Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

21 C°

Od Hessove misije do bombardiranja Zadra

Autor: Ivan Stagličić

06.05.2009. 22:00
Od Hessove misije do bombardiranja Zadra


Talijanski povjesničari dokazuju kako su ta razaranja od Saveznika “naručili” partizani, dok je jugoslavenska historiografija šestdesetih godina lansirala upravo surpotnu tezu, da su to tra?ili Badogliovi Talijani. Spominjala se i operacija “Hidalgo”, odnosno iskrcavanje na prostor Ravnih Kotara čemu bi bombardiranja bila zračna priprema pa i to da se Zadar nalazio na koridoru savezničkim bombarderima koji su se vraćali iz akcija te se tako rješavali viška neizbačenih bombi


U subotu će biti točno 64 godine od završetka Drugoga svjetskoga rata, najvećeg i najkrvavijeg sukoba u povijesti čovječanstva, koji je prema nekim procjenama odnio čak šezdeset milijuna ljudskih života. Premda nije bio prvi vojni sukob koji se odigravao skoro pa posvuda na Zemlji, taj primat ima Sedmogodišnji rat u osamnaestom stoljeću koji se vodio na četiri kontinenta, a tabori su bili okupljeni oko Francuske i Britanije koja je i pobijedila, Drugi svjetski rat je nadmašio dotadašnje sukobe jer se vodio na taj način da su se zemlje uključene do njega naprezale do krajnjih granica i završio je apsolutnim porazima i skoro pa uništenjem jedne skupine zaraćenih zemalja i potpisivanjem bezuvjetne kapitulacije upravo 9. svibnja 1945. Do tada, pa čak i u Prvom svjetskom ratu, sukobi bi se vodili dok jedna zaraćena strana ne bi stekla očitu premoć nakon čega bi se potpisivalo primirje i određivale odštete i kontribucije, materijalne ili teritorijalne. Zbog toga je u Drugom svjetskom ratu, što je, nažalost, ostalo obilježje i svih ratova koji su mu uslijedili, granica između vojnog i civilnoga stanovništva postala vrlo neznatna, posebice kad je riječ o ratnim stradanjima i užasima.
Laži sv. Alijanse
Ono što je znakovito za Drugi svjetski rat je i situacija da su sile pobjednice, koje obično nazivamo Saveznicima odlučno sve do današnjih dana održale svoj status ne samo pobjednika, što drugačije ni ne može biti, nego i strane koja je apsolutno bila u pravu, te samim time slobodna od bilo kakvih odgovornosti. Ni tako nešto nije sasvim novo u povijesti; sličan pokušaj je učinjen nakon Napoleonskih ratova, u vrijeme saveza Sv. Alijanse, kad se također svu krivicu i sve strahote rata natovarilo Francuskoj i Napoleonu osobno koji je u tadašnjim knjigama i tiskanim medijima proglašavan oličenjem svega mogućeg zla, a dokle su konstrukcije išle najbolje svjedoči pokušaj nekog danas malo poznatog francuskog novinara Peresa koji je dokazivao da car nikad nije ni postojao. Napoleon bi po njemu bio samo anagram od Apolon kao Sunčani bog u svome destruktivnome vidu, majka mu se zvala Leticija što znači i zora, četiri mu brata su četiri godišnja doba, a dvanaest maršala – 12 znakova Zodijaka. Put Bonaparteov od Korzike do Sv. Helene, samo je putanja Sunca s istoka prema zapadu.
Naravno da su takve djetinjarije na kraju proizvele suprotnu reakciju, pa je četrdesetih godina devetnaestog stoljeća u Francuskoj buknuo pravi napoleonski kult kojega je spretno iskoristio njegov nećak, Louis Napoleon dobivši najprije vlast na predsjedničkim izvorima da bi se 1852. proglasio carem Napoleonom III (kao II su računali Napoleonovog sina iako on nije nikad carevao).
Moguće je da se je poslijeratna politika Saveznika vodila i tim saznanjima, a poglavito situacijom kakva je u Europi zavladala nakon Prvog svjetskog rata kojemu je istinski značaj brzo preoznat pa i objavljen; da je to bio jednostavni međusobni grabež za kolonijama i drugim svjetskim bogatstvima. Orwell svjedoči da bi u Engleskoj dvadesetih godina čovjek “bio izvižadn ako bi kazao da i Njemačka snosi dio odgovornosti za rat”. U Njemačkoj se, pak, vojsku amnestiralo od krivice za poraz i krivilo politkante i crnoburzijanske mešetare iz pozadine prvenstveno židove i komuniste, što je otvaralo mogućnosti usponu ideje nacional-socijalizma. U Italiji su također bili nezadovoljni ratnim plijenom kojeg su im Englezi nakon rata prepustili pa su se spremali promijeniti stranu i pod fašističkom Vladom započinjali ratove u Africi. Razočaranje je bilo veliko i u SAD-u, gdje je upravo Roosvelt dobio izbore opetovano se zaklinjući da nikad više ne će američki vojnici ginuti u nekim europskim ratovima. Ukratko, nitko od sudionika pa ni SSSR koji je nastao na razvalinama carske Rusije i gdje je Lenjin u skladu svojom devizom o miru domah, trenutačno sklopio s Nijemcima mir u Brest Litovsku, nije imao ikakvih moralno ideoloških iluzija o tome sukobu.
Mirotvorac ili luđak?
Vjerojatno je činjenica da je rezultat takvog stanja bila razlog tome da je idući sukob izbio još većom žestinom za jedva nešto više od dvadeset godina, poučio pobjednike da ovaj put to ne dozovle.
No i sam tijek Drugog svjetskog rata obiluje nerješenim pitanjima i stoga je sasvim normalna pojava da je postao pravi rudnik nadahnuća za pristaše teorija različitih urota ili kako se na nekim sveučlilištima već zove ta vrsta djelatnosti, konspirologe.
Zbog čega su Nijemci dozvolili Englezima da se izvuku kod Dunquerka, nakon propasti u Francsukoj 1940., jedno je od takvih pitanja koje se mo?e povezivati s mnogim drugim nerazriješenim zanimljviostima iz britansko-njemačkih odnosa, pogotovo u prvom dijelu rata. Svakako je kulminacija tih događaja bio tajanstveni let Rudolfa Hessa koji je 10. svibnja 1941. na novom Messerschmittu odletio u Škotsku, želeći preko poznanika vojvode od Hamiltona doći do Churchilla i iznijeti mu mirovni plan. Englezi međutim, nisu Hessa skoro ni saslušali, nego je nakon razgovora s Hamiltonom bio smješten u kućni pritvo na jednom seoskom imanju gdje je ostao do kraja rata. Poslije je na Nuernberškim procesima osuđen na doživotnu robiju koju je izdržavao u zatovu Spandauu u Berlinu gdje se navodno ubio u jesen 1987. kao 93-godišnjak. Hamilton je kasnije izjavio da je sporazum koji je Hess iznio predviđao mirovni sporzaum Britanije i Njemačke na najmanje stotinu godina, pri čemu bi Englezima ostala vlast na moru i kolonijama, a Njemačkoj u Europi. Hessa su se odrekli i u Njemačkoj gdje su njegov let proglasili činom umobonika, što sve skupa malo zadovoljava uporne istraživače, budući da Hess do tad nije bio pokazivao nikakve znake mentalnog poremećaja, naprotiv, godinu dana prije leta često je vježbao letenje na novim zrakoplovima za što su svi znali, pa i Hitler. Zbog toga mnogi sumnjaju da je starac Hess bio tako pomno čuvan – kao jedinog zatvorenika čuvalo ga je 45 časnika i vojnika iz četiri zemlje pobjednice – a onda i uklonjen u vrijeme kad se već naziralo ujedinjenje Njemačke u kojoj bi njegovo otovreno iznošenja istina o Drugom svjetskom ratu mnogima bilo i previše nezgodno.
Franco kao prorok
Zagonetna je i priča sa španjolskom Plavom divizijom od 40.000 ljudi koju je Franco poslao u napad na SSSR da bi je onda krajem kolovoza i poečtkom rujna 1942., dakle u vrijeme najvećih uspjeha Osovine i na istoku i u Egiptu povukao i počeo se lagano izvlačiti iz rata na strani Hitlera i Mussolinija, kojima je zapravo dugovao vlast. Tko je i nakakav način uvjerio španjolskog diktatora da povuče taj potez također je ostala tajna. Nije je razriješio ni njegov najbliži suradnik Ramon Serano Suner koji je još 1945. izjavio savezničkim novinarima da su oni u Španjolskoj priželjkivali pobjedu Njemačke i Italije.
Pokraj španjolskih obala, ali pod britanskom vlašću, to jest, posjeda Gibraltar, odigrala se još jedna nerješena drama Drugoga svjetskog rata, pogiblja poljskog generala Sikorskog. 4. srpnja 1943. Sikroski je još u svibnju pošao na bliski istok gdje je obišao poljske postrojbe koje su se borile zajedno s britanskom vojskom iz najraziličitijih krajeva svijeta. On nije bio samo general nego i predsjednik tadašnje poljske Vlade u izbjeglištvu. No nakon odlaska u Egipat, njegov ured nekoliko su puta nazivale anonimne osobe i tvrdile da se zrakoplov srušio u more i da su Wladisalv Sikroski i svi drugi putnici poginuli. Stoga je bilo makar neobično da se nešto slično dogodilo šest tjedana kasnije pred Gibraltarom, samo što nisu poginuli svi nego Sikroski, pilot, Čeh Edward Prchal se spasio, a svjedoci su tvrdili da su vidjeli i kako iz zrakoplova bježi još jedna osoba kojoj se poslije izgubio svaki trag. Pilot je u istrazi kazao kako mu se zaglavio mehanizam za upravljanje pa se srušio u more. Spasio se jer je nosio prsluk za spašavanje, iako je baš taj pilot bio poznat po tome što ga nikad ne nosi! Sikorski je nedugo prije svoje pogiblje izazvao veliko nezadovoljstvo Churchilla ne samo zbog stalnog zalaganja za poštivanje poljskih granica nego i poziva Međunarodnosm crvenom križu da posjeti Katinsku šumu u kojoj su Sovjeti ubili i pobacali u jame četiri tisuće poljskih časnika 1939. godine. Kad je Sikorskog na mjestu premijera nasljedio Stanislaw Mikolajczyk, Englezi su mu otvoreno rekli da ne smije raditi nikakve samostalne akcije koje se ne bi svidjele Rusima. Sumnju da je Sikorskog dao ukloniti Churchill, dramatizirao je Rolf Hochhuth u drami “Vojnici”, koja je praizvedena 1960. i naišla na ogorčene reakcije u Engleskoj.
Problem razaranja Zadra
No ovo je tek mali pregled tajni i misterija vezanih uz Drugi svjetski rat. Mnogima je i dan danas prilična zagonetka i japanski napad na Pearl Harobur, kao i japansko sovjetski odnosi. Krivudanja njemačkih ofenziva na Istočnom bojištu koja su prema nekim današnjim teoretičarima zapravo omogućila Sovjetima da se obrane, Rommelov poraz nakon niza pobjeda, oslobađanje Mussolinija i još mnogo toga. Svakako je jedna o često spominjanih domaćih zagonetki Drugoga svjetskoga rata i teško bombardiranje Zadra od strane Saveznika o kojem se također dosada bilo pojavilo nekoliko hipoteza, ali uvijek s malo dokaza.
Talijanski povjesničari dokazuju kako su ta razaranja od Saveznika “naručili” partizani, dok je jugoslavenska historiografija šestdesetih godina lansirala upravo surpotnu tezu, da su to tražili Badogliovi Talijani. Spominjala se i operacija “Hidalgo”, odnosno iskrcavanje na prostor Ravnih Kotara, pri čemu bi bombardiranja bila zračna priprema pa i to da se Zadar nalazio na koridoru savezničkim bombarderima koji su se vraćali iz akcija te se tako rješavali viška neizbačenih bombi.
Ipak, prema sustavnim i detaljnim istraživanjima koje je proveo dr. sc. Kažimir Pribilović, niti jedna od tih priča zapravo nije točna. Ne postoji nikakav trag u dokumentima da su partizani išta takvo tražili od Saveznika, a niti su imali takvoga utjecaja. Tezu o fašistima koji su prešli Saveznicima pa tražili rušenje Zadra da ga Jugoslavija dobije u ruševinama je izmišljena 1964. kao protumjera talijanskim tezama, operacija “Hidalgo” bila je samo jedna od bezbrojin taktičko operativnih planova američke vojske koja je postojala samo na papiru, teza o kordioru ne poštuje osnovne zakone vojne logike, a ni u Zadru nekad često spominjana teorija da su rušenje isprovocirali Splićani, utjecajni u partizanskom vodstvu, budući da za tako nešto oni nisu imali nikakvih mogućnosti niti uvjeta. Drugim rječima, Saveznici su Zadar bombardirali smišljeno, namjerno i planirano. Tukli su ga i stoga što je bio glavna logistička baza na opskrbnom putu svih postrojbi u sektoru Jugoistok od Rijeke do Grčke.
Što se tiče golemih razaranja i civilinih žrtava, Pribliović, koji je svoja istra?ivanja iznio u radu “Povijesna građa oko bombardiranja Zadra u Drugom svjetskom ratu”, prvom takvom djelu na hrvatskom jeziku, iznosi jasnu ali i poraznu logiku. Zadar je stradao jer mu se luka nalazi u središtu grada, s tri strane okružena obalom i kućama. Savezničkim pilotima nije bilo stalo do okoliša njihovoga cilja. Tek u ožujku 1945. postignuta je preciznost pogađanja ciljeva od 70 posto, a počelo se sa 20 posto. Amerikanci nisu dostigli niti toliku preciznost pa su lansirali doktrinu po kojoj treba tući 300 metara u krugu oko cilja pa će nešto i pogoditi, a zadarski su ciljevi bili luka i lučka postrojenja u središtu grada. Istodobno su bombardirani i drugi jadranski gradovi, no s drugačije konfiguriranom obalom i zato je tamo bilo mnogo manje i razaranja i ljudskih žrtava.
Bilo zbog strahota koje je u njemu proživio, ili zbog spomenutog oštrog stava Saveznika prema povjesnom osvrtu na ratna zbivanja, Drugi svjetski rat je uspio ostati posljednji takav sukob do danas. No naše doba ipak je daleko od ikakvog pacifizma, rat je i dalje način rješavanja prijepora između naroda i država, čemu ni sva obilježavanja subotnje obljetnice kao prekretnice u povijesti čovječanstva ipak nisu uspjela stati na kraj.