Sad se je prešlo na lakši život i je ovo lijepo, ja se slažem, ali ako jednom negdi zapne nešto, a vidite što se sve događa, mislim da oni više neće ratovati oružjem, nego upravo hranom. To će doći na red jer će te velike sile uvijek htjeti da su im mali pod rukama. To će se dogoditi, a ljudi to ne shvaćaju, uvjeren je Patras
Kad mi je otac rekao da ostanem na zemlji, nisam htio, onda je to bila muka, kazao mi je na početku našeg razgovora Mario Patras iz Sutomišćice kojega će se mnogi naši sugrađani sjetiti kao vlasnika broda “Ivančica” koji je desetljećima prevozio robu i putnike iz Sutomišćice u Zadar i redovito se vezivao na Branimirovoj obali, odmah uz gradski most. Najredovitije i najčešće putnice na “Ivančici” bile su tada žene koje su dolazile u Zadar prodavati povrće.
– U drugom mjesecu ovdje tada, čitav ovaj dio, vidjelo se stabla i kavu, boju kave, sve je bilo pripremljeno za sadnju krumpira, povrća i tako dalje. To je bilo milina za viditi. Koliko se sjećam, ’67. sam se vratio doma ponovno i od tada sam stalno ovdje i tad nije bilo betonirano kao danas nego je bio makadam i ljudi su svi prelazili preko igrališta jer ovo je bilo sve zauzeto s povrćem. Vagonske partije su išle za Ljubljanu, Rijeku, Zagreb, a da ne govorimo Zadar. Koliko sam ja noći samo malo u kabinici od broda prespavao jer smo najprije vozili i po dvije-tri ture u pola noći na brzu prugu, a to su bile košare od 140 do 160 kila, osobito blitva i to je teško, pogotovo ako je niska voda, oseka, i onda dizati to gore na onu rivu za brzu prugu. To se moralo spremiti dok brza pruga dođe, na brzinu se vršio ukrcaj. Roba bi išla u Rijeku, Ljubljanu i Zagreb. Mi i Poljana zajedno smo držali kojih osamdeset posto opskrbe s povrćem zadarske pijace, nešto je i voća bilo ali uglavnom povrće.
Poljoprivreda je šport
– Iza marine imam moj vrt. Nikad nisam radio zemlju niti sam bio upućen u to ali nije nikakva mudrost, zapišem kad sam posadio ove godine, kad sam prošle godine i tako vodim statistiku. Imamo malih parcelica ali ljudi su mogli i zamjenom učiniti nešto da se te parcele malo okrupne. Šteta je da mi danas na ovom dijelu nemamo barem pedeset – šestdeset baštica di bi se moglo vidjeti što je nekad bilo. Sad se je to nažalost sve propalo. Nismo mi ni turizam prihvatili onako kako treba. Ovdje je nešto starih kućica što se prodalo, tu su došli stranci i ako se ovako nastavi mi ćemo za 20 godina biti ovdje u manjini. Nas starijih koji nešto znamo neće biti, a s mladima će oni lako to srediti i sve preuzeti u svoje ruke. To će se tako dogoditi, ja vam kažem.
Imali smo sve što se tiče povrća, od špinata, blitve, selena, peršina, a mladoga krumpira je bilo na vagone. I ovaj narod je od toga živio. Sad se sve dalo u sport i neće više nitko raditi ali ja vam kažem – upravo je to sport. Meni sada zrije sigurno jedno trideset – četrdeset kila tih pomidora i ja to stavim u škrinju i imamo ih cijelu zimu i znamo što jedemo. Tamo nema nikakvih pesticida, samo stajsko gnojivo mi donesu iz Ravnih Kotara, kaže Patras ali i dodaje:
– Mladi isto neće. Imamo ovdje još par tih žena, dvije ili tri starije djevojke koje još drže na par mjesta, sve skupa mislim da je to jedan posto onoga što je nekad bilo, ako i toliko. Doduše, ljudi su sada malo i prisiljeni, sad su se polako i oni koji su bili potpuno to pustili, vratili se poljoprivredi za sebe da imaju.
Po buri i neveri
Plovidba Zadarskim kanalom, ali i čitavim arhipelagom posebna je priča ispunjena anegdotama kojima bi se mogla ispuniti knjiga. Vozilo se za mira, vozilo se za rata. I po svakakvom moru.
– Spremala se nevera i to je bio Mrtvi dan kad se nosi cvijeće u Zadar. Brod je bio pun cvijeća, niste mogli nogom stati, čak i na kabini odozgor. I ujutro da ćemo krenuti, a lampa na sve atrane i pitam: hoćemo li, žene? Što ćemo? Dvadeset i sedam žena u brodu i ja s njima sam. Oće neće. I sad sam ja izišao van luke, u četiri sata ujutro i kako smo išli, kad je to ruklo ja sam očekivao neveru, to jest lebić, pa sam išao više kao da idem prema Viru da ispravim nekako kut za Zadar jer ako vas uhvati pa vas baci tamo pod donju rivu to vam je sigurna smrt, nema vas onda tko spasiti ako ste došli pod donju rivu. Uvijek se bolje držati više tamo pa možeš u Uskoka. Međutim, nije nego par puta zalampalo, zagrmilo i samo se povukla planina i odjednom – ciklon bure. Takvu buru u ovome kanalu nisam nikada prije prošao prije. I sad bih ja nazad ali nema šanse da se okrenem. Ako se okrenem – okrenut će nas svih i ubit ću trideset žena takoreći. One su počele vikati “upomoć Mario, vrati se”. Od tog njihovog vikanja i zapomaganja meni su se noge počele lagano tresti, iako se na moru ne bojim ničega. Inače mi je putovanje od Sv. Grgura do ferala u Zadru 20 minuta. Tada je trajalo uru i 20 minuta i to ravno na svjetionik na Puntamiku. Nije se moglo desno ni lijevo više od par gradi. Sve je s kuverte odnilo, nema ni košare ni cvjetića. Došli smo sto metara do ferala kad sam uspio okrenuti prema Zadru. I kad smo došli u Zadar posli pola ure bonaca, to vam je to, ispričao nam je Patras koji se prisjeća prvih posljeratnih godina i tadašnje poljoprivredne proizvodnje.
– Proizvodnja i prodaja povrća počela je odmah iza rata, najprije u okvirima poljoprivrdne zadruge, a od sedamdesetih godina samostalno. Ljudi su tada odmah uprli na posao. Ja to danas mladima govorim ali oni to ne shvaćaju, oni se rugaju. Tko god na ono brdo gore, iznad crkve, tko god tamo nije prešao prije izlaska Sunca, svašta bi se o njemu govorilo; da nije radnik, nego da čeka da ga Sunce uhvati na putu do gore. Svi su ljudi bili na putu gore, preko brda, tamo su bile masline i sadilo se isključivo krumpir, kapula i ove što mi kažemo sočivice tojest grahorice. Svaka familija bi se dobro osigurala za zimu s tim stvarima, jer meso se onda baš i nije jelo puno, a duga je godina. Cijelo igralište je bilo pod snopovima žita upravo u ovo doba. Ovdje bi bilo šest gumna i onda bi se to s magarcima vršilo, a neki bi čak imali i mazgicu ili konja jednoga i to bi za nas djecu bila atrakcija. I onda je polako počeo turizam i ljudi su pomalo to počeli napuštati, bilo je kruha već za kupiti i to se je napustilo lagano, a trajalo je negdi mislim sve do blizu osamdesetih godina, recimo sedamdeset i pete.
Vino iz Žmirića
Sad se je prešlo na lakši život i je ovo lijepo, ja se slažem, ali ako jednom negdi zapne nešto, a vidite što se sve događa? Mislim da oni više neće ratovati oružjem, nego upravo hranom. To će doći na red jer će te velike sile uvijek htjeti da su im mali pod rukama. To će se dogoditi, a ljudi to ne shvaćaju, uvjeren je Patras te dodaje:
– Vozio sam sve do dvijetisućite. I tad je još bilo potrebe, ali se osjećalo da je svake godine sve manje. Neki su i pošli na škole, mi nismo dugo ni jednog intelektualca imali osim profesora Proface, a sada se to ipak kreće pomalo.
Gledam kako turisti iz Marine idu u šetnju i dođu tamo do tog mog vrta, naročito Talijani, a ja govorim talijanski dobro, i ja im dam malo pomidora, krastavca, tikvice i oni su oduševljeni pa donose vina, sira onog njihovog. Ja im kažem da ne treba ali oni ne slušaju.
Posebna priča su i odlasci na zemlju preko mora, uglavnom Puntamiku i Žmiriće u kojima su bili vinogradi.
Pismo Jadranki Kosor
– Meni je bila već puna kapa toga da nas barbari s istoka pljačkaju, da nam sve vuču u Beograd i devize i ovo i ono ali oni nam nisu to otuđili. Zemlju su nam uzeli ali je nisu nikome prodali nego su je dali na upotrebu, a vi danas nećete da je vratite ili platite pošteno ili bar donekle pošteno. Tamo se zemlja prodaje po 300 eura pa dajte makar sto i pedeset. Sad ćemo vidjeti, nešto se radi, pisao sam i premijerki Kosor i ministru Bošnjakoviću i odgovoreno mi je da se to sad sređuje na općinskom sudu u Zadru pa ćemo vidjeti hoćemo li što dobiti ili ne.
– Danas je ta zemlja naša iako više nije naša jer su je uzeli, a isto se tretira kao naša jer ne mogu to uzeti premda su nas ispisali. Ja sam postavio pitanje Boriku koji je sad upisan – možete li mi pokazati dokumentaciju od koga ste vi to kupili? A ne znamo mi, to je netko upisao nas tamo i kao oni nemaju pojma. Mislim da će imati pojma i rekao sam zastupnici Lovrin da ne misle da ću stati na ovome, jer sam jedini od svih, a ovi mladi ne znaju situaciju oko te zemlje, koliko su naši ljudi probali oko toga i da je to naše potpuno i da smo tri puta platili. Prije osam godina je bio dogovor da će se to platiti i onda smo se bili dogovorili oko sto dvadeset eura da to više riješimo. I onda su nas izigrali. I rekao sam da ne ću na ovome stati, svu dokumentaciju imam – našu zemlju su upisali na Borik, nas izbrisali, zemlju su stavili četiri puta pod hipoteku, digli na nju četiri kredita i opteretili je sto posto više nego što vrijedi. Puta tristo eura vrijedila bi oko dvadeset i pet milijuna, a na nju su digli četrdeset milijuna. Predočio sam sve te dokumente gospođi Lovrin i tražio da mi prokomentira tko je mogao napraviti da se upiše Borik i optereti zemlja pustim kreditima. Ona mi je rekla da je vjerojatno tu došlo do nekakve greške. Toliko grešaka? Rekao sam da ću svu dokumentaciju prepisati na engleski i poslati u Strasbourg i Brisel. Rekla mi je da što bih ja blatio svoju lijepu Hrvatsku. A ja sam odgovorio da je naša zemlja previše oblaćena ali da je nismo mi oblatili. Netko drugi ju je oblatio i ja ću samo tražiti pravdu i istinu da se to blato makne. Ne možete vi više s nama kao što ste mogli s našim roditeljima, poručio je Mario Patras.
Po magli
– Svako jutro smo putovali. U zimi odavde u četiri, a u ljeti u tri i pol, jer žene su htjele doći prve na pijacu i posložiti robu. A bilo bi i cirkusa. Onda je bila pruga Ugljan-Lukoran-Sutomišćica, vozili su “Kali” ili “Preko” i kad je bila magla oni se vežu i ne idu van. Tad bih ja po šest tura činio dnevno. Najprije ujutro žene, onda bi me došli tražiti da profesori čekaju na stanici autobusnoj. Njih bi bilo deset-petnaest. Onda smo krcali djecu, po pedeset djece za školu; i ovi iz Poljane bi došli i naši stariji. Krcat brod. To je jako opasno jer da je netko naišo – ubije sve. A za doći nije bio problem, samo ovdje do Grgura i onda pomalo… Busola je bila i dvadeset minuta se moralo voziti ful da bi znao gdje si. I nakon dvadeset minuta ja bih bih samo na polovici stao i onda tišina svi! Jer da neko vozi dvije milje uokolo to se čuje.
Pendrekom do potpisa
– Moj otac je imao potpuno čistu situaciju da mu se oduzima njegova zemlja pa je poslije toga dobio rješenje da ako može dokazati. I da mu Mjesni odbor da potvrdu da živi isključivo od poljoprivrede, neka podnese Narodnom odboru općine Zadar molbu da se ta zemlja zamijeni. I sad bi imao dvije tisuće metara zemlje tu negdi ali on nije to učinio i ja ga razumijem. On je dobio jedan pendrek kad tamo na Boriku nije htio potpisati, onda su ih počeli tući i tako su se ljudi zamrčili tamo. Valja i to uzeti u obzir, koliko su se ljudi posli plašili i nitko nije htio o tome niti govoriti, a kamoli što drugo.
najnovije
najčitanije
INFOteka turizma
PROMIDŽBENI ADUTI
KADIJA: Već godinama potičemo projekte usmjerene na razvoj proizvoda posebnih interesa
Županija
nesrazmjer
Na Viru ima 4.647 osoba s prijavljenim prebivalištem
Hrvatska
DIP
Danas u ponoć istječe rok za kandidature, očekuje se prilična gužva na Markovom trgu
Scena
Christopher Nolan
Nakon osvojenih Oscara, slavni redatelj dobit će i vitešku titulu
Crna Kronika
KRAĐE
U Radovinu ukrao moto-kultivator s priključkom, u Zadru otuđen parfem i kozmetički preparati
Scena
DAO PODRŠKU BABY LASAGNI
URNEBESNI VIDEO ZADARSKE LEGENDE Pogledajte kako Grdović pleše na Rim Tim Tagi Dim!
Plodovi zemlje i mora
NAJULOV 2024.
IMPRESIVAN ULOV DOMAGOJA BAŠIĆA: ‘Samo što san spustija skosavicu u more, bum…’
Zadar
PREDBLAGDANSKA PONUDA
BILI SMO NA ZADARSKOJ TRŽNICI I RIBARNICI: ‘Prodaja ide slabo, mislim da su centri učinili svoje…’
Zadar
ĐIR PO KVARTU
ĐIR PO KVARTU (6) Kanalizacija na Ploči trebala bi biti prioritet: ‘To je sramota. Nervira me kad…’
Crna Kronika
KRAĐE