Četrdeset plesnih godina Sanje Petrovski

Slika korisnika valentinam
Ples je njen život
Zadar je postao jedan od respektabilnih plesnih centara u Hrvatskoj. Velik broj plesača, amatera i profesionalaca prošao je kroz ansambl i Plesni odjel Glazbene škole. Veseli me što su naše cure i momci utkani u sve segmente plesne scene, ne samo u Hrvatskoj, već i u Europi, govori Petrovski
Sanja Petrovski neizbrisivo je obilježila zadarsku plesnu scenu

Premijerom predstave Noći…koreofrenija večeras u 21.30 sati u Kazalištu lutaka Zadar, u okviru 23. Zadarskog kazališnog ljeta, Sanja Petrovski obilježava 40 godina umjetničkog djelovanja.

Kao plesačica, koreografkinja i pedagoginja, no prije svega umjetnica, Sanja je ostavila neizbrisiv trag na zadarskoj plesnoj i kulturnoj sceni. Zajedno s kolegicom i prijateljicom Nives Šimatović-Predovan pokrenula je Zadarski plesni ansambl, sudjelovala je u brojnim plesnim i kulturnim projektima, učila je plesu generacije i generacije plesačica i plesača, neumorno je radila i radi i dan danas na promicanju plesne umjetnosti, na afirmaciji kulture, na afirmaciji svih onih plemenitih ljudskih vrijednosti, ne zadržavajući se samo u domeni svog profesionalnog djelovanja, spremna izaći i na cestu, demonstrirati i založiti se za sve ono u što vjeruje. Ne zaustavljajući se na već viđenom, na doživljenom i sigurnom, Sanja se ne prestaje preispitivati, umjetnički znatiželjna, hrabra, u fokus svog rada, sebe same, stalno stavlja vječne dileme samoispitivanja, propitivanja, potrage za osobnošću i sebstvom - komponentama neraskidivo vezanim i za večerašnju slavljeničku predstavu.

Samo sam htjela plesati

Prvih 40. Čestitam! Svakako nije malo. Jeste li mislili kada ste startali s plesom da ćete proslaviti čak 40 godina umjetničkog djelovanja, i to na pozornici s obzirom da profesionalni vijek plesačice ne traje dugo?

- Dabome da nisam ništa mislila, želja je bila samo plesati, a kasnije se stvari razvijaju i uz ples dolaze i druge aktivnosti kao koreografija, pedagogija, produkcija... Vijek plesača jest kratak, no ima i drugih stvari vezanih uz plesnu umjetnost. Osim spomenutih tu je i plesna kritika, teorija, kao i povijest plesa kojom se sve više bavim.

Kada se osvrnete natrag, biste li opet ovako? Što bi Sanja danas rekla onoj Sanji na početku karijere, koji bi joj najvažniji savjet dala?

- Ni sama još nisam sebi odgovorila na ovo pitanje bi li opet ponovila isti životni put. Time se i bavimo u ovoj predstavi „Noći... koreofrenija“. Možda bih promijenila grad, recimo neki veći centar čisto da provjerim svoje kreativne i umjetničke dosege(smijeh). A savjet sebi: ne boj se, sve će biti dobro i slobodno idi do krajnjih granica.

Ljubav prema plesu u Zadru je uvijek bila vrlo snažna

Puno ste toga prošli, vidjeli, doživjeli... pa vjerujem da, barem u ovoj sredini, nema većeg autoriteta po pitanju plesne umjetnosti od Vas pa me zanima ples u Zadru danas, ples onda. U čemu je najveća razlika? Što je onda bilo „in“, a što danas?

- Ples danas i prije 30, 40 godina razlikuje se u plesnoj tehnici koja je munjevito napredovala, kako u suvremenom, tako i u klasičnom baletu. Suvremeni ples je vrlo mlada umjetnost i svoj uzlet je doživio negdje u razdoblju kada sam i ja počinjala u Hrvatskoj i svijetu. Naša zemlja je vrlo visoko na ljestvici plesne umjetnosti u Europi, započeli smo već 30-ih godina 20. stoljeća i uspon traje do danas. Prave plesne umjetnost uvijek je bilo, nekada i sada. Velikani poput Marte Graham, Merce Cunningham, Pine Bausch, Trishe Brown...su utrli svoj put iz kojeg je kasnije proizišlo mnoštvo različitih stilova i škola. I nekad i sad „in“ je posvećenost svom životnom pozivu i stvari se tu nisu promijenile, originalnost i promišljanje, toga u plesnoj umjetnosti nikada nije manjkalo. Pozicija plesa u društvu je možda prije bila, mogu reći malo egzotičnija, plesači su bili rijetki, a ljudi koji su se bavili promocijom umjetnosti nisu bili opsjednuti komercijalnim poimanjem svijeta, često su bili obrazovani (smijeh). Danas, iako ples nastojimo učiniti vidljivim, zakonitosti tržišne ekonomije i velik broj plesača otežavaju odgovarajući status plesnim umjetnicima. Što se tiče samoga Zadra, ovaj grad ima bogatu plesnu povijest. Nedavno sam u Monografiji Glazbene škole Blagoja Berse pisala o povijesti Plesnog odjela, koji je bio druga po redu škola u Hrvatskoj, a i to nije bio početak jer Baletni studio postoji u HNK-u od 1946. godine, a izdvojila bih i Kuzmu Beovića, koji je dvadesetak godina vodio balet u Kneževoj palači. Ljubav prema plesu u Zadru je uvijek bila vrlo snažna i cijenjena kao i danas, no s razlikom što sada imamo puno više plesnih škola i grupa, istina različitih kvaliteta i programa.

Plesačice i plesači prije su se više trudili

Balerina ste, plesačica ste, ali i koreografkinja i učiteljica, edukatorica. Kakve su nekad cure bile koje su se bavile plesom, a kakve danas. Često možemo čuti da današnjim generacijama nedostaje discipline. Je li to tako?

- Istina je da su djevojke nekada bile nešto ozbiljnije, mogu reći i odgovornije, no i danas ima vrlo posvećenih i ozbiljnih djevojaka i momaka, koji vrlo odgovorno pristupaju pozivu kojeg su odabrali. Danas su se stvari pomalo polarizirale: rekreativci imaju jedan stav prema radu, a oni koji se žele profesionalno baviti plesom, vrlo ozbiljan, čak ekstreman stav. Prije su se većinom svi jednako trudili, prosto su bili vrijedni, bez obzira na predispozicije. Većina polaznika, time mislim i na učenike redovne plesne škole, prihvaća ples kao neku vrstu zabave i da se razumijemo i jest zabavno, samo neki daju sve od sebe. Ipak - zaključak: prije su se više trudili!

Nives Šimatović Predovan i Vi ste pokrenule Zadarski plesni ansambl, napravile ste puno, Nives nas je napustila, Vi ste ostali i nastavili. Mislim da neću biti pretenciozan ako kažem da je ZPA promijenio plesnu scenu sredine. Vjerujem da ste ponosni. Što je ono što Vas najviše veseli kada pričamo o ZPA?

- Nives i ja smo bile jedine u Zadru niz godina, bilo je to kreativno i fenomenalno vrijeme, puno se radio i bogme i zabavljalo. Sada smo se okrenuli malo ozbiljnijem radu, zrelijem radu. Zadar je postao jedan od respektabilnih plesnih centara u Hrvatskoj. Stalno spominjem decentralizaciju, to je doista važno za nas izvan Zagreba. Velik broj plesača, amatera i profesionalaca prošao je kroz ansambl i Plesni odjel Glazbene škole. To vrijeme nije izgubljeno, ostavilo je pozitivnog traga na svima onima koji su bili u kontaktu s plesnom umjetnošću. Veseli me što su naše cure i momci utkani u sve segmente plesne scene, ne samo u Hrvatskoj, već i u Europi.

Monoplay je naš najznačajniji projekt

Pokrenuli ste i brojna plesna događanja. Prvi mi na pamet pada Monoplay kao recentnija manifestacija. Biste li nešto izdvojili, neko događanje, neku predstavu, nešto što ćete trajno nositi u srcu?

- Monoplay je naš najznačajniji projekt i na tom primjeru se vidi koliko su naši plesači upoznati sa svjetskim trendovima i događanjima. Njihovi osobni kontakti u Zadar su doveli najpoznatije plesne umjetnike trenutačno na svijetu. Povezani smo preko Petre Hrašćanec i s nedavno otvorenom plesnom akademijom u Zagrebu, oni su gostovali u par navrata u Zadru. Pokrenuli smo i Večer plesne minijature, okupljanje zadarske plesne scene u doba proslave Dana grada Zadra. Najdraže predstave su mi: „Anno domini 1991“, „Priča o nečistim poslovima“, „Lp, cd, single...“, „Kako je Potjeh tražio istinu“, „Plesna haljina Gdina. Z. Maslačka“ i „Arhiviranje...“.

U svojoj ste karijeri upoznali i surađivali s brojnim profesionalcima no i plesnim amaterima. Vjerujem da i iz tog segmenta svog života nosite neke uspomene, neka imena koja su Vas oplemenila, ne samo profesionalno, već i privatno. Biste li izdvojili neke i zašto?

- Prvo svi moji učenici i kolege, zatim Aleksandra Janjeva, predivna osoba, koreograf i pedagog, Maja Đurinović, moja mentorica i kolegica s Plesnescene.hr, Nikolina Pristaš, Ivan Leo Lemo, zanimljiv i osebujan... mogla bih u nedogled. Svatko ostavi trag u svom radu i na ljudima okolo.

Ples, plesna umjetnost u Zadru. Vaše mišljenje, Vaši prijedlozi?

- Definitivno nam je potreban izvedbeni prostor prema kojem ćemo se orijentirati. To nam je najveći problem. Suradnja s HNK i KLZ bi trebala biti puno otvorenija, sada je tu i Kneževa palača na koju računamo naredne sezone, a nadam se uskoro i Centar za mlade ili Kulturni centar, što se god već tamo uredi. Festival KvartArt je pokazao ogroman potencijal Zadra i potrebu za takvim prostorima i događanjima.

I društveno ste angažirani. Nema prosvjeda na kojem niste, stalo Vam je do društva, do ljudskih prava, do građanske tolerantne i uređene države. Čestitam! U ovoj sredini koja je izrazito konzervativna i rekao bih zatvorena, da se najblaže izrazim, jeste li ikad imali poteškoća zbog svog javnog djelovanja po tom pitanju?

- Poteškoća nisam imala. Nisam konfliktna osoba. Baveći se tijelom, osvijestimo bezbroj važnih stvari. Tijelo je pametnije od nas, no nismo ga navikli slušati. Plesači su najhumaniji i najotvoreniji ljudi na svijetu. Obrazovanje, kulura življenja, osviještenost, dobroćudnost, na tome morate raditi cijeli život. Maloprije spomenuta energija proizlazi i iz spremnosti prema učenju i mogućnosti promjene. Volim promjene. I nova predstava „Noći... koreofrenija“ se bavi procesom stvaranja, mojim intimnim procesom.

Okupili ste i popriličnu ekipu suradnika?

- Da, Matea Bilosnić je uskočila kao asistent koreografa, neizmjerno joj hvala, Marija Šarić-Ban i Silvana Čeko-Jurišić su zajedno sa mnom predstavnici malo starije, sporije generacije, a članice Zadarskog plesnog Patricia Gospić i Ruby Ivosić zajedno sa curama iz srednje škole suvremenog plesa Blagoja Berse (Maja Petani, Korina Oltran, Klara Zrilić, Dora Matija Antonina i Klara Zrilić) su predstavnici novije generacije. Plakat i knjižicu je dizajnirao Igor Gluić, a oblikovanje svjetla i tona, kao i do sada, potpisuju Igor Petrovski i Tomislav Kraljević Šome.

Nadam se dogodine doktorirati

Što sad? Prvih smo 40 zaključili, koji su novi izazovi, koji su novi projekti?

- Pa narednih 40 posvetit ću kao i do sada ozbiljnom radu, nadam se dogodine doktorirati, pišem tekst o klasičnom baletu kao izazovu u nastavi suvremenog plesa za simpozij u Osijeku, bavit ću se plesnom kritikom, raditi predstave, spremati mlade balerine za natjecanje... ma ništa nova!

Kćer plesačica i ja ne pričamo puno o plesu

Vašim je stopama krenula i Vaša kćer Lada. O čemu dvije plesačice danas pričaju, što nastojite prenijeti svojoj balerini?

- Ne pričamo puno o plesu, a kad pričamo onda je to o predstavama koje smo gledale, o načinu rada i tehnici, o problemima produkcije. Zanima me što radi, ona i Matea Bilosnić su u Ljubljani u En Knapu, jedinom profesionalnom ansamblu u Sloveniji. Predstave su im fenomenalne, i one su fenomenalne. Mi smo u Hrvatskoj, što se tiče tog producentskog dijela, daleko iza susjedne nam države.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)