Svi pobijediše?!

Dok se u zemlji u kojoj BDP stalno pada, ovih dana s nevjerojatnom političkom zaslijepljenošću svi proglašavaju pobjednicima, jedini sigurni gubitnici su građani.
Osim nade u bolju, plavu ili crvenu, budućnost, te umjesto ekonomije ideologiju, nitko im gotovo ništa drugo nije ponudio. Sva je ta “magla” stala u isto takve pisane ili izgovorene futurističke manifeste. I to ne samo u nadmetanju u lokalnim izborima nego i u srazu Vlade i sindikata koji je danima u neizvjesnosti držao cijelu zemlju. Naime, ni tu nema pobjednika i poraženih, a svima kao da je od životne važnosti da se upravo utvrdi.
No, umjesto toga ministar Mrsić reče kako su svi pobijedili jer su odgovorno postupili?! Ostaje nejasno samo zašto to nisu mogli napraviti i ranije kada u veličanstveni “sporazum o sporazumijevanju” nije ugrađena nikakva naknadna pamet.
Zar je trebalo toliko buke i prijetnje, toliko mirenja da bi se dogovorilo kako će pobunjenim sindikatima javnih i državnih službi, možda biti bolje jednom kada svima bude bolje, kada tri kvartala za redom BDP bude rastao, a deficit proračuna bude ispod tri posto. S obzirom na to cijela sindikalna parada ostala je blijeda i neuvjerljiva i koliko god ministar nastojao da se sindikati ne osjećaju poraženi zasigurno im je od Mirandovog obećanog proračunskog kolača “u oblacima”, ostao gorak okus. Nije jasno kako Mihalinec, čelnik Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama sa sigurnošću zna da će biti bolje već uskoro, a ne tek tamo 2017. godine koliko bi čekali po nekom prethodnom prijedlogu sporazuma. Pa, kad će kola uzbrdo nikad nije znao reći upravo ni sam ministar Mrsić koji neumoljivo, kao da to nisu njegova posla, cijelo vrijeme ustrajno prebrojava nezaposlene!
Jedino Vilim Ribić, čelnik Matice hrvatskih sindikata u svom stilu zaključuje kako su poraženi i sindikati, jer se odriču štrajka na pet godina, a i Vlada jer je ministar – “aga” lagao “sultanu” – premijeru kako sindikati odmah traže novac, a ne samo svoja prava u nekoj boljoj budućnosti. Zašto se kamuflira granica između pobjede i poraza, sindikalnih prava i pravde?! Unatoč svemu ostaje činjenica da su sindikati navučeni na tanak led, a Vlada je prijeteći štrajk prekrižila potezom pera.
Pobjednici i poraženi svim silama se pokušavaju identificirati i na političkoj sceni na kojoj su nedavni izbori gotovo izgubili obilježja lokalnih i prerasli u odmjeravanje snaga lijevih i desnih, Karamarka i Milanovića… Brojke su na strani HDZ-a, iako ta stranka gubitak Vukovara i Splita nosi kao posebnu ranu na duši, a upravo se za te dvije pobjede uhvatio vladajući SDP koji bi ubuduće morao dobro preispitati i čvrstoću svojih koalicijskih veza u Vladi. Bandić, pak, koji je “zapaprio” SDP-u ne mora filozofirati o pobjedi i porazu, ozaren može istrčati u zagrebačku zoru, otporan na “metke”.
Ono što je u cijeloj priči najtužnije jest dojam da je sve stalo dok se političari dovoljno ne naslade svaki sa svojom pobjedom i svi odreda ne kažu kako su zadovoljni. Oni jesu, ali građani nisu.
Nezadovoljni su lošim životnim standardom i nestrpljivo očekuju pokretanje gospodarstva, pa će sve teže moći gutati prazna obećanja i priče za malu djecu u čijim su igrama, ali ne i u politici – svi pobjednici.