Eurobasket kao Eurosong

OD NORMALNIH DO NENORMALNIH
Saznajemo dobru vijest da je u Puli  rekordan broj gostiju, a da je to zbog toga  što se tamo odvija tradicionalni susret  bajkera i ostalih ljubitelja motora. Ima ih  raznolikih, o čemu nam u mikrofon govori jedan sudionik. On kaže doslovno  ovako: “Ima nas ovdje svakakvih. Od  liječnika i odvjetnika pa sve do normalnih ljudi.” Nešto bolje dugo nisam  čuo. Dakle, dijapazon je vrlo širok. Od  normalnih ljudi pa sve do one krajnje suprotne krajnosti  do najnenormalnijih, tj. do liječnika i odvjetnika. Iskreno,  poznajem puno liječnika i većina ih je itekako normalna, a  što se tiče odvjetnika/ica, to ipak ne bi htio komentirati.  Poznajem ih malo, a i to mi je previše.
NARODNI ALKOHOLNI OBIČAJI. A POSLIJE SE ČUDIMO….
U “Bojama turizma” su odlučili malo se maknuti od  mora i otići do lijepe nam i ravne Baranje. Pričaju oni tako  o turističkim potencijalima toga kraja, iako su i oni, kao i  mi svijesni da nam mahom dolaze turisti kojima je važno  po cijele dane kupati se u moru, a navečer jesti pizza  cutove. I kojima je najmanje od svega stalo do mira i  svježeg kontinentalnog zraka, a pogotovo im nije privlačno i egzotično uživati u tzv. “radnom turizmu”, tj.  pomagati domaćinima u seoskim poslovima i još im za to  plaćati.
U ovom su prilogu govorili o Baranjskim večerama i  otkrili nam tajnu da “svaka ljetna baranjska večera  počinje, a čime drugim nego jednom dobrom rakijicom.”  Dakle, nisi pravi Baranjac ako prije večere ne trgneš jednu  “dobru rakijicu”, što znači da djeci od najmanjih nogu  trebamo usađivati takve lijepe “običaje” i umjesto da im  govorimo o štetnosti alkohola mi ih na to još potičemo. A  poslije se čudimo kada slušamo o alkoholizmu kod mladih, devijantnim ponašanjima uzrokovanim raznim vrstama omamljenosti i da ne govorim dalje. I to sve na  državnoj televiziji za koju se plaća pretplata. Ali, nešto su  zaboravili u tom prilogu. Naime, ako mora “početi s  dobrom rakijicom” treba reći i kako završava. Kako?  Povraćanjem, tučnjavama, vandalizmom, sjedanjem za  volan i gaženjem pješaka. A poslije se čudimo…
NAŠI NE MOGU BITI KRIVI!!!
Kao što s osobitom dosljednošću izbjegavam gledati  domaće nogometne klubove, tako s istom principijelnošću pratim našu hrvatsku nogometnu reprezentaciju, a  osobito otkad je selektor Slaven Bilić, čovjek i gospodin.  Ali, nešto nam ne ide u zadnje vrijeme. Pobjeđujemo  teško, mahom remiziramo, a ja vjerujem da će Bilić sve to  urediti do Europskog prvenstva i mi ćemo biti prvaci, što  smo prije tri godine propustili u Austriji. U ovom prijenosu mi se jako svidjela ta dosljednost naših komentatora koji su, kao i u slučaju Dinama prije nekoliko dana,  nekritični do krajnosti. Ovaj put, scena je sljedeća: naši su  u napadu, loptu gube i šansa je propala, ali naš junak  (Kalinić) svejedno obara protivnika tako da mu se jednim  dlanom vješa o rame, a drugim mu gura potiljak prema  travnjaku. Sudac ga upozorava da mu je to zadnja opomena i da sljedeći put leti van, ali ga naš spiker brani. “On  to nije učinio namjerno! Slučajno je to bilo. Nije se mogao  zaustaviti. Nije ga vidio. Morao ga je oboriti kada se našao  pred njim”…
Po HRT-u naši nikako ne mogu biti krivi. Ali, nešto  drugo mene muči. Zašto naši reprezentativci na ovakvim  nebitnim utakmicama, pri povoljnom rezultatu, izazivaju  dobijanje kartona? Izgleda da je to zbog toga da moraju  pauzirati pa da umjesto na pripreme idu na kupanje. Ili se  možda varam?
NAŠI IPAK MOGU BITI KRIVI
Zanimljivo, kada su košarkaši u pitanju komentatori i  ostali novinari malo su oštriji nego kada se radi o nogometašima. Naša nekada slavna reprezentacija nastupila  je na Europskom prvenstvu i tamo prošla onako kako je  prošla, tj. nije ni prošla nego je ispala. Prvi put u povijesti  nismo prošli u drugi krug (a to su uspjele takve velesile  poput Finske, Makedonije i Gruzije), izgubili smo više  nego što smo dobili utakmica i sve u svemu nikada nismo  bili gori.
Meni je pak bilo jako zanimljivo gledati atmosferu na  malom ekranu nakon što smo izgubili od susjedne BiH.  Nosevi obješeni do poda, tuga i očaj, opća apatija… Kažu  oni “Jučer smo dobili Crnu Goru, a danas izgubili od BiH.  Atmosfera je turobna, mučna i grozna. Nemamo sugovornika jer nitko ne želi izaći pred kamere. Sutra  igramo protiv Grčke. Ako imate živaca, budite s nama…”  Pazite ovo – ako imate živaca. Moram priznati da dugo  nisam, barem kada je sport u pitanju, na TV-u osjetio  takvu tugu, jad i čemer. Ipak, nisu svi razočarani. Oni koji  žale za bivšom državom mogu biti skoro pa zadovoljni.  Bili smo u grupi s trima bivšim “bratskim” republikama  BiH, Crnom Gorom i Makedonijom. Nedostajale su samo  Slovenija i Srbija pa da opet svi budu na okupu. To bi bila  vesela skupina. A možda bi nam kao i na Eurosongu neki  i pustili pa bi prošli. Drukčije očigledno ne ide.
[email protected]