Nema napadača, nema golova

Iako su oko izbora napadača postojale i objektivne poteškoće, činjenica je da su u klubu neke stvari krivo procijenili
Pet proljetnih utakmica, jedan gol. Posljednjih sedam utakmica dva gola. Ovakav učinak teško je spojiti s momčadi koja je prije svega toga u 16 kola postigla 22 gola i bila treća najefikasnija momčad lige. U 16. kolu Zadar je na Stanovima pobijedio Varaždin (3:0). Pobijedio i stao. Uslijedilo je 0:1 u Karlovcu, pa 1:1 kod kuće protiv Slaven Belupa i nakon toga zimski san. Na proljeće najprije tri utakmice bez pogotka (Cibalia 0:0, Hajduk 0:2, Zagreb 0:1), pa iznimka koja je potvrdila pravilo (Lokomotiva 1:0) i konačno prošli vikend Istra 1961 (0:1). Što se to dogodilo Zadru da postiže tako malo golova, odakle toliko problema u realizaciji.
Kao i uvijek najbolje je krenuti ispočetka. Najprije, Zadar nema (dovoljno) napadača. Zapravo, ima tek jednog koji je spreman za 90 minuta. Ivan Santini. Želimir Terkeš je otišao u Kinu nakon što je odradio svoje protiv Lokomotive, Ivan Matošević, koji je zimus došao iz Rovinja, još nije odigrao ni minute, u sastavu nema ni Franka Bilavera, još uvijek juniora. Nejasno je što je Zadar pokušavao s Marinom Zulimom, koji je prošle zime došao na posudbu iz Hajduka da bi se u Hajduk vratio na rehabilitaciju bez da je uopće nastupio za Zadar. Uostalom, i kad je Zulim došao govorilo se da nije spreman.
Problematična formacija
Prošlo ljeto doveden je Marko Gospić, igrač koji nije prošao klasičnu nogometnu školu, no koji je u Raštanima pokazivao da bi mogao i više od Treće lige. Gospić je u Zadru u početku igrao dosta, ali suradnja je bila kratkog vijeka. Zadar i Gospić krenuli su različitim smjerovima, a Gospić se vratio u Raštane. I tamo nastavio zabijati.
Iako su, dakle, oko izbora napadača postojale i objektivne poteškoće, činjenica je da su u klubu neke stvari krivo procijenili. Zadar je nekako igrao dok su zabijali svi, točnije od 25 igrača, koliko ih je nastupilo za Zadar ove sezone, njih čak 13 postiglo je pogodak. Jasno, to je lijepo izgleda, protivnik nikad ne zna tko je veća opasnost kad na drugoj strani zabijaju svi. No, takvo što ne može potrajati. Na duže staze u realizaciji se možete pouzdati samo u napadače. Ideja Dalibora Zebića da od Antonija Mršića pokuša stvoriti napadača možda nije loša, pitanje je koliko je i izvediva.
Drugi je problem formacija u kojoj Zadar igra. Iako je dosta povika prema bočnim igračima da premalo sudjeluju u napadu, 3-5-2 sustav bočne igrače stavlja u nezahvalnu poziciju da moraju trčati naprijed i zatvarati prema natrag. Takvi igrači, poput primjerice Roberta Jarnija, danas su rijetkost. Formacija 4-4-2 je po tom pitanju mnogo bolja jer su na bokovima dva igrača koji jasno znaju što im je raditi. Ovako, uz liniju igrališta trebate imati brzanca preciznog ubačaja, čvrstog u duelima, a takve nije lako naći.
Engleska opcija
Problem je i vezna linija, točnije previše destruktivaca na tri pozicije u sredini terena. Mršić i Ivan Ćurjurić još i mogu podvaliti loptu prema naprijed, ali ostali su mnogo korisniji kao zadnji vezni, odnosno oni od kojih se ne traži previše napadačke kreacije. No, Mršić je prešao u napadače dok Ćurjurić igra jako malo. A 3-5-2, zapravo i svaka druga formacija, zahtjeva jednog pravog organizatora igre. Neki takve nazivaju fantazistima. Kako god ih zvali Zadar nema igrača koji može ispuniti takve zahtjeve.
Osim toga, Zebićeva momčad ne poštuje nogometnu logiku prijenosa lopte od obrane preko vezne linije do napada. Ostala je samo “engleska” opcija s visokim loptama na Santinija, koji je često puta okrenut leđima prema protivničkom vrataru. Odnese Santini dosta takvih lopti, ali vrlo često u svojoj blizini nema slobodnog suigrača, pa od svega toga bude malo ili ništa koristi. Kad se sve zbroji nije teško zaključiti zašto je Zadar u realizatorskoj blokadi. Potraje li ona Zadar bi vrlo brzo mogao “ispod crte” odnosno pasti na tri najugroženije pozicije na ljestvici. Jer tko ne postiže golove teško se može nadati nečem boljem od poraza.

 TEŠKO GLAVOM, TEŠKO IZ DALJINE

Slobodni udarci u tzv. opasnoj zoni nisu velika prednost za zadarsku momčad. Samo dva gola postignuta su izvan udaljenosti od 16 metara. Zadrov je sindrom, baš kao i većine hrvatskih klubova, da često kao da igra mali nogomet, pa se pokušava s loptom ušetati u gol. Udarci iz daljine tako su još jedan zadarski minus. Baš kao što je minus igra glavom nakon prekida. Samo dva gola glavom ove sezone otkrivaju da se Ante Puljić i Marin Con, zapravo svi braniči, premalo koriste u napadačkim akcijama.