Sloboda je luksuz koji tek rijetki mogu dosegnuti

Kao mladić maštao sam o tome da ću putovati svijetom s gitarom preko ramena, što mi se ostvarilo. Nisam razmišljao o tome da bih mogao postati slavan, ali i to sam postigao. Ali s druge strane, budući da sam slavan, upoznao sam mnogo budala. Nisam znao da slava izaziva toliko zavisti, ljubomore, igara koje se igraju da bi vas uništili. Zastrašujuće!
Slavni nizozemski gitarist,  lutnjist i skladatelj Jan Akkerman najpoznatiji je kao  koutemeljitelj i član kultne  progresivne rock skupine “Focus”. U to doba ugledni glazbeni časopis “Melody Maker”  proglasio ga je najboljim gitaristom na svijetu. Poznat je  po osebujnom, rockerskom  zvuku, ali i strasti prema klasičnoj glazbi i jazzu. Svestran  glazbenik, Akkerman je surađivao s najpoznatijim gitaristima raznih žanrova, primjerice s majstorom flamenka  Pacom de Luciom, jazzistom  Charliem Byrdom, hip-hoperom Ice-T-om i kraljem bluesa  B. B. Kingom.
Razgovarali smo u zagrebačkom klubu “Aquarius” dan  prije prvog koncerta hrvatske  turneje na kojoj svira kao gost  uz trio Vlatka Stefanovskog.
Kako doživaljavate makedonsku glazbu koju ste upoznali zahvaljujući Vlatku Stefanovskom?
– Obožavam ju. Oduvijek  sam bio zainteresiran za glazbu nastalu u ovim krajevima,  posebice za Bartokovu, ali i  glazbu drugih velikih skladatelja, primjerice Dvoráka i  Zoltána Kodályja. Dogodilo  se da sviram blues s Vlatkom  što je također sjajno. To je  poput jazza – osobna sloboda.  Picassu su jednom ukrali bicikl. Kad su ga u policiji zamolili da opiše mjesto događaja, naslikao je autobusnu  postaju, konja s deset nogu i  bicikl s osam kotača. Nije li to  sjajno? To je osobna sloboda!
Što blues glazba znači za  vas?
– Nitko ne može izreći definiciju tog žanra. Blues je  zajednički jezik koji svi razumiju. On je temelj glazbe  koju sviramo. Ne razumijete li  blues, nećete razumijeti ništa.  Radi se o dvanaest taktova.  Ne znate li brojati do dvanaest, nema svrhe raspravljati  o glazbi. Svi znaju kako se  svira i nastoje kreirati nešto  svoje koristeći tih dvanaest  taktova. Mnogi su pozvani da  to učine, ali rijetki su uspješno  odgovorili na taj izazov.
Blues sam upoznao i u njegove tajne proniknuo u ranim  danima kad sam odlazio daleko od svoga doma. Ali od  doma odlaziš da bi se u njega  vratio. Sve se vrti u istom  krugu. Miles Davis je to istaknuo nadjenuvši jednoj od  svojih ploča iz devedesetih naziv “Circle In The Round”.
Ulica crvenih fenjera
Kako gledate na to da su,  poput “Focusa”, i mnoge druge  rock skupine koje su djelovale  početkom sedamdesetih, bile  nadahnute klasičnom glazbom?
– Jedna od njih je “Gentle  Giant”. Sjajan band. Divni  momci koji su svirali čarobnu  glazbu. Improvizirali su na postavkama klasične glazbe, što  obožavam. U to doba nije bilo  mnogo skupina koje su svirale  na taj način. Frank Zappa je  svirao tako.
Zašto je Zappa bio značajan?
– Neki misle da zviždaljka  pokreće vlak. Frank je slagao  cjepanice za loženje stroja, bez  kojih niti jedan vlak ne može  voziti. Bio je jedan od najkreativnijih i najplodnijih glazbenika s vizionarskim pogledom na glazbu, iznimno značajan stvaralac. Iza sebe je ostavio vrijedno glazbeno djelo.  Obožavam ga zbog humora  koji je bio značajan element  njegove glazbe. U kasnijem  razdoblju prepustio se pop, komercijalnijoj glazbi, ali još uvijek s određenom razinom vrijednosti koju nitko nije mogao  dostići. I on je cijenio skladatelje klasične glazbe i nadahnjivao se njihovim djelima.
Kako ste se vi nadahnjivali  klasičnom glazbom?
– Kao dvanaestogodišnjak  snimio sam prvu “singlicu” na  koju sam uvrstio izvedbu  skladbe “Melody in F” Arthura  Rubinsteina, ali odsvirao sam  ju pristupom i zvukom bliskom  rock and rollu. Na drugu stranu uvrstio sam izvedbu lijepe  teme iz filma “Exodus”. No, u  tim sam izvedbama svirao  blues. Ne pitaj me zašto, ali za  mene je to bilo prirodno. Ne  čudi što smo sa skupinom “Focus” svirali klasičnu, neoklasičnu, bebop i rock glazbu.  Uvijek su me svrstavali među  rock glazbenike, ali ne marim  za nazive. Nastojim svirati  glazbu koja se ne može svrstati  u neki od postojećih idioma.
Danas je trend svirati univerzalnu, multikulturalnu  glazbu, a vi ste na taj način  razmišljali prije više od trideset godina. Što vas je potaknulo na takav pristup?
– Možda je to u vezi s mojim  nasljeđem. Odrastao sam u  Amsterdamu, u četvrti u kojoj  se nalazi ulica “crvenih fenjera”. Rođen sam u susjednoj  ulici. Jedna od prostitutki koje  su tamo radile, moja dobra  prijateljica, dala mi je kolekciju ploča Charliea Parkera nagovorivši me da ih preslušam.  Savjetovala mi je da sviram  gitaru kao što on svira saksofonon. “To si ti! To je tvoj  duh!” – rekla je. Osjećala je da  bih kao gitarist trebao krenuti  u tom smjeru. Intuitivno je  spoznala da imam isti pristup  tajmingu i drugim glazbenim  elementima.
Matematika i glazba
Kako objedinjavate žestok  rokerski zvuk s liričnim i profinjenom pristupom glazbi,  što se očituje u vašem pristupu sviranju gitare, ali i u  skladateljskom djelovanju?  Naime, mnoge vaše skladbe  su baladnog karaktera.
– Za mene je to prirodno.  Sretneš li prijatelja i pitaš ga  kako je, nećeš ga bubnuti šakom. To nisam ja. Vidim li  predivnu ženu neću joj pristupiti agresivno. Divljaštvo i  razum ne idu zajedno.
Kako kao diplomirani matematičar gledate na povezanost matematike i glazbe?
– Baveći se tim područjima  naučiš razmišljati apstraktno,  ali također i metodički. Ako si  upoznat s takvim načinom  razmišljanja možeš uspješnije  djelovati. Tada nećeš doći u  iskušenje da sviraš, primjerice  glazbu kakvu je svirao Frank  Zappa. Zašto bih svirao kao  on? Zato se danas osjećam  dobro svirajući to što sviram.
U kojem se smjeru danas  razvija vaša samostalna karijera?
– Upravo sam objavio koncertni DVD sa snimkama što  sam ih ostvario s organskom  skupinom – Jan Akkerman  bendom. U njemu je klavijaturist koji svira u Milesovom  jazz-rock stilu, bubnjar koji  dolazi iz rock okružja, ali svira  i zabavnu glazbu, te basist koji  svira sve, ima klasičnu naobrazbu, a dobar je i u bebopu.  Tako nešto dogodi se jednom  u trideset godina. Sviramo i  gypsy swing, glazbu u stilu  Djanga Reinhardta…
Svirate li tada akustičnu  gitaru.
– Da, akustičnu. Snimili smo  album posvećen Djangu Reinhardtu.
Zašto vas on nadahnjuje?
– Nije bio opterećen poznavanjem bilo kojeg područja.  Jedino o čemu je brinuo bio je  novac, iako nije posve dobro  razumio njegov značaj. Nije  imao jasnu predodžbu o novcu. Nastojao je zaraditi dovoljno za kockanje, svakoga  dana, do šest ujutro. Nije znao  čitati ni pisati. Na poziv Dukea Ellingtona trebao je s njim  svirati u New Yorku, ali kad se  probudio – a spavao je ispod  pozornice – koncert je već bio  svršio. Kad su ga odveli u  restoran, pitali su ga što želi  jesti i pružili mu jelovnik, a on  je pokazao na stavku u kojoj je  pisalo da se usluga naplaćuje  deset posto. Bio je osobnost.  Samo je razmišljao o tome  kako će kockati do jutra i  opijati se sa svojim prijateljima.
Zastrašujuće igre
Povezanost s jazzom ostvarujete i svirajući jazz standarde, ali i surađujući s poznatim jazzistima poput gitarista Charliea Byrda. Kako  ste se osjećali svirajući s  njim?
– Charlie je bio divna osoba,  odličan gitarist, iznimno  skromna osoba. To volim. Jednom, prigodom nastupa u  Japanu, u garderobi mi je  svirao Bachovu glazbu. Budući da dolazim iz Europe,  htio mi je pokazati da obožava i klasičnu glazbu. Sjajna  osoba i izvrstan glazbenik, naravno sa svojim ograničenjima, jer malo je onih koji pomiču granice. Miles je bio  jedan od njih, ali nisu svi  Miles.
Jeste li zadovoljni svojom  glazbenom karijerom?
– Kao mladić maštao sam o  tome da ću putovati svijetom  s gitarom preko ramena, što  mi se ostvarilo. Nisam razmišljao o tome da bih mogao  postati slavan, ali i to sam  postigao. Ali s druge strane,  budući da sam slavan, upoznao sam mnogo budala. Nisam znao da slava izaziva toliko zavisti, ljubomore, igara  koje se igraju da bi vas uništili.  Zastrašujuće! Ne možete izbjeći sustav koji je vezan uz  određeni milje, rock ili bilo  koji drugi. Zato nikad nisam  pripadao nekoj određenoj  sceni. Drago mi je da ne živimo u razdoblju 1940. do  1941. kada su svi morali razmišljati na isti način. Zato  volim jazz i jazzu srodnu glazbu.
Sloboda, u koju sam promiknuo davno, luksuz je koji  tek rijetki mogu dosegnuti.  Nastojim biti iskren prema  sebi, što nije jako teško. Hvala  na pitanju, dobro spavam.