Rat svjetova

Uvijek sam mislila kako mi se nije lako nositi sama sa sobom kad sam kombinacije Bodulice i Vlaja. Prekomplicirano je to, počevši od obiteljskih druženja pa nadalje. Onaj tko zna kako je u djetinjstvu kad je kod jedne babe na zidu Isus na križu, a kod druge sličica druga Tita, zna o čemu govorim i o kakvim dvojbama se radi. Pa onda kad te starci šupnu na čuvanje za vikend kod jedne ideš na misu, a kod druge s didom gledaš ‘Dozvolite da se obratimo’ i one evergrinove koje ponovno prikazuju: Partizanska eskadrila, Valter brani Sarajevo, Boško Buha…
Moram priznati da me u ranom djetinjstvu poprilično zbunjivalo to različito vikendovanje. O različitim moralnim vertikalama (seoski svećenik vs. didin drug koji je uspio preživjeti logor), mrsnim i nemrsnim srijedama, molitvama i ‘računajte na nas’ pjesmama da i ne govorimo. Nije lako u tim najranijim godinama pohvatati sve konce i na pravom mjestu reći smrt fašizmu, pa makar iz zajebancije, a ne ko ja didinom drugu ‘hvaljen Isus’, a velečasnom kad je došao blagosloviti kuću ‘sloboda narodu’.
E, sad vidim da je se to pis of kejk u odnosu na sljedeću priču. Moj prijatelj Bodul oženio se za Slavonku. Od početka je sve to išlo nekako uduplo. Prvo je skromna svadba bila na našem otoku, a onda se nakon mjesec dana raskošno danima slavilo u Slavoniji. I tako je počeo rat na našem otoku jer su se domaći pobunili da tko je vidio dva puta raditi svatove. A poanta je ustvari u tome što, bez obzira što su svatovi ponovljeni, ne možeš doć praznih ruku. Moram priznati da se Slavonka u Bodulima, unatoč tome što nju kukumara nitko nije razumio, a ona njih još manje, dobro snašla.
Kad je svladala osnove stranog joj jezika prvo se zakrvila sa nevistom pa sa svekrvom jer je skužila kako je gade kad god i gdje god stignu. Nakon 15 godina provedenih u bodulima, već je i sama postala Bodulica. Lignje joj idu na skosavicu bolje nego fetivim otočanima, pobjeđuje u spremanju brudeta i palente, postala je svojevrsni mještanski guru, a kako stvari stoje, evo je na sljedećim izborima i kladim se da će biti u samom vrhu ako ne i u vrhu općine. Kuma je, pokazalo se, kao Sava guma – prilagodljiva svakoj podlozi.
Ali zato je kum zadrti Dalmatinac, i još zadrtiji Bodul. Koliko god se trudio, nikako se nije mogao naviknuti na ljutu papriku, fiš paprikaš, kulen i ostale slavonske delicije koje je kuma pokušavala servirati na obiteljski otočni stol pa je ostala neshvaćena.
– Ne moren ti ja to i ne moren. Odma mi suza gre na oko, moren se tuć nogon u guzicu ča mi je žena normalna, jerbo da nije i da sprema one splačine za izgorit, svak bi iša na svoju stranu. Ali me dica nervaju, ko zna ki in je ćaća? Dopizdilo mi više, iman filing da mi je nekad u kući gore nego za vrime rata nedavno u Sarajevu…
A djeca su mali fenomeni. Čuli ikad Bodula sa slavonskim naglaskom? Ja svaki put umirem od smijeha, tim više što sam jednoj od tih malih vražica i krštena kuma. Živi na otoku, ribu ne može vidjeti nacrtanu, ima 8 godina i boji se mora više od ičega, a ravnicu obožava. Kad odraste, rekla je, bit će profesionalna Slavonka, ma što god joj to značilo. Pa kad kaže na bodulsko-slavonskom: – Kumo Muare, jeben te živote, ča nećeš poist slanine i kulena ča su baka i deda poslali? A tek kiselog zelja i krastavaca… Mljac, mljac…