Potpuno drukčiji turizam tri sata vožnje od Zadra

Nema ovdje na svakom koraku kladionica i kvartovskih kafića ispred kojih sjede besprizorni dokonici, ne odjekuje kvazidalmatinska i folk-glazba, svi se ponašaju kulturno, tako da se gospodin ovdje uistinu može osjećati kao gospodin
Krenuli smo tako, jednog lijepog dana, nekim poslom do Rijeke, vozili se malo po autoputu, malo po Jadranskoj magistrali (da, skoro smo zaboravili da i ona postoji) i stigli živi i zdravi. I što sad? Sve smo obavili do podne, a ne da nam se odmah vraćati u Zadar. Hoćemo li u Opatiju ili do Trsta? Nakon kraćeg vijećanja odlučili smo da posjetimo obje destinacije, jer smo imali moćno vozilo i dovoljno novaca pa zašto da to ne iskoristimo. A kako meni vrag neda mira, i kako na svakom koraku vidim nešto zanimljivo, izvadio sam svoju deset kila tešku kamericu i pravac u Opatiju bajnu.
Imena hotela i vila
Od Rijeke do Opatije put izgleda kratak, a tako je i dalje preko Ike i Ičića, Lovrana, pa sve do Mošćeničke drage. Sve je nekako pitomo i zeleno i vrijeme vam brzo prođe. Manji je problem što su sva ta mjesta međusobno jako slična pa ne znaš gdje što počinje a gdje prestaje i da nema natpisa ne bi mogli znati kada ste jedno mjesto napustili, a kada ste ušli u sljedeće. S druge strane, ni Opatija ni Ika, ni Ičići, ni Lovran, nemaju neku prepoznatljivu vizuru koju bi mogli staviti na neku razglednicu, osim ako vam nije zanimljiva slika nekog hotela ili vile kakvima ovaj kraj obiluje. Imena hotela su skromna i prava naša, domaća. “Grand”, “Ekscelsior”, “Imperijal”, samo su neki od mnogih koje sretnemo uz put. Imena villa su također specifična. Villa “Natalia”, “Gloria”, “Lilian” i sl. Zanimljivo, nema nijedne Mare, Ivke ili Zorke, a vidjeli smo i jednu (jednog?) muškog roda nazvanu Villa “Ernesto”. Gramatički neispravno, ali nam otkriva imovinsko stanje zadarskog pjevača Ernesta iz grupe “Jet-Set”… Ili se možda radi o nekom drugom Ernestu.
Nekad i sad
Kao i kod mnogih naši gradova, povijest Opatije seže još u Liburnsko doba, pa su se mijenjali svi po redu, i prije i poslije dolaska Slavena. Ali, da skratimo tu priču, ovdje povijest dijele na “predturističko” i “turističko” doba, što će reći zadnjih 150 godina. Početkom pravoga turizma smatra se gradnja čuvenog hotela “Kvarner” koji je dovršen 1884. g. i smatra se prvim pravim hotelom na Jadranskoj obali, a nakon kojega je zbog ogromne potražnje samo do Prvog svjetskog rata sagrađeno još desetak hotela. Cijeli je taj ubrzani razvoj i gradnju bio pod patronatom tzv. “Društva južnih željeznica” (na njemačkom se to jednostavno, bez lomljenja jezika, zvalo “Südbahngesellschaft”), što je i logično s obzirom na povijesni trenutak. Isto tako je bilo logično da tu planduje i sva austrougarska elita zbog čega Opatija i ima taj austrougarski, a ne slavenski štih, a zbog čega je neki baš i vole. Jedini zastoj u svome razvoju Opatija je imala dok je njom između dva rata vladala Italija (tada se zvala “Abbazia”), i za vrijeme kratkotrajne njemačke vlasti (“Sankt Jakobi”), da bi ubrzo po okončanju rata nastavila svojim uobičajenim životom.
Danas je Opatija sa svojom tradicijom i “štihom” jedno od najpoznatijih turističkih destinacija naše zemlje, centar kongresnog turizma, a zbog svoje blage submediteranske klime i idealno mjesto za odmor i oporavak (osobito kod respiratornih i reumatskih oboljenja). Prije dvadesetak godina, bila je i mjesto gdje su mnogobrojni Riječani dolazili na noćne provode, ali su ta vremena prošla i osim par kafića uz obalu i kockarnica, sve je podređeno probranoj klijenteli među kojom ima sve više Rusa koji potiho, malo po malo, kupuju nekretnine na ovom području.
Tradicija
Kao najpoznatije turističko mjesto, Opatija ima i nekoliko srednjih turističkih škola i fakultet, rezultat čega je i kvaliteta usluge koju gost dobija. U gospodskim kafanama, u kojima se podrazumjeva da uz kavu dobiješ i čašu vode, bez da za to trebaš pet puta klečeći na koljenima moliti konobara, usluga je vrhunska i nije ni čudo da se gosti rado vraćaju. Osim toga, koliko god to nekome smetalo, osim tradicije tu važnu ulogu ima i mentalitet, jer je narod pitom i nije divlji kao u nekim drugim turističkim krajevima lijepe naše.
Zanimljiv je podatak da su cijene sasvim normalne, i da iako sve izgleda superluksuzno nemate osjećaj da vas netko vara i potkrada. U to smo se uvjerili posjetivši Grand kavanu gdje smo jeli izvrsne kolače po sasvim razumnim cijenama, što vrijedi i za tople i hladne napitke, a da i ne spominjemo ljubaznost osoblja. Malo sam po restoranima pogledao izbor jela i cijene i mogu reći da sam ostao bez riječi zbog onog što sam vidio, bez obzira što ovdje ne dolaze turisti kojima je cilj odmora cijeli dan se izležavati na suncu, ručati punjenu papriku ponesenu od kuće, a navečer pojesti “pizza cut” besplatno sjedeći na Morskim orguljama. Nema ovdje na svakom koraku kladionica i kvartovskih kafića ispred kojih sjede besprizorni dokonici, ne odjekuje kvazidalmatinska i folk-glazba, svi se ponašaju kulturno, tako da se gospodin ovdje uistinu može osjećati kao gospodin.
Opatijska ulica “slavnih”
Jedna od novina na koje u Opatiji može naići putnik – namjernik je i “Ulica slavnih” smještena na poznatom kupalištu Slatina. Projekt je to, koji je od samog početka izazivao kontroverzne reakcije s obzirom da se radi o ideji (Grad Zagreb je ovaj projekt prethodno odbacio) za koju Opatijci smatraju da nema veze sa turističkom tradicijom njihovog grada. Ipak, stvar je pokrenuta s ciljem da se svake godine postave 4 nove zvijezde, što se, izgleda baš i ne ostvaruje kako je zamišljeno. Bilo kako bilo svoje su zvijezde tako dobili književnici Krleža, Tadijanović, sportaši Balić, Janica, Krešo i Dražen, znanstvenici Radman i Tesla, pjevači Oliver i Robić, i ostali “slavni”. Pitanje je međutim što to znači biti “slavan”, a osobito kod nas, i hoće li se ubuduće u ovo umiješati razne nakaze iz našeg estradnog gliba i biti u društvu recimo Nikole Tesle. A bilo bi zanimljivo vidjeti što bi rekao Tesla da vidi svoju zvijezdu na “Ulici slavnih”.
Villa “Trafostanica”
Jedna od novijih zanimljivosti ovih krajeva (osobito za one koji vole pikantne obiteljske priče, je i vikendica poznatog pjevača Ive Robića, koji je svojim životom i radom neraskidivo vezan uz Kvarnerski zaljev i koji je na prijelazu iz 50-tih u 60-te ovdje sebi odlučio napraviti kućicu za odmor. Ona se doduše nalazi u susjednim Ićićima, ali to je toliko blizu da nije ni bitno. Kreirao ju je velikan moderne arhitekture Zdravko Bregovac koji je projektirao i mnoge hotele (npr. “Ambasador”) i koji joj je dao, u skladu s vremenom (ali ne i okolinom) malo neobičan, moderniji izgled. Logično, kada su takve stvari u pitanju, bilo je i nezadovoljnika, a oni su joj vjerojatno dali i simpatičan nadimak “trafostanica”, jer je zbog kockastog oblika i plave boje, cijeli objekt uistinu neobično podsjećao na tako nešto.
Priča postaje zanimljiva za javnost i žuti tisak kada nakon Robićeve smrti njegova udovica, s obzirom da nisu imali djece, cijeli objekt ostavlja Katoličkoj crkvi. Onda su se pobunila njegova braća, inače ugledni građani, što su naši mediji jedva dočekali pa smo tih dana mogli čitati o njihovom prepucavanju, ali od onda se Villa “Trafostanica” zove kapelica “Ivana od Boga” i simbolizira pobjedu dobra nad zlom, što zlobnici povezuju sa sudskim procesom, ali takve su priče već druga i duga tema. Napravljen je i ljupki montažni zvonik, jer se po Robićevoj želji ništa ne smije dodatno zidati, a zanimljivo je da je to vjerojatno najniža crkva na svijetu, s obzirom da se u vrijeme gradnje pazilo da stropovi ne budu viši od 2.60. Sve zajedno – vrlo neobično.
Arhitektura i prirodne ljepote
U ovim ubavim krajevima prevladava historicizam, znači ona arhitektura koja se bavila reafirmacijom povijesnih arhitektonskih stilova. Pa tako imamo neogotike, neorenesanse, neoromanike i drugih prizivanja povijesti. Sve to djeluje malo zbrkano ali ne i ružno. Jer, arhitektura austrougarskih ljetnikovaca sa kraja IX st. nije nimalo originalna, ima je svuda po svijetu, nije nešto posebno lijepa, ali u uvjetima naše jadranske divlje gradnje o kojoj možemo svjedočiti duž cijele nam unakažene obale, moramo ipak priznati da je Opatija prekrasan dragulj. Doduše neka divlja gradnja balkanskog tipa ne bi, zbog specifičnog položaja ovoga gradića, imala gdje ni stati. Ima nešto malo naguranih kuća, ali one se nalaze negdje u brdu pa se i ne vide. O prirodnim ljepotama je suvišno govoriti jer skoro da ih i nema, ali zato postoji mogućnost izleta u susjednu Istru, u okolna mjesta, na planinu Učku, ili u neku sličnu avanturu prilagođenu ljudima starije dobi.
Pamtim da se o Opatiji često zlobno govorilo (usprkos onoj Robićevoj pjesmi “Opatijo bajna”) kako je bezveze, kako se nema što vidjeti, a u poratnim je godinama često tretirana kao simbol tuđinskog porobljavanja, što donekle i stoji, ali njenu ljepotu moramo tražiti u kulturnoj i stoljetnoj turističkoj tradiciji, kao i u ljubaznosti ovih ljudi koji su stoljećima gradili svoj identitet. Istina je – nije naročito lijepa, ali je zato čista i uredna i nitko te neće prevariti kad mu uniđeš pod krov. A to je već jako puno.