to jako individualno i da je to relativna stvar i mislim da uopće u životu nema nikakvog recepta. Svaki čovjek se treba potruditi oko toga, na neki način naći svoj put ka zadovoljstvu i sreći. Mislim da tu nema klišeja. Mogu općenito reći što čovjeka čini sretnim, ali mi oko sebe vidimo ljude koji su postigli nešto značajno u životu, imaju i dobre obitelji, djecu s kojom su zadovoljni, sve, pa nisu sretni i opet im se čini kako bi trebalo postojati nešto više od onoga što su postigli. Nevolja suvremene civilizacije je upravo taj osjećaj za natjecanjem. Postignemo nešto, možemo s tim biti zadovoljni, a donekle i sretni, a onda opet nekako to stavimo pod znak pitanja, te smo više puta skloni uništiti ono što imamo. Sreća je jedan složen pojam i nije tako lako odgovoriti na pitanje što je zapravo ona, to nije tako crno ili bijelo, naglasila je prof. Vežić.

Tri četvrtine građana pesimistično

Domaća istraživanja pokazuju da više od polovice stanovnika Hrvatske, odnosno njih 57,5 posto, vjeruje kako je u današnjoj situaciji potrebno raditi stvari koje uvijek nisu korektne, ako se želi napredovati u životu. Oko 55 posto građana smatra i kako je za uspjeh daleko važnija sreća od rada. Svega 25,6 posto građana Hrvatske s optimizmom gleda na budućnost, što bi značilo da je gotovo tri četvrtine stanovništva pesimistično, a njih 39 posto tvrdi da im je život postao toliko kompliciran da gotovo ne mogu pronaći izlaz.

Prema svemu sudeći čini se da je sretan čovjek u današnjem svijetu onaj koji radi, koji optimistično gleda na budućnost, koji ostvaruje dobre odnose s bližnjima, s obitelji i prijateljima, i koji je relativno zadovoljan svojim zdravljem. Sreća se definira kao dugotrajno i često osjećanje pozitivnih emocija. Međutim, treba istaknuti da je većina ljudi umjereno sretna. Biti sretan zapravo uopće nije lako, što god tko rekao.

Nekada je sreća bila imati topli obrok na tanjuru svakoga dana ili primjerice roditi zdravo dijete, no danas su se stvari umnogome promijenile. Aristotel je, 350 godina prije nove ere, rekao da svi ljudi žele biti sretni, ali sreću traže na različite načine, jer mnogi misle da je to nešto očigledno i jednostavno, primjerice, užitak, bogatstvo ili čast. Neki misle da će ih usrećiti jedna stvar, drugi misle da će im sreću donijeti nešto posve drugo. U stvari, ista osoba često mijenja mišljenje, kada je bolesna misli da je sreća u zdravlju, a kada je siromašna onda misli da je u bogatstvu.

Ono što je danas sigurno, jest da sreću ne treba povezivati s novcem. Nakon deset godina intenzivnih istraživanja, ne samo psihologa, nego i ekonomista, odgovor nije jednostavan, ali bi se mogao sažeti u jednu rečenicu: sreća ne ovisi o novcu ako ga imate. Ako ste jako siromašni teško da možete biti sretni, ali kad dostignete jednu razinu zadovoljenja osnovnih životnih potreba, daljnje povećanje prihoda neće vas učiniti sretnijima.

Prema riječima psihijatra dr. Darka Labure, ravnatelja Psihijatrijske bolnice Ugljan čovjek ima kapacitet da prevlada svakodnevicu koja donosi sa sobom različite brige te smatra da se sreća treba pronalaziti u svakodnevnim malim, sitnim stvarima kako bi osjećalo raspoloženje, zadovoljstvo, odnosno sreća.

- Kako se nalazim na funkciji upravitelja, vodim poslovanje, koje uključuje zapošljavanje i brigu o ljudima, u ovoj godini doživio sam sreću kod ljudi kojima sam dao stalno zaposlenje, zaposlili smo na neodređeno vrijeme pet medicinskih sestara i tehničara što je izazvalo veliku sreću i zadovoljstvo i nama i njima. Ljudi cijene takav potez pogotovo u ovom vremenu kada je vrlo teško dobiti posao i kada recesija odnosi sa sobom određeni kadrovski dio. Općenito gledajući, bitno je osjećati sreću svakodnevno. Sreća su zapravo male stvari koje se događaju svaki dan. Velike stvari, kao što su rođenje djeteta, vjenčanje, zaposlenje...to su sve rijetke stvari koje se ne događaju često u životu, dok za jednu konstantnu sreću, za jedno zadovoljstvo, rekao bih kao psihijatar, za jedno raspoloženje potrebna su svakodnevna zadovoljstva u malim stvarima, čovjek se treba naučiti radovati svakoj pozitivnoj stvari, atmosferi i potezu te će na kraju doći do uvjetno rečeno jedne velike sreće, osjećaja raspoloženja i zadovoljstva.

Primjerice, mene danas raduje jer je izišlo sunce, to mi pričinja zadovoljstvo i obuzima me neka sreća u svezi toga. Dakle, počinjemo od nekih najbanalnijih stvari. Na tom jednom kognitivnom, bihevioralnom planu i učinku trebalo bi dosta djelovati te upućivati ljude da su upravo te male stvari one koje poslije dovode do nekog većeg i krupnijeg zadovoljstva. Svakodnevna stresna situacija, bilo da se radi o nedostatku posla, nedostatku novca ili besperspektivnosti dovodi do anksiozno-depresivnih reakcija, no to u principu nisu teža stanja, ona su izlječiva, čovjek ih može i mora prevladati, kaže dr. Labura.

- Čovjek ima kapacitet da prevlada tu svakodnevicu koja donosi sa sobom različite brige i nedaće, i on to mora prevladati, ističe dalje. Ljudi se žale na raznorazne stvari, pa se često i somatiziraju, nemaju svi ljudi iste simptome, da je netko neraspoložen jer je primjerice izgubio posao, neki će to somatizirati pa nećete odmah prepoznati u čemu je gaf, netko će doći i reći kako ima bolove u želucu, uporne glavobolje ili stezanje oko srca. Nakon što čovjek vidi da mu nije ništa somatski, jer učine se sve pretrage i ustanovi se da je on fizički zdrav, onda dolazimo do toga da se radi o psihičkom problemu. Dakle, ti somatizacijski i somatiformni poremećaji su kad čovjek svoju psihičku tegobu prenosi na osjetnu bol. Psihička patnja ili stres može uzrokovati fizičku bol. Tada se takve stvari moraju liječiti na psihičkoj razini, antidepresivima, anksioliticima, kazao je dr. Labura.

Prema istraživanju koje je proveo Hrvatski zavod za javno zdravstvo prije četiri godine, tablete za smirenje, uključujući i lijekove na prirodnoj bazi koje se prodaju u ljekarnama bez recepta, povremeno ili stalno koristi gotovo 80 posto građana Hrvatske. Logično, ako se zna da je većini ljudi lakše uzeti tabletu za smirenje, nego promijeniti svoj život. Ovdje ne govorimo o ozbiljnim psihičkim poremećajima, iako su i oni u porastu, pa Svjetska zdravstvena organizacija predviđa da će, primjerice depresija, do 2020. zauzeti drugo mjesto na ljestvici najčešćih bolesti. Ovdje govorimo o lakšim tegobama, napetosti, nesanici, paničnom poremećaju, osjećaju nezadovoljstva, o tome da, kako raste kompetetivnost u društvu, raste i potreba za kapsuliziranom srećom i mirom.

Prema svemu navedenome da se zaključiti kako ljudi jako loše prognoziraju što je to što bi ih moglo učiniti sretnima. Kako je rekao jedan poznati svjetski psihijatar, izbor između toga da li bismo radije vodili ljubav ili bili podvrgnuti mučenju, nije osobito težak, no ne možemo predvidjeti koliko dugo će nam užitak stvarati, recimo, jedenje čokolade. Upravo zato svi mi i dalje vjerujemo, iako svi dokazi govore suprotno, da možemo promijeniti naše živote u roku od tjedan dana, da se sreća može kupiti na internetu ili da će svi naši problemi biti riješeni ako pogodimo sedmicu na lotu.

07.02.2010.

Dodaj u omiljene članke Pošalji prijateljuPrintKomentiraj