Kako je čovjek sišao u podmorje

Jedno od zagonetki antike je i istraživanje filozofa Posejdonija iz II. st. pr. Kr. Bio je rođen u današnjoj Siriji gdje je čuo tada raširenu priču da Sunce kad zalazi na drugoj, zapadnoj strani Sredozemlja, cvrči i pišti kako ulazi u more. Odlučio je to provjeriti te je krenuo na put u Hispaniju, gdje se uvjerio da su te glasine, naravno, pogrešne, ali je tom prigodom ustanovio najveću dubinu mora kod Sardinije od 1900 metara. Premda su najnovija mjerenja pokazala i 2.500 metara, Posejdonijev rezultat se smatra prihvatljivim, pogotovo što se do danas ne zna na koji je način on to izmjerio
Vjerojatno se nikad ne će saznati kada se čovjek po prvi put osmjelio zaroniti u morske dubine, no znanstvenici su danas potpuno suglasni oko pitanja zbog čega je to učinio; bio je u potrazi za živim bićima koja su mu služila kao hrana. I u jadranskim arheološkim nalazištima, posebice onima na području sjeverne Dalmacije, odnosno Zadarske županije ostatci riba i osobito školjaka predstavljaju čest arheološki materijal. U Vaganaćkoj pećini na Velebitu, sedam stotina metara iznad morske površine, pronađeno je mnoštvo ljusaka školjaka i to ne samo daganja koje se mogu lako pokupiti u područjima plime i oseke, nego i kamenica.
Aleksandar u bačvi
Prvi čovjek za kojeg se može kazati da koliko toliko znamo da je bio ronilac, bio je Glaukos s Krete, kojeg su Minojci štovali kao božanstvo. Pričao se da je on pojeo neku osobitu travu koja mu je omogućila da diše ispod morske površine te je tako saznao mnoge tajne mora. Štovanje Glaukosa su od Minojaca preuzeli i Grci kod kojih nalazimo već manje mitološke opise onih koji su se otisnuli u podmorje. Herodot tako pripovijeda o Skilijasu, veoma vještom roniocu iz šestog stoljeću prije Is. a s njime je ronila i njegova kći Kiana. opisuju se njihovi poduhvati i kako su roneći uspjeli potopiti ili oštetiti neprijateljske brodove. Herodot također opisuje nešto što bismo mogli nazvati prvim podmornicama koje su, kao posebna zanimljivost, bile od stakla. Služile su uglavnom za izviđanje ispod mora.
Takvu staklenu napravu navodno je uporabio i Aleksandar Veliki koji se zbog neizmjerne želje za znanjem koju mu je ucijepio njegov učitelj Aristotel, dao u staklenoj bačvi spustiti na morsko dno na kojem je proveo nekoliko dana promatrajući život u podmorju. Priča spominje da je ugledao ribu toliko veliku da joj je trebalo tri dana da prođe pokraj njegovog ronila. Ipak, koliko god nevjerojatna ova je priča bila izrazito raširena ne samo po Sredozemlju, nego na čitavom nekdašnjem kulturnom području, tako da još u šesnaestom stoljeću u Indiji nastaju likovni prikazi Aleksandra na dnu mora kojima se ilustrira ova popularna pripovijest. Aleksandar je također uporabio ronioce u vojne svrhe, prigodom opsade Tira 332. godine prije nove ere.
Nesumnjivo je da je upravo Aristotel pobudio u mladome princu interes za istraživanje morskih dubina, budući da je ovaj veliki filozof i znanstvenik, što u to doba nije bilo odijeljeno, sam provodio prva poznata oceanografska istraživanja. Ploveći brodom po Egejskom moru provodio je istraživanja te imenovao i opisao sto i šesnaest vrsta riba, dvadeset i četiri vrste ljuskara i četrdeset vrsta školjaka i radiolarijana, odnosno iznimno sitnih morskih bića s nježnim vanjskim kosturom. Aristotel je također razgovarao s prvim komercijalnim roniocima u Grčkoj, koji su se služili prvim ronilačkim zvonima i spuštali se do dubina od dvadeset do trideset metara vadeći spužve i koralje te slušao njihove doživljaje.
Podmorski vječni led
Jedno od zagonetki antike je i istraživanje filozofa Posejdonija iz drugog stoljeća prije Is. Bio je rođen u današnjoj Siriji gdje je čuo tada raširenu priču da Sunce kad zalazi na drugoj, zapadnoj strani Sredozemlja, cvrči i pišti kako ulazi u more. Odlučio je to provjeriti te je krenuo na put u Hispaniju, gdje se uvjerio da su te glasine, naravno, pogrešne ali je tom prigodom ustanovio najveću dubinu mora kod Sardinije od 1900 metara. Premda su najnovija mjerenja pokazala i 2.500 metara, Posejdonijev rezultat se smatra prihvatljivim, pogotovo što se do danas ne zna na koji je način on to izmjerio.
S krajem antike vjerojatno nije prestalo čovjekovo zanimanje za morske dubine ali su zamrla sva oceanografska istraživanja. Sačuvane su jedino legende o golemim morskim bićima, hobotnicama ili morskim zmijama toliko nadnaravnih veličina da bi okružile čitav brod ili izgledale poput omanjih otoka. Zapravo se prvo ozbiljno ispitivanje mora dogodilo tek 1773. godine kad je britanski znanstvenik Constantine John Phipps s broda “Racehorse” izmjerio dubinu upotrebljavajući konopac s utezima. Mjerenja su obavljena u Sjevernom moru, između Islanda i Norveške, a izmjerena dubina je bila 683 hvata, odnosno 1249 metara što je tada bio rekord koji nitko ne će potući idućih trideset i pet godina.
Phipps je, međutim, svoja mjerenja radio prvenstveno zbog pitanja temperature podmorja što je krajem osamnaestog stoljeća bio ozbiljan znanstveni problem oko kojeg su se vodile mnoge rasprave. Novi zamah je diskusija dobila nakon istraživanja francuskog oceanografa Francoisa Perona koji je 1804. obavio put oko svijeta mjereći temperaturu mora na različitim dubinama širom globusa. Kako su temperature u većim dubinama bile sve niže i niže, Peron je iznio zaključak da je morsko dno pokriveno vječnim ledom i da je tamo bilo koji oblik života nemoguć.
Nisu svi vjerovali Peronu ali konačan je dokaz stigao 1819. kad je sir John Ross obavio svoje istraživačko putovanje u arktičkim vodama. Na kraju konopa koji su spuštali u more nalazila se posebno konstruirana štipaljka s kojom su zaorali dno na 1828 metara dubine. Kad su je izvadili bila je puna mulja iz kojeg su izmiljeli crvi kolnjaki, čime je hipoteza o vječnom podmorskom ledu pomalo izblijedjela. Ipak, mnogi su se još uvijek pitali koja je stvarno najveća dubina mora i ne postoji li neki sloj koji je beživotan? Jedan od vodećih prirodnjaka kad je podmorje u pitanju, Edward Forbes, pretpostavio je postojanje beživotne ili azoične morske zone postavivši je na granicu od 550 metara očito zanemarujući ili ne znajući za Rossovo otkriće.
Forbes je međutim umro veoma mlad, u 39. godini te nije svjedočio kraju svoje, u početku opće prihvaćene teorije, kad je 1860. pukla brzojavna žica između Korzike i Sardinije. Dubina koju je nekad mjerio Posejdonije, bila je 2190 metara i kad je kabel izvučen na palubu, bio je prekriven dubinskim koraljima i tzv. sesilnim životinjama kao što su mahovnjaci i bodljikaši. Pa ipak su znanstvenici teško prihvaćali očite dokaze i čvrsto se držali postavki o azoičnom podmorju samo što se ta granica stalno pomicala. Tako je mislio i Charles Wyville Thomson koji je na britanskim ratnim brodovima krstario Atlantikom opremljen posebnim jaružalom. Žive stvorove izvlačilo se i s 4500 metara dubine i ideja o beživotnom podmorju je konačno odbačena, premda su na tim dubinama utvrđene temperature od četiri Celzijusova stupnja i potpuna izočnost Sunčeve svjetlosti.
Leonardova predviđanja
Thomson je nastavio svoja istraživanja na brodu “Challenger” sa skupinom istraživača pri čemu su obišli skoro sva svjetska mora i utvrdili mjesto najveće dubine – Marijansku brazdu u Tihom oceanu, u Mikroneziji. Tada je izmjereno 8180 metara dok prema današnjim podatcima znamo za najveću dubinu od 11.033 metra. Na “Challengeru” su se ljudi prvi put suočili s čudnovatim stanovnicima morskih dubina, ribama koje su emitirale električno svijetlo ili imale ogromne oči sposobne zamijetiti i najmanju količinu svjetlosti. No kako god se činilo da je životinjski svijet u podmorju neosjetljiv na dubinu, biljni svijet je nestajao već ispod sto i osamdeset metara. Nije bilo uvjeta za fotosintezu. Ispitivanje dna je također otkrilo kako se u podmorju kriju ogromna rudna bogatstva. Morsko dno na velikim dubinama posuto je grudicama mangana i željeza, a u velikim količinama ima i aluminija, magnezija, bakra, nikla i kobalta. Ipak se (još) nije započelo s rudnim istraživanjem podmorja i to čak više zbog pravnih, nego li tehničkih razloga. “Challenger” se uglavnom kući vratio 1876. i znanstvenici su zajednički objavili djelo na pet stotina stranica koje je odmah steklo naziv “Oceanografova biblija”.
No s krajem devetnaestoga stoljeća bližio se i kraj ispitivanja podmorja s brodske palube. Čovjek je sve ozbiljnije ulazio u morske dubine pomoću ronilačke opreme, a potom i podmornica. Još je Leonardo da Vinci ostavio iza sebe neke skice za ronilačka odijela i podvodne strojeve ali je tajnu podmornice kako ju je zamišljao ponio sa sobom u grob. Da je po svemu sudeći imao konkretne zamisli svjedoče i slijedeći njegovi zapisi:”U ljudskim srdcima ima previše zloće, da bi se moglo opravdati povjeriti im tajnu podvodne plovidbe; oni ne bi oklijevali da je iskoriste za sijanje smrti u oceanskim dubinama”.
Vrijeme je pokazalo da je genijalni Talijan bio u pravu. Prvu podmornicu zvanu “Kornjača”, konstruirao je 1776. David Bushnell za potrebe američkog Rata za nezavisnost. Podmornica je bila za samo jednog člana posade koji je rukama okretao poluge koje su pokretale dva propelera koji su “Kornjaču” gibali po osi gore-dolje ili naprijed-natrag. Bushnellov cilj je bio postaviti eksploziv na brodove, što je i učinio u newyorškoj luki, ali engleska fregata ipak nije potonula. Bushnellov izum usavršio je 1800. Robert Fulton, konstruiravši podmornice “Nautilus” i “Mute”, no one nisu nikad bile u uporabi. Tek je 1864. podmornica “Hunley”, američke Konfederacije izvršila uspješni napad na sjevernjačku korvetu “Housatonic” i potopila je ispred Charlestona u Južnoj Karolini. No i ova je podmornica poput svog prvog pretka bila pokretana na ruke. Tek je 1898. John P. Holland, Irac koji je emigrirao u SAD, konstruirao podmornicu nazvanu po sebi koju je na površini pokretao benzinski motor, a ispod mora električna struja. Od tada ljudi su počeli stremiti morskim dubinama na načine koje je u prošlosti mogao zamisliti jedino Leonardo da Vinci.
List na dnu
Veliki korak u tom pravcu označio je izum koji su nazvali batisfera i kojim su se William Beebe i Otis Barton kod Bahama spustili na dubinu od 244 metra, no to je bio tek početak, već za nekoliko godina batisfera je stigla do tad nepojmljive dubine od tisuću metara. Beebe je i u takvoj dubini vidio mnogo života čak i ribu dugačku šest metara, a o boravku dolje je kazao da nikad nije vidio ništa tako crno i da će na sve buduće noći gledati samo kao na različite oblike sumraka.
No glavnu čast i prestiž pionira najvećih morskih dubina osvojio je čovjek koji se najprije okušao u visinama kao balonist. Švicarski fizičar Auguste Piccard doista je bio čovjek koji je jako visoko letio i potom, naravno, veoma nisko padao. Sve do 10.911 metara dubine u “Challenger Deepu” nazvanom tako po spomenutom znanstvenom brodu u pacifičkoj Marijanskoj brazdi. Kad je batiskaf “Trieste” 23. siječnja 1960. dotakao dno, a nad njim bilo sto tisuća tona tlaka, Piccard je kroz okno batiskafa vidio u pijesku ispred lista kako izviruje iz žućkastog mulja. Konačno je bilo dokazano da podmorski život nema nikakvih granica.