Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

20 C°

Nekad je osamdeset posto zadarske pijace bilo “bodulsko”

06.07.2011. 22:00
Nekad je osamdeset posto zadarske pijace bilo “bodulsko”


Sad se je prešlo na lakši život i je ovo lijepo, ja se slažem, ali ako jednom negdi zapne nešto, a vidite što se sve događa, mislim da oni više neće ratovati oružjem, nego upravo hranom. To će doći na red jer će te velike sile uvijek htjeti da su im mali pod rukama. To će se dogoditi, a ljudi to ne shvaćaju, uvjeren je Patras
 
Kad mi je otac rekao da  ostanem na zemlji, nisam htio,  onda je to bila muka, kazao mi  je na početku našeg razgovora  Mario Patras iz Sutomišćice  kojega će se mnogi naši sugrađani sjetiti kao vlasnika  broda “Ivančica” koji je desetljećima prevozio robu i putnike iz Sutomišćice u Zadar i  redovito se vezivao na Branimirovoj obali, odmah uz  gradski most. Najredovitije i  najčešće putnice na “Ivančici”  bile su tada žene koje su dolazile u Zadar prodavati povrće.
– U drugom mjesecu ovdje  tada, čitav ovaj dio, vidjelo se  stabla i kavu, boju kave, sve je  bilo pripremljeno za sadnju  krumpira, povrća i tako dalje.  To je bilo milina za viditi. Koliko se sjećam, ’67. sam se  vratio doma ponovno i od tada  sam stalno ovdje i tad nije bilo  betonirano kao danas nego je  bio makadam i ljudi su svi  prelazili preko igrališta jer ovo  je bilo sve zauzeto s povrćem.  Vagonske partije su išle za  Ljubljanu, Rijeku, Zagreb, a  da ne govorimo Zadar. Koliko  sam ja noći samo malo u kabinici od broda prespavao jer  smo najprije vozili i po dvije-tri ture u pola noći na brzu  prugu, a to su bile košare od  140 do 160 kila, osobito blitva  i to je teško, pogotovo ako je  niska voda, oseka, i onda dizati to gore na onu rivu za brzu  prugu. To se moralo spremiti  dok brza pruga dođe, na brzinu se vršio ukrcaj. Roba bi  išla u Rijeku, Ljubljanu i Zagreb. Mi i Poljana zajedno smo  držali kojih osamdeset posto  opskrbe s povrćem zadarske  pijace, nešto je i voća bilo ali  uglavnom povrće.
Poljoprivreda je šport
 – Iza marine imam moj vrt.  Nikad nisam radio zemlju niti  sam bio upućen u to ali nije  nikakva mudrost, zapišem kad  sam posadio ove godine, kad  sam prošle godine i tako vodim statistiku. Imamo malih  parcelica ali ljudi su mogli i  zamjenom učiniti nešto da se  te parcele malo okrupne. Šteta je da mi danas na ovom  dijelu nemamo barem pedeset  – šestdeset baštica di bi se  moglo vidjeti što je nekad bilo.  Sad se je to nažalost sve propalo. Nismo mi ni turizam  prihvatili onako kako treba.  Ovdje je nešto starih kućica  što se prodalo, tu su došli  stranci i ako se ovako nastavi  mi ćemo za 20 godina biti  ovdje u manjini. Nas starijih  koji nešto znamo neće biti, a s  mladima će oni lako to srediti  i sve preuzeti u svoje ruke. To  će se tako dogoditi, ja vam  kažem.
Imali smo sve što se tiče  povrća, od špinata, blitve, selena, peršina, a mladoga  krumpira je bilo na vagone. I  ovaj narod je od toga živio.  Sad se sve dalo u sport i neće  više nitko raditi ali ja vam  kažem – upravo je to sport.  Meni sada zrije sigurno jedno  trideset – četrdeset kila tih pomidora i ja to stavim u škrinju  i imamo ih cijelu zimu i znamo  što jedemo. Tamo nema nikakvih pesticida, samo stajsko  gnojivo mi donesu iz Ravnih  Kotara, kaže Patras ali i dodaje:
– Mladi isto neće. Imamo  ovdje još par tih žena, dvije ili  tri starije djevojke koje još  drže na par mjesta, sve skupa  mislim da je to jedan posto  onoga što je nekad bilo, ako i  toliko. Doduše, ljudi su sada  malo i prisiljeni, sad su se  polako i oni koji su bili potpuno to pustili, vratili se poljoprivredi za sebe da imaju.
Po buri i neveri
Plovidba Zadarskim kanalom, ali i čitavim arhipelagom  posebna je priča ispunjena  anegdotama kojima bi se mogla ispuniti knjiga. Vozilo se za  mira, vozilo se za rata. I po  svakakvom moru.
– Spremala se nevera i to je  bio Mrtvi dan kad se nosi cvijeće u Zadar. Brod je bio pun  cvijeća, niste mogli nogom stati, čak i na kabini odozgor. I  ujutro da ćemo krenuti, a lampa na sve atrane i pitam:  hoćemo li, žene? Što ćemo?  Dvadeset i sedam žena u brodu i ja s njima sam. Oće neće. I  sad sam ja izišao van luke, u  četiri sata ujutro i kako smo  išli, kad je to ruklo ja sam  očekivao neveru, to jest lebić,  pa sam išao više kao da idem  prema Viru da ispravim nekako kut za Zadar jer ako vas  uhvati pa vas baci tamo pod  donju rivu to vam je sigurna  smrt, nema vas onda tko spasiti ako ste došli pod donju  rivu. Uvijek se bolje držati više  tamo pa možeš u Uskoka.  Međutim, nije nego par puta  zalampalo, zagrmilo i samo se  povukla planina i odjednom –  ciklon bure. Takvu buru u ovome kanalu nisam nikada prije  prošao prije. I sad bih ja nazad  ali nema šanse da se okrenem.  Ako se okrenem – okrenut će  nas svih i ubit ću trideset žena  takoreći. One su počele vikati  “upomoć Mario, vrati se”. Od  tog njihovog vikanja i zapomaganja meni su se noge  počele lagano tresti, iako se na  moru ne bojim ničega. Inače  mi je putovanje od Sv. Grgura  do ferala u Zadru 20 minuta.  Tada je trajalo uru i 20 minuta  i to ravno na svjetionik na  Puntamiku. Nije se moglo desno ni lijevo više od par gradi.  Sve je s kuverte odnilo, nema  ni košare ni cvjetića. Došli  smo sto metara do ferala kad  sam uspio okrenuti prema Zadru. I kad smo došli u Zadar  posli pola ure bonaca, to vam  je to, ispričao nam je Patras  koji se prisjeća prvih posljeratnih godina i tadašnje poljoprivredne proizvodnje.
– Proizvodnja i prodaja povrća počela je odmah iza rata,  najprije u okvirima poljoprivrdne zadruge, a od sedamdesetih godina samostalno.  Ljudi su tada odmah uprli na  posao. Ja to danas mladima  govorim ali oni to ne shvaćaju,  oni se rugaju. Tko god na ono  brdo gore, iznad crkve, tko  god tamo nije prešao prije  izlaska Sunca, svašta bi se o  njemu govorilo; da nije radnik, nego da čeka da ga Sunce uhvati na putu do gore. Svi  su ljudi bili na putu gore, preko brda, tamo su bile masline i  sadilo se isključivo krumpir,  kapula i ove što mi kažemo  sočivice tojest grahorice. Svaka familija bi se dobro osigurala za zimu s tim stvarima,  jer meso se onda baš i nije jelo  puno, a duga je godina. Cijelo  igralište je bilo pod snopovima  žita upravo u ovo doba. Ovdje  bi bilo šest gumna i onda bi se  to s magarcima vršilo, a neki bi  čak imali i mazgicu ili konja  jednoga i to bi za nas djecu bila  atrakcija. I onda je polako  počeo turizam i ljudi su pomalo to počeli napuštati, bilo  je kruha već za kupiti i to se je  napustilo lagano, a trajalo je  negdi mislim sve do blizu  osamdesetih godina, recimo  sedamdeset i pete.
Vino iz Žmirića
Sad se je prešlo na lakši  život i je ovo lijepo, ja se  slažem, ali ako jednom negdi  zapne nešto, a vidite što se sve  događa? Mislim da oni više  neće ratovati oružjem, nego  upravo hranom. To će doći na  red jer će te velike sile uvijek  htjeti da su im mali pod rukama. To će se dogoditi, a ljudi  to ne shvaćaju, uvjeren je Patras te dodaje:
– Vozio sam sve do dvijetisućite. I tad je još bilo potrebe, ali se osjećalo da je  svake godine sve manje. Neki  su i pošli na škole, mi nismo  dugo ni jednog intelektualca  imali osim profesora Proface,  a sada se to ipak kreće pomalo.
Gledam kako turisti iz Marine idu u šetnju i dođu tamo  do tog mog vrta, naročito Talijani, a ja govorim talijanski  dobro, i ja im dam malo pomidora, krastavca, tikvice i oni  su oduševljeni pa donose vina,  sira onog njihovog. Ja im  kažem da ne treba ali oni ne  slušaju.
Posebna priča su i odlasci na  zemlju preko mora, uglavnom  Puntamiku i Žmiriće u kojima  su bili vinogradi.
Pismo Jadranki Kosor
– Meni je bila već puna kapa  toga da nas barbari s istoka  pljačkaju, da nam sve vuču u  Beograd i devize i ovo i ono ali  oni nam nisu to otuđili. Zemlju su nam uzeli ali je nisu  nikome prodali nego su je dali  na upotrebu, a vi danas nećete  da je vratite ili platite pošteno  ili bar donekle pošteno. Tamo  se zemlja prodaje po 300 eura  pa dajte makar sto i pedeset.  Sad ćemo vidjeti, nešto se radi,  pisao sam i premijerki Kosor i  ministru Bošnjakoviću i odgovoreno mi je da se to sad  sređuje na općinskom sudu u  Zadru pa ćemo vidjeti hoćemo  li što dobiti ili ne.
– Danas je ta zemlja naša  iako više nije naša jer su je  uzeli, a isto se tretira kao naša  jer ne mogu to uzeti premda su  nas ispisali. Ja sam postavio  pitanje Boriku koji je sad upisan – možete li mi pokazati  dokumentaciju od koga ste vi  to kupili? A ne znamo mi, to je  netko upisao nas tamo i kao  oni nemaju pojma. Mislim da  će imati pojma i rekao sam  zastupnici Lovrin da ne misle  da ću stati na ovome, jer sam  jedini od svih, a ovi mladi ne  znaju situaciju oko te zemlje,  koliko su naši ljudi probali oko  toga i da je to naše potpuno i  da smo tri puta platili. Prije  osam godina je bio dogovor da  će se to platiti i onda smo se  bili dogovorili oko sto dvadeset eura da to više riješimo. I  onda su nas izigrali. I rekao  sam da ne ću na ovome stati,  svu dokumentaciju imam –  našu zemlju su upisali na Borik, nas izbrisali, zemlju su stavili četiri puta pod hipoteku,  digli na nju četiri kredita i  opteretili je sto posto više nego što vrijedi. Puta tristo eura  vrijedila bi oko dvadeset i pet  milijuna, a na nju su digli četrdeset milijuna. Predočio sam  sve te dokumente gospođi Lovrin i tražio da mi prokomentira tko je mogao napraviti da  se upiše Borik i optereti zemlja pustim kreditima. Ona  mi je rekla da je vjerojatno tu  došlo do nekakve greške. Toliko grešaka? Rekao sam da ću  svu dokumentaciju prepisati  na engleski i poslati u Strasbourg i Brisel. Rekla mi je da  što bih ja blatio svoju lijepu  Hrvatsku. A ja sam odgovorio  da je naša zemlja previše  oblaćena ali da je nismo mi  oblatili. Netko drugi ju je oblatio i ja ću samo tražiti pravdu i  istinu da se to blato makne. Ne  možete vi više s nama kao što  ste mogli s našim roditeljima,  poručio je Mario Patras.


Po magli


– Svako jutro smo putovali. U zimi odavde u četiri, a u ljeti u tri i pol, jer žene su htjele doći prve na pijacu i posložiti robu. A bilo bi i cirkusa. Onda je bila pruga Ugljan-Lukoran-Sutomišćica, vozili su “Kali” ili “Preko” i kad je bila magla oni se vežu i ne idu van. Tad bih ja po šest tura činio dnevno. Najprije ujutro žene, onda bi me došli tražiti da profesori čekaju na stanici autobusnoj. Njih bi bilo deset-petnaest. Onda smo krcali djecu, po pedeset djece za školu; i ovi iz Poljane bi došli i naši stariji. Krcat brod. To je jako opasno jer da je netko naišo – ubije sve. A za doći nije bio problem, samo ovdje do Grgura i onda pomalo… Busola je bila i dvadeset minuta se moralo voziti ful da bi znao gdje si. I nakon dvadeset minuta ja bih bih samo na polovici stao i onda tišina svi! Jer da neko vozi dvije milje uokolo to se čuje.




Pendrekom do potpisa


– Moj otac je imao potpuno čistu situaciju da mu se oduzima  njegova zemlja pa je poslije toga dobio rješenje da ako može  dokazati. I da mu Mjesni odbor da potvrdu da živi isključivo od  poljoprivrede, neka podnese Narodnom odboru općine Zadar  molbu da se ta zemlja zamijeni. I sad bi imao dvije tisuće  metara zemlje tu negdi ali on nije to učinio i ja ga razumijem.  On je dobio jedan pendrek kad tamo na Boriku nije htio  potpisati, onda su ih počeli tući i tako su se ljudi zamrčili  tamo. Valja i to uzeti u obzir, koliko su se ljudi posli plašili i  nitko nije htio o tome niti govoriti, a kamoli što drugo.