Posljednja Mohikanka

Početak zimskog računanja vremena prebrodila sam bezbolno. Pomicanje sata unazad bila mi je dobra skuža da vani ostanem duže, a da nemam osjećaj da sam zalomila. A kad se nakon izlaska pošteno naspavaš, nemaš uopće osjećaj da se išta promijenilo. To je taktika koju već godinama prakticiram i nemam problema s preračunavanjem vremena. Kad se na zimsko prebacujemo, ofkors. Sa ljetnim, kad se trebam dizati ranije, to već teže ide i treba mi bar dva tjedna da se ušaltam.
Noć vještica provela sam sa svojim vješticama na djevojačkoj koja ja prošla poprilično burno. Mislim, udaja prijateljica iz djetinjstva postale su toliko rijetke, da se svaka takva djevojačka slavi kao da je sutra sudnji dan. Bilo je ajram bajram, što bi rekla glavna akterica te večeri:
– Slavimo kao da nam je to zadnja. Tko zna kad ćemo opet…
Čini mi se da ćemo uskoro ove ajrama morati ponavljati kad se krene s rastavama, dodala je prva kandidatkinja za jednu takvu proslavu. – Ne znam čovjek bi li se radovao ili tugovao…
Kako na takvim tulumima nema ni mjesta ni vremena za tugovanje, a ako se netko u tridesetima odlučio na korak potpisivanja (doživotnog) ugovora, valjda je toliko pametan da se ne misli razvoditi. To je, čini mi se, rezervirano za one nakon čijih smo se momačkih i djevojačkih danima trijeznili tamo negdje na početku dalekih dvadesetih.
Kako se skoro pa posljednja iz našeg društva veličanstvenih odlučila na taj mali korak za čovječanstvo, a vrlo bitan za našu malu zajednicu, nas tri smo danima tražile odgovarajuću garderobu za mladenku i nas same, jer tko zna kad ćemo opet biti pozvane u svatove. Ja sam mladoj već odavno naručila fejk šanelušu boje vjenčanice tako da joj uljepšam i taj dan. Računala sam da vrag nosi Pradu, premijerka (fejk?) Fendi, pa zašto moja Anči ne bi Šanel. Ja ne znam kako je našoj prvoj dami pošlo za rukom da joj ne zaplijene plagijat, ali bogme moj na carini jesu… Tako da sam ostala bez malog ali slatkog zadovoljstva na dan vjenčanja vidjeti mladenkinu ozarenu facu kad joj uručimo mali predmet čežnje svake žene…
Vjenčanje ko vjenčanje, ali okupljanje koka povezanih neraskidivim vezama do kraja života – neprocjenjivo. I, iako mi Sevka nije ni približno na listi onoga što bih slušala, svaki put mi na njene Prijateljice zasuzi oko jer njom ispraćamo još jednu prijateljicu na vječna lovišta samačkog života…
I baš kad smo pred zoru sjedile i pušile u foajeu restorana, svjesne da svaka svome jugu opet odlazi, i da ćemo se na ovakav način opet tko zna kad i tko zna gdje opet okupiti, prišla mi je mlada i donijela mi buket.
– Mare, ovo je za tebe. Nemoj sad iznevjeriti, red je da i na tvojoj svadbi tulumarimo.
Nikad nisam bila tip koji lovi bukete i koji se tuče za njih. Niti vjerujem u to da ona koja uhvati buket je sljedeća. Ali ovaj buket je, htjela nehtjela morao biti moj. Ne zato što sam htjela, nego zato što sam ostala posljednja Mohikanka. Posljednja koja se nije udala. Anči, i da je htjela, nije ga imala kome baciti osim meni.
Buket je lijep i još mi miriše u vazi. Ali ne znam hoću li ikada… Ja, crna ofca našeg društvanceta…
Mare