Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

20 C°

Tatari u Zagori, fratri u Mongoliji

Autor: Ivan Stagličić

06.05.2009. 22:00
Tatari u Zagori, fratri u Mongoliji


Činjenica da je jedna vojska prešla čitav golemi azijski kontinent da bi se na kraju spustila i na Jadran, dovoljno je vrijedna divljenja, pogotovo ako se zna da se ta vojska kretala isključivo na konjima. Pa i to da je Mongolima koji su se skitali po Dalmatinskoj Zagori uredno stigla vijest o smrti njihovoga velikoga kana govori u prilog tome da su putovi informacija i onda postojali
Sredinom travnja 1241. mongolska vojska porazila je Mađare u bitki kod mjesta Moha na rijeci Šaj. Suočen s invazijom i opasnosti pogiblje, kralj Bela IV. uputio se prema jugu, najprije u Zagreb, a zatim na Jadran. Horda kana Ogotaja slijedila ga je u stopu do Zagreba, no u putovima središnje Hrvatske, najverojatnije starim unskim putom su se Mongoli ili kako ih se tada nazivalo Tatari ipak pogubili, pa je kralj uspio sigurno stići do Trogira. Predaja pripovijeda kako se bio sklonio na otok Čiovo, no prema povijesnim izvorima izgleda da je ipak živio u predjelu kod crkve Sv. Petra, između Trogira i Splita. Učinio je posjet Splitu u koji je želio ući na raskošnoj galiji, u punoj kraljevskoj opremi, te je priredio primanje za građane. Mongoli su tražili kralja oko Klisa, no uskoro im je došla vijest da je umro kan Ogotaj te su se vratili natrag i nisu više provaljivali u Hrvatsku.
Unuci Džingis kana
I tako je ukratko prepričana prošla ta epizoda iz danas nam dalekog trinaestog stoljeća, doba koje često bez ikakvog razloga podcjenjujemo i smatramo «mračnim», uglavnom prvenstveno zato što o njemu znamo premalo ili iz šabloniziranih medija. Sama činjenica da je jedna vojska prešla čitav golemi azijski kontinent da bi se na kraju spustila i na Jadran, dovoljno je vrijedna divljenja, pogotovo ako se zna da se ta vojska kretala isključivo na konjima. Pa i to da je Mongolima koji su se skitali po Dalmatinskoj Zagori uredno stigla vijest o smrti njihovoga velikoga kana, govori u prilog tome da su putovi informacija i onda postojali.
Mongolsku državu kojoj je temelje udario čuveni Džingis kan, nastavili su i priširili njegovi sinovi i unuci, i fenomen je koji je posebno obilježio život Europe i Azije u trinaestom stoljeću. Bila je to sigurno jedna od najvećih država na svijetu, jer je uz skoro čitav teritorij kojeg danas pokriva Rusija i druge države prozišle iz raspada SSSR-a, obuhvaćala i čitavu Kinu, Koreju, djelove Burme, Afganistan, Pakistan, Iran, Irak i veliki dio male Azije, izbijajući u svom najvećem prostiranju krajem XIII. stoljeća na ušće Dunava u Rumunjskoj. Mongolski osvajački uspjesi potakli su i muslimansku upravu u Siriji da pošalje poslanstvo koje je posjetilo Englesku i Francusku s prijedlogom da se stvori zajednički kršćansko-muslimanski savez protiv Tatara, no do toga ipak nije došlo.
No zato je papa Inocentije IV. odlučio uputiti svoje izaslanike na mongolski dvor. Taj izaslanik bio je fratar franjevac Carpini, s kojim je bio i lingvist, Benedikt iz Poljske. Njih dvojica su se uputila iz Lyona u proljeće 1245., a nakon zadržavanja na dvorovima istočne Europe, stigli su iduće godine do okolice Kieva.
– Putujući kroz tu zemlju, mi smo pronalazili neizmjerno mnoštvo ljudskih lubanja i kostiju koje su ležale na zemlji. Jer to je bio veoma velik i naseljen grad, ali je sada na neki način sveden na ništa. Tu jedva da ima dvije stotina kuća koje su preostale, a stanovnici žive u krajnjem ropstvu, zapisao je Carpini o tim krajevima. Premda je fratar krenuo na put u dobi od preko 60 godina, a ostalo je zabilježeno i da je bio dosta debeo, dobro je podnosio teškoće putovanja te je njegova skupina polako ali sigurno nastavljala prema istoku te su ubrzo stigli na donji tok rijeke Volge, gdje je bio logor Batu kana, Džingisovog unuka.
Kroz središnju Aziju
Tamo su Carpini i Benedikt uz pomoć drugih učenih ljudi u logoru preveli papino pismo kanu na ruski, tatarski i arapski jezik. Osnovna misao pisma bila je poziv kanu da se «okani krvavog ubijanja ljudskog roda i da prihvati kršćansku vjeru». Carpini izvješćuje kako je Batu kan pažljivo slušao sadržaj pisma i odlučio da izaslanici trebaju nastaviti dalje do Kujuka, njegovog brata koji je trebao naslijediti preminulog Ogotaja. Fratri su se tako uputili kroz središnju Aziju od Kaspijskog prema Aralskom jezeru i dalje, prolazeći, međutim, taj put veoma brzo, jer su Mongoli u svojoj državi ustanovili sustav postaja s uvijek odmornim konjima koje su putnici mijenjali. Taj je sustav više nego za putnike bio namijenjen za glasnike velikoga kana. Štafete teklića izmjenjujući se prenosile su poruke brzinom od osam stotina kilometara za 24 sata, a čitavo ogromno carstvo su mogli prijeći za dva mjeseca.
Hraneći se prosom i snijegom kojeg su topili da bi dobili vodu, fratri su savladali najteži dio puta i potom ušli u plodniju dolinu Sydarije i približavali se sve više Karakurumu, mongolskoj prijestolnici, no kako je bilo ljeto kana su zatekli u ljetnom logoru Sir Orda. Ostale je zabilježeno da je Kujuk ostavio papine izaslanike da dugo čekaju i da im je odobrio minimalnu količinu hrane. Ipak, na kraju ih je primio i saslušao, a želio je poslati i svoje poslanike na papin dvor, što je Carpini htio izbjeći pod svaku cijenu da se Mongoli ne bi na licu mjesta uvjerili o slabostima i međusobnim podjelama koje su tada vladale u Europi. Carpini je boravio u Mongoliji četiri mjeseca i za to je vrijeme dobro primijetio moć i organiziranost Mongola, shvativši da bi tadašnja Europa teško s njima mogla izići na kraj.
Carica hoće zlato
Kad su se u lipnju 1247. franjevci vratili u Kijev, građani su ih dočekali kao ljude koji su se vratili iz svijeta mrtvih. No europski putnici na Istok od tog doba više nisu bili nepoznanica. Odmah po Carpinijevu povratku, papa je uputio dominikanca Ascelina, koji je također otišao na kanov dvor. Ascelin je bio nabusit čovjek, pa je zamalo ostao bez glave, spasilo ga je navodno samo pismo Velikog kana koje je imao kod sebe, a na povratku su ga pratila dva mongolska poklisara koje je papa primio u Avignonu.
Poznavanje prilika na Istoku i Zapadu povećalo se nakon tih putovanja velikom brzinom. Francuskog kralja Ljudevita IX. svetog dočekalo je tako na Cipru, kamo je krenuo u pripremi za križarski rat, mongolsko izaslanstvo kana Djagataja, koje mu je izrazilo poštovanje i ponudilo savezništvo u borbi protiv Saracena u Siriji i Palestini. Ljudevit se osjetio ponukan da i on pošalje izaslanstvo, koje je vodio fratar Andrija od Longumela. Misija nije uspjela, jer je kan u međuvremenu bio umro, a carica regentica Toragana poslala je u Europu obeshrabrujući odgovor: «Dobra je stvar mir, jer u zemlji mira oni koji hodaju na četiri noge mirno pasu travu. Oni koji hodaju na dvije noge obrađuju zemlju čiji plodovi nastaju radom. To vam mi savjetujemo kao naš najbolji savjet, jer vi ne možete imati mira ako vam ga mi ne damo.. isto bi vam mogli kazati takvi i takvi kraljevi i svi oni koje smo stavili na mač. Mi vam savjetujemo da ćete, ako nam uputite nešto od svog zlata i srebra, zadržati naše prijateljstvo, a ako to ne učinite, mi ćemo uništiti vas i vašu rasu, kao što smo uništili one koje smo prije spomenuli.»
Ipak i nakon takvih obeshrabrujućih riječi odlazili su poklisari na Istok. Slijedeći je bio Philip de Toucy, sa skupinom svojih vitezova, a njega je slijedio William od Rubrucka sa suradnicima, koji nije bio ničiji poklisar nego je otišao u Mongoliju kao misionar. Rubruck je također o svom putovanju ostavio opširna izvješća, koja su ne samo zanimljiva nego imaju i veliku znanstvenu vrijednost.
Međunarodne pijanke
«Kanova kuća je iznutra sva bila prekrivne zlatnom tkaninom. Mangu kan je sjedio na sofi odjeven u odjeću od kože koja je imala točkice i sjajila se poput morževe. On je čovječuljak srednje visine star oko 45 godina i učinilo mi se kao da je pijan», zabilježio je Wiliam o prvom susretu s kanom, a ono što mu se učinilo ubrzo se pokazalo točnim jer je prevodilac postao toliko pijan da više nije mogao prevoditi, pa je primanje prekinuto. Na kanovom dvoru boravili su ljudi najrazličitijih nacionalnosti, rasa i vjera, ali William opisuje da je svima zajedničko bilo pohađanje velikih zabava s pijančevanjem.
Misije u Mongoliju koja je u međuvremenu progutala i kinesko carstvo i postavila svoju prijestolnicu u današnjem Pekingu, kojeg su zvali Kambaluk, nastavile su se i idućih godina. Obitelj Polo bila je prva od onih Europljana koji su na istok odlazili trgovati i baviti se unosnim poslovima, u čemu su i uspjeli. U četrnaestom stoljeću trgovački putovi kroz Aziju funkcionirali su sasvim uredno, a neki trgovac Pegolotti pronašao je najbolji put kojim su se trgovci služili na putovanjima kroz golema srednjoazijska prostranstva.
Na Istok su nastavili odlaziti i misionari. Ivan od Montecorvina, još jedan fratar, svjedoči kako su na mongolskom dvoru stalno bili nazočni učeni ljudi islama, budizma i konfucijanizma koje su Mongoli sve tolerirali i posjećivali njihove obrede. Mongolska otvorenost, piše Ivan od Montecorvina, proizlazi iz želje da se vjerski govoreći bude na pravoj strani i to tako da se bude na svačijoj strani.
Oko 1305. Ivan je uspio podići crkvu u mjestu Tendik, udaljenom dvadeset dana puta od Pekinga prema Turkestanu, gdje je dio nestorijanaca preobratio na katolicizam, a uspio je formirati i crkveni zbor. Papa ga je proglasio biskupom Kamlauka i na toj je dužnosti ostao dvadeset godina. Još četrdeset godina djelovala je i katolička misija u Mongoliji. Jedan od njezinih poznatijih članova bio je i fratar Odorik, koji je dosta putovao po Aziji, pa je posjetio i otok Sumatru, gdje je opisao kako urođenici upotrebljavaju puhaljke. Djelovanje fratara dovelo je do toga da je i sam kan Timur Lenko zatražio papin blagoslov kojega mu je došlo predati izaslanstvo koje je vodio fratar Ivan Marignolli te su tom prigodom darovali kanu europskog konja koji je zbog svojih dimenzija zapanjio Mongole koji su jahali na ponijima.
No u drugoj polovici četranestog stoljeća mongolska je moć oslabila. Kako to obično biva, na dvor se uvukla dekadencija i želja za raskoši i uživanjem uz bezbrojne spletke. Kinezi koji se nikad nisu pomirli sa statusom pokorene zemlje iskoristili su takvu situaciju te su 1370. istjerali Mongole iz Pekinga i čitave Kine. S padom Tatarskog carstva prestale su i europske misije, a osvajanja Turaka Osmanlija prekinule trgovačke rute. Europljani su morali potražiti nove putove do Istoka, a to će učiniti morem.
Više od stotinu godina trajali su živi odnosi Istoka i Zapada i to u dalekom nam trinaestom i četrnaestom stoljeću. Zanimljivo je da je bitka na rijeci Šaju bila zanimljiva i Microsoftovim scenaristima video igara te su je uvrstili u ciklus scenarija o «Genghis kanu». Kreatori igre su bili uvjereni da je to bio najzapadniji prodor Mongola na Zapad. Očito priča o bijegu kralja Bele i traganje Mongola za njim po Dalmatinskoj zagori nije poznata nigdje izvan hrvatskih granica, što još jednom pokazuje kako se nemarno odnosimo prema vlastitoj povijesti i kako ne iskorištavamo i sve one bezbrojne mogućnosti koje nam ona pruža.