Nisam od onih koji se znaju dodvoravati

Naravno nitko nije imun na takve nogometne veličine kao što su Hajduk ili Dinamo, ali moja mana je, očito, što se ja ne znam dodvoriti ili vući nekoga za rukav
Otac i sin, Stanko i Antonio Mršić. Prvi je nogometni trener koji je u svojoj 17-godišnjoj karijeri rekorder Prve HNL s najviše utakmica (352) odrađenih na klupi, trenutačno na kormilu Cibalije iz Vinkovaca, hit momčadi netom završenog prvenstva, dok je drugi perspektivni 23-godišnji napadač momčadi sa Stanova koji je u svojoj premijernoj prvoligaškoj sezoni i prvi strijelac (uz Santinija). Putevi su im se donedavno spajali, jer su proveli dvije sezone zajedno u Imotskom i Primorcu iz Biograda, a sada su im sudbine vezane za Vinkovce i Zadar, što nosi svakome od njih različite dojmove minule sezone. Stanko Mršić iza sebe ima iznimno uspješnu sezonu u kojoj je s kombinacijom mlade i iskusne momčadi, prije svega jeftine momčadi, ali sazdane uglavnom od domaćih igrača, uspio napraviti ono što bi svaki Cibalijin navijač samo mogao poželjeti. Treće mjesto nakon 30 kola HNL-a sa samo pet poraza i 20 primljenih pogodaka, donijelo je povijesni uspjeh kluba s Bosuta, plasman u Europsku ligu.
– Cibalija ima svoju tradiciju kao nogometni klub, bez obzira što je dvaput ispadala iz lige i vraćala se, bez obzira što je uglavnom osuđena na mizerni budžet, ipak je dočekala ove sezone povijesni uspjeh s momčadi u kojoj su osim Kresingera i Husića svi domaći igrači. Imali smo najmanje primljenih golova u povijesti, najviše smo zabili, ostvarili smo najveći broj bodova, ostvarili treće mjesto na kraju prvenstva te se plasirali prvi put u Europu. Tako nešto mnogi nisu ni sanjali, a moram priznati da postoji žaljenje za tim drugim mjestom koje smo prokockali u Osijeku, jer bi to bila prava nagrada za moje igrače koji su kroz cijelu sezonu držali visoku razinu igre, koncentracije i rezultata. No, i to ima svoju dobru stranu, jer smo olakšali Upravi kluba koja nam sada treba isplatiti manje premije – u šali će Mršić za kojeg se zna da spada u kategoriju strožih trenera. Taktička i općenito disciplina je glavni njegov moto koji je slijepo slijedio i vodeći Cibaliju.
– Poznato je svima da sam trener koji vjeruje u neke postulate, a među njima je definitivno na prvom mjestu disciplina. Red se mora poštovati i nitko se u svlačionici ne smije izdizati iznad kolektiva. No, to sve ne znači da sam neki strah i trepet za igrače, jer inzistiram na uzajamnom poštovanju među igračima, ali i između igrača i stručnog tima. Snaga kolektiva, tj. jedna kohezija uvijek podiže i ostale bitne elemente nogometne igre s kojima su tada svim protivnicima umanjene šanse za pobjedu. Taj recept uz taktičku spremnost i disciplinu uz bezrezervnu trku je formula koja često donosi uspjeh. No, ne treba zaboraviti da se i ostale bitne stvari kao što je, npr. skautiranje protivnika, se odrađuje na jedan vrlo ozbiljan način, sa sudjelovanjem svih, od igrača do ostatka stručnog tima.
Hajduk previše diskretan
Kraj trijumfalne sezone značio je i dileme gdje nastaviti karijeru. Pojavile su se neke naznake da je zainteresiran Hajduk, no na kraju je Mršić produljio na još jednu godinu vjernost Vinkovčanima.
– Postojao je određen interes Hajduka, ali više na jedan diskretan način, a budući da nitko nije jače zagrizao onda mi nije bilo druge nego nastaviti tu gdje sam i stao, sa Cibalijom. Naravno nitko nije imun na takve nogometne veličine kao što su Hajduk ili Dinamo, ali moja mana je, očito, što se ja ne znam dodvoriti ili vući nekog za rukav. Moj rad u proteklih 17 godina je vidljiv, gdje god da sam došao, bilo to u Zadar, Šibenik, Međimurje, Varteks, Osijek ili Cibalija uvijek je iza mene ostajao dobar rezultat i sređena situacija u svlačionici. S Osijekom sam bio prvi cijelu jesen da bi na kraju nesretno ostali bez naslova. U kupu UEFA smo stigli na prag četvrtfinala, i dijelilo nas je u Pragu protiv Slavije nekoliko minuta od toga, no primili smo dva neobjašnjiva gola što mi još i danas nije jasno. Međimurje je sa mnom na čelu imalo jedinu sezonu u kojoj se nisu borili za ostanak u ligi, u Zadru također, tako da su argumenti jasni.
Kad bi mogli birati trenersku stolicu, bili radije onu Hajduka ili Dinama?
– Iako sam igrao u Hajduku i srce je ipak na toj strani, mislim da mi je s trenerskog stajališta sasvim svejedno. Tu se radi o velikim klubovima, i nema u poslu srca već treba raditi samo razum. Tako da mi ne bi bila prepreka sjesti na stolicu bilo Hajduka, bilo Dinama.
Uprava kluba je privoljela vaš ostanak za godinu dana. Kako stoji stvar s igračima koji su postali vrlo tražena roba nakon odlične sezone? Hoćete uspjeti očuvati momčad na okupu?
– Igrači Cibalije su postali vrlo tražena roba te će biti teško očuvati momčad na okupu. Već nam je otišao vrlo bitan igrač, Tomislav Pavličić, u Maribor. Za vratarem Antolovićem nastala je prava jagma i tu treba klub dobro razmotriti sve ponude kako bi dobili što veći novac. Pored njih ponude pljušte svim igračima i po tom pitanju se u Cibaliji počelo već nešto raditi. Imali smo baš veliki sastanak u Vinkovcima sa svim gospodarstvenicima tog kraja kako bi se pronašao model po kojem bi većina igrača ostala, ali da budu i konkretno namireni. Nadam se da će se pronaći neko pojačanje sa strane, recimo blizu povratka je Mladen Bartolović i još neki bivši igrači Cibalije, no treba pričekati neko vrijeme pa će slika biti puno jasnija.
Europa u Vinkovcima
Uvertira pred početak prvenstva (24. srpnja) će biti premijerni nastup u Europskoj ligi. Točnije 15. i 22. srpnja vas očekuju dvoboji drugog pretkola s još uvijek nepoznatim protivnikom.
– Vremena nema puno, za mjesec i pol dana počinje nova sezona i trebat će biti oprezan na tom početku gdje nas čeka još uvijek nepoznat protivnik u drugom pretkolu Europske lige. Ždrijeb se treba tek obaviti, a tko kod nam dođe bit će nam izrazito napeto nastupiti, prvi put u takvom renomiranom natjecanju. No, treba i pripaziti da nam se ne bi na račun Europske lige dogodio loš start prvenstva što bi imalo velike posljedice za nastavak sezone. Ipak, kad se tako nešto dogodi gradu kao Vinkovcima, koji živi punim plućima za svoju, Cibaliju onda će taj dan kad se budu igrale europske utakmice sigurno biti praznik u gradu.
S Europskom ligom, tadašnjim Kupom UEFA-e ste se već dvaput susretali u svojoj karijeri. Imate veliko iskustvo vođenja čak osam takvih utakmica.
– S Osijekom sam u dva navrata imao priliku sudjelovati u tom natjecanju i mogu kazati da je bio pravi doživljaj. Jednom smo ispali od West Hama kada je Galinović u Londonu primio pacerski gol, ali ovaj nastup s Osijekom 2000. godine će mi ostati urezan u sjećanje jer smo izbacili danski Brondby, pa bečki Rapid i nesretno ispali od Slavije u trećem kolu. Ta generacija s Balićem na golu, Vuicom, Beljanom, Ergovićem, Turkovićem, Mituom, Prišćem je bila sposobna dogurati daleko, ali neobjašnjivo je kako smo nakon 2:0 u Osijeku uspjeli prokockati 3:1 zaostatak pred sam kraj utakmice u Pragu. Još se sjećam kako sam u tim trenucima predosjećajući da ćemo primiti gol grozničavo tražio neku loptu ili kantu da ubacim u teren samo da ukradem koju sekundu. Bolje da sam bio isključen nego da smo primili gol koji nas je izbacio iz natjecanja.
Cibalija je definitivno bila pravo osvježenje ovosezonske HNL u kojoj su još pravi dojam ostavile momčadi kao što su Šibenik, Karlovac, Lokomotiva. Zadar je po mladoj i perspektivnoj momčadi nudio nešto slično, ali na kraju su bili presretni s 12. mjestom.
– Zadar je imao sezonu s puno oscilacija, što se zorno vidjelo na otvaranju prvenstva kad smo ih upravo mi na Stanovima savladali 3:0, da bi u sljedećem kolu pobijedili Hajduka u Splitu. U tome se najbolje oslikava kako potencijala ima, no treba se doći do kontinuiteta igre i rezultata što je kod Cibalije bio slučaj. Sigurno je bilo mnogo elemenata koji su bili otežavajuća okolnost za Zadar. Primjerice neuigranost, mršav kadar, ozljede koje otežavaju normalnu plovidbu kroz prvenstvo. Ne mogu ipak nešto konstruktivno kazati na tu temu, jer nisam toliko dobro upoznat sa situacijom, no siguran sam kako je Dalibor Zebić dobar trener koji je htio najbolje.
 

U Prvoj HNL na klupi 352 puta

Od toliko poznatih stvari o Stanku Mršiću ima jedna vrlo zanimljiva što se tiče rekorda kojeg je on vlasnik. Kao trener Cibalije, Zadra, Šibenika, Varteksa, Osijeka i Međimurja arhivirao je 352 HNL utakmice na klupi što ga činim apsolutnim brojem jedan u Hrvatskoj. Mršić je samostalnu trenersku karijeru počeo 1993. godine u Vinkovcima, gdje je 17 godina kasnije potpisao sjajan autorski uradak, plasman Cibalije u Europsku ligu. Osim Prve HNL imao je nekoliko sezona provedenih u Drugoj, Trećoj ligi te u BiH Premijer ligi gdje je vodio Posušje.

Pobjede u Beču i MAksimiru najdraže

U 17 godina trenerskog posla nakupilo se mnogo utakmica koje je predvodio ovaj, sada 55-godišnji Imoćanin. Neke od njih su, dakako, ostavile dublji pečat kod njega koji će se i sam teško odlučiti za onu koja je bila najbolja, najljepša ili najvrjednija. Ipak neke su bile nezaobilazne.
– Mnogo je bilo takvih utakmica koje su urežu u sjećanje. No, kad bih baš tražio onda definitivno s Osijekom pobjede u Beču protiv Rapida s kojom smo ih izbacili iz Kupa UEFA te ona s Osijekom prva povijesna pobjeda u Maksimiru (1:0) su na samom vrhu. Također mi je bila odlična utakmica s Cibalijom na Poljudu kad smo vodili 3:1, a na kraju je završila 5:4 za Hajduk. Najviše zbog mene i tadašnjeg trenera Hajduka Joška Španjića, jer smo u toj utakmici mislim pretrčali više nego neki igrači.

Cibalia zaslužila reprezentativca

Kraj sezone je potegao i mnoga aktualna pitanja vezana za reprezentaciju Hrvatske u kojoj je smatra Mršić bilo itekako mjesta za ponekog igrača Cibalije.
– Nije mi jasno, iako iznimno poštujem izbornika Slavena Bilića kako se moglo dogoditi da ovim prijateljskim utakmicama, koje je naša reprezentacija imala kroz proteklo razdoblje nije našlo mjesta za nekog igrača Cibalije koji su pokazali da su imali najstalniju sezonu. Bilo je mjesta za mnoge druge, ali za jednog Antolovića koji je imao sezonu karijere na golu sa samo 20 primljenih golova, preko Parmakovića koji je potvrdio svoju kvalitetu, pa Lučića, Milardovića, Pavličića. Najviše me je zabolilo kad se nije našlo osjećaja za Vinkovčane u prijateljskoj protiv Lihtenštajna koja se igrala u Vinkovcima. Mislim da su tu uključeni kojekakvi interesi po ključu velikih klubova dok za male poput Cibalije nitko ne gleda i sluša.

Ugovor Modrića, prognoza SP-a

Aktualno je Svjetsko prvenstvo u JAR-u na kojem neće biti kockastih dresova. Žaljenje je još veće kad se vidi forma naših igrača koji igraju karijere života u svojim klubovima. Pored Olića, Srne, Kranjčara i Petrića najbolje je tržio Luka Modrić koji je svoju vjernost Tottenhamu naplatio višemilijunskim iznosom.
– Nije Totenham bez veze dao toliki novac Modriću, za kojeg se sjećam da me se dojmio još dok sam ga sreo za vrijeme rata kako nabija loptu ispred hotela Kolovare gdje je bio izbjeglica. Drago mi je zbog njega, jer mu nije bilo lako doći do ove pozicije u kojoj se sada nalazi. Mnogi su ga preskakali i govorili da nije dobar, a zahvaljujući Dinamu i Mamiću danas Hrvatska ima igrača svjetske klase. Šteta što nas ne može predvoditi na Svjetskom prvenstvu, nismo prošli kvalifikacije i sada moramo gledati druge reprezentacije. Prema mom mišljenju, kao lošem prognozeru, čini se da će velika reprezentacija poput Italije, Engleske, Španjolske podignuti pehar. Turnirski sistem je skroz drukčiji od ligaškog i tu je stvarno teško bilo što prognozirati.

Stanko o Antoniju i obrnuto

Imali su dvije nogometne etape provedene skupa. Prva je bila u Imotskom, a nakon toga u Primorcu iz Biograda. Stanko je bio na klupi, a Antonio u špici napada zabijao golove. Koliko je teško biti trener sinu i igrati pod očevom trenerskom palicom najbolje mogu posvjedočiti njih dvojica.
– Nije jednostavno biti u toj poziciji, no on dobro zna, a i ostali njegovi suigrači tada, da sam čak bio strog prema njemu i u mnogim trenucima kada za to i nije bilo neke velike potrebe. Tako ima jedna situacija kad smo bili u Primorcu i kad smo loše igrali, na poluvremenu sam izvadio Antonija kako bih trgnuo momčad. Poslije sam shvatio da sam pogriješio, no tada mi se činilo to mudrom odlukom. Realno govoreći, bez neke subjektivnosti Antonio je veliki potencijal, još od njegove treće godine života kad je svaku moju nabačenu loptu uspješno dočekao volejom do današnjih dana u Zadru. On je došao u poziciju da je zanimljiv raznim klubovima, no smatram da je u Zadru u dobrom klubu u kojem može napredovati pod uvjetom da igra. Uspio je kroz svoju prvu sezonu u Zadru nametnuti se Zebiću i na njemu je da svaki trening odrađuje maksimalno i da grize – mišljenje je Stanka o Antoniju.
A kako je Antoniju bilo pod trenerskom palicom oca?
– Mislim da sam od oca najviše naučio u Imotskom i Primorcu, a bilo je teže igrati utakmice, jer sam osjećao veliki pritisak. Tako da su ta iskustva malo podijeljena, ne bih imao ništa protiv da mi bude opet trenerom, ali za mladog igrača je ipak taj pritisak primjetan i definitivno nije lako igrati kad ti je otac trener, ma što drugi mislili o tome – kazat će Antonio.

Zebić srušio Mršićev rekord

Nogometaše Zadra vodio je Stanko Mršić u tri navrata. Prvi put na klupu momčadi sa Stanova sjeo je u sezoni 1995./96. kada je kroz Prvu B ligu sa Zadrom izborio ulazak u Prvu ligu. Odveo je Mršić te sezone Zadar i u polufinale Kupa (poraz od zagrebačke Croatije). No, već nakon dva kola sezone 1996./97. zamijenio ga je Ante Čačić. U Zadar se Mršić vratio 2001./02. nakon povratka momčadi u Prvu ligu. Izdržao je Mršić cijelu sezonu i još šest kola sezone 2002./03. kada ga je nakon lošeg početka zamijenio Vjeran Simunić. Konačno 2003./04. Mršić je ponovno trener Zadra s kojim je izborio ulazak u Ligu za prvaka. Kao i dvije i pol godine ranije iza njega je došao Vjeran Simunić i to prije početka Lige za ostanak u sezoni 2004./05. Sa 124 utakmice na zadarskoj klupi Mršić je dugo bio rekorder kluba sa Stanova, no nakon ove sezone sa 131 utakmicom u ulozi trenera Zadra zamijenio ga je Dalibor Zebić.