Podsjetnik na jedan ljepši, skladniji Zadar

Do kraja tjedna u Izložbenoj dvorani Državnog arhiva u Zadru može se pogledati izložba “Zadar prije 2. 11. 1943.” Stotinjak fotografija i razglednica prikazuje Zadar prije početka savezničkog bombardiranja početkom studenog 1943., grad kakvog se danas rijetki sjećaju. Zašto je tome tako, govori sama činjenica kako je 60 posto tadašnjeg stanovništva Zadra bilo talijanske nacionalnosti. I gotovo svo to stanovništvo je izbjeglo netom po završetku Drugog svjetskog rata ili nekoliko godina poslije.
Podsjetnik na jedan drugi Zadar
“Veliki dio današnjih stanovnika Zadra potpuno ignorira činjenicu da je prije 2. studenog 1943. postojao jedan grad izgledom vrlo različit od ovoga današnjeg. Ignorira se da je 82 posto zadarskoga gradskog tkiva razoreno slijedom 54 bombardiranja anglo-američkih zrakoplova, a koje je Tito zatražio od Saveznika, podastirući im lažne vijesti o prisutnosti njemačkih postrojbi kojih, u stvarnosti, nije bilo. Izložbu fotografija i razglednica na kojima je prikazan grad prije bombardiranja, osmislile su Zajednica Talijana Zadar i Zaklada Rustia Traine iz Trsta, bez ikakvih polemičkih nakana i s jedinim ciljem da se građanstvo, a posebice mladi, upoznaju s jednom predivnom gradskom stvarnošću koju je tek dijelom bilo moguće obnoviti”, zapisao je u predgovoru katalogu koji prati izložbu Renzo de’Vidovich, predsjednik Zaklade Rustia Traine.
 Izložba je doista lijep podsjetnik na jedan Zadar izgledom puno ljepši, bolje rečeno skladniji od današnjeg. Zadar je, kao što je poznato, bio građen planski, sa stilom, s mnoštvom lijepih vila. S druge strane, po završetku rata, nakon što su uklonjene ruševine, u centru grada su, kako mnogi znaju reći, nasađene kašete. Renzo de’Vidovich je zahvalio svima koji su radili na postavu izložbe, koja omogućuje vidjeti grad kroz razna razdoblja. U Zadar nije došao sam, u pratnji su bili članovi Zaklade, s ogrnutim plaštevima i grbom Sv. Marka, s natpisom Dalmacija. Iako je de’Vidovich bio pomirljiva tona, govorio o jedinstvu ističući kako smo svi sada ujedinjeni građani Europe, ostaje činjenica kako se rijetko tko pomirio s činjenicom da je Zadar danas hrvatski grad. Naime, uz izložbu predstavljena je knjiga Franca Marusicha o Zadru u vremenu i prostoru. I on još jednom ističe kako je po završetku rata Zadar, kao i kvarnersko otočje i cijela Istra, otrgnut od majke domovine, naravno Italije. Stoga ova izložba ne može biti bez polemika.
Polemika bez koje se ne može
Činjenica je kako je Zadar redovno bio okupiran, sad od ovih, sad od onih. Povijesno gledano, Zadar je doista bio slobodan grad, ali ne venetski, kako se svi vole hvaliti, već duboko ukorijenjeno hrvatski. A da su ti Veneti uložili u njegovu izgradnju, to je već druga stvar. To jest ono što pokazuje ova izložba, upravo to prikazuju 100-tinjak fotografija i razglednica, grad ispunjen talijanskim vilama, školama, zgradama. Grad koji je uvijek bio zatočenik nečijih interesa. I kao što Talijani mogu reći kako su oni bili većinsko stanovništvo, tako netko drugi u nekom drugom gradu može reći istu stvar. Jer, pravo je pitanje koliko je tog talijanskog stanovništva bilo autohtono? Dakle, to je jedna polemika i bez nje se ne može kad god je riječ o stvarima poput bombardiranja Zadra. A da je šteta pričinjena, i to neizbrisiva, ostaje gola povijesna činjenica. Kao što je netko rekao, vjerojatno je ovo najbombardiraniji grad u Drugom svjetskom ratu, ali se unatoč tome mogao zadržati velik dio njegova lijepog izgleda. No, politika je još jednom učinila svoje. I umjesto “fašističkog” Zadra napravila “komunistički”. To je ono što ova izložba želi pokazati, što se ne smije raditi i upravo zato su u pravu bili i Adam Marušić i Renzo de’Vidovich kad su pozvali mlade da vide ovu izložbu, da znaju što se ne smije ponoviti.