Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

12 C°

Hrabar pokušaj revalorizacije nekih književnopovijesnih pitanja

06.12.2011. 23:00
Hrabar pokušaj revalorizacije nekih književnopovijesnih pitanja


Iz tiska je početkom studenog ove godine izišla nova knjiga zadarske književnice i sveučilišne profesorice dr. sc. Helene Peričić. Već samim svojim naslovom “Deset drskih studija: o književnim pitanjima, pojavnostima i sudbinama” knjiga plijeni pažnju promatrača i potencijalnog čitatelja. U Uvodnom slovu autorica pojašnjava kako svjesno ulazi u opasnost da njezini tekstovi budu tumačeni kao primjeri “krivovjerja” u književnoj povijesti i interpretaciji. No, umjesto krivovjerja knjiga zapravo kroz deset “drskih” studija, kako ih autorica naziva, predstavlja primjenu jednog novog kuta gledanja na književne pojave i autore koji su do sada sagledavani s uvriježenih, često svjetonazorski i ideološki obojenih gledišta.
Književnokomparatistički niz priloga
Autorica u knjizi donosi književnokomparatistički niz priloga povezujući prošli i sadašnji književnostvaralački trenutak u stranoj, ali i domaćoj književnosti. I ovdje autorica daje pokušaj revalorizacije nekih nepravedno zapostavljenih i marginaliziranih autora, ali upozorava i na pristrano shvaćene i veličane poput Alberta Fortisa.
Knjiga “Deset drskih studija” objavljena je u Nakladi Bošković iz Splita na 172 stranice s Kazalom imena te Sadržajem. Recenzenti su knjige dr. sc. Suzana Marjanić, prof. dr. sc. Goran Rem te prof. dr. sc. Boris Škvorc.
Knjiga donosi, kako je istaknuto, deset književnokomparatističkih priloga, odnosno studija pod naslovima: “Pobuna protiv pozitivizma” (Mali hommage R. Wellleku kroz prizmu hrvatske/svjetske književnosti i kritike s početka XXI. stoljeća); Povijest književnosti, obljetnice, nekrolozi… – historija ili hi-storija?; Razotkrivanje nepoznatog ili…? (Manje poznate pojedinosti iz recepcije engleske književnosti u hrvatskoj kritici 1918. – 1940.); Marin, Petar i pet stoljeća potom (ili Zašto “obilježavamo” renesansu?); “Ispisat će po-vi-jest umjesto istine” (Vrijeme i prostor u antičkoj dramskoj duologiji T.P. Marovića); Pjesnik koji je smiješno zborio i ozbiljno nesta(ja)o (Putovanje/lutanje/bijeg u poeziji i prozi Sime Mraovića); Kušanova “Svrha od slobode” ponovno među nama (Raznodobna istodobnost jednoga zanemarenog dramskog teksta); (N)ovostoljetno čitanje Fortisova “Puta po Dalmaciji” (ili Pokušaj demistificiranja slavnoga putopisnog spomenika); “Gdje je otišlo svijetlo nakon što sam okrenuo prekidač (?)” (Prilog počecima tzv. akademskog vrednovanja pjesništva Tome Bebića) te Dramatičnost nuđenja dramskog.
Autorica na kraju knjige donosi i kratak sažetak svake od studija na engleskom jeziku.
Knjiga se naslanja na autoričine već prethodno objavljene publikacije, knjige: Posrednici engleske književnosti u hrvatskoj književnoj kritici u razdoblju između 1914. i 1940. godine; U potrazi za Weimarom; Tekst, izvedba, odjek te neke zasebno objavljene teatrološke radove. Nešto više o samoj knjizi rekla nam je u kratkom razgovoru sama autorica, prof. dr. sc. Helena Peričić.
“Na drugoj strani”
Krenimo od samog naslova knjige. Iako ga objašnjavate u predgovoru, možete li ipak za čitatelje pojasniti zašto “drskih” i što zapravo ova knjiga donosi?
– Kao što sam naslov govori, knjiga sadrži deset studija o književnim pitanjima, pojavnostima i sudbinama. Ovom prigodom upravo naglašavam riječ “sudbina” s obzirom da se studije dotiču sudbine knjige, književnoga stvaralaštva i autorâ od kojih su mnogi zastupljeni u knjizi doživjeli neprimjereno tumačenje i ocjenu jer su bili “na drugoj strani” – bilo svjetonazorskoj, političkoj, ideološkoj, interesnoj – ili su se jednostavno nekomu važnom i moćnom zamjerili (a tih nekih “moćnih” krojitelja kulturnih i književnopovijesnih karata bilo je i bit će u raznim sustavima i režimima). Izvlačeći “iz naftalina” književne povijesti ta imena – neka pokojna, neka živuća – suočavam se s mogućnošću da “raštimam” neke kanonizirane poglede na stvari kakvi su zastupljeni u prošlodržavnim ili sadanjedržavnim književnim priručnicima. Ovdje bih dodala i, po mom sudu, značajnu temu o fenomenu obnove pozitivizma, nanovo oživljenog u specifičnom obliku u masovnoj kulturi pa i visokom školstvu.
Kao što navodim u Uvodnoj riječi: ima “akademskih Nestora” i kolega kojima se neće svidjeti ono o čemu ili o komu pišem. Međutim, ako je pisanje povijesti pa i povijesti književnosti zadaća koja ima biti obavljena nepristrano, neutralno te vrednovateljski što objektivnije, onda ovo o čemu govorim nije moj nego njihov problem.
Književnost nije artefakt “zaključan” u koricama; on korespondira sa svojom okolinom, govori o njoj, okolina mu (artefaktu) sudi i određuje njegovu poziciju kao i onu samoga autora. Pritom su na snazi određene etičke silnice kojima će pojedinci (kritičari, povjesničari, nakladnički autoriteti, medijski urednici, kazališni i filmski redatelji itd.) usmjeravati i određivati odnos javnosti, čitatelja i nečitatelja, prema motrenom opusu i piscu. Prema tomu, osobno govorim s polazišta koji bi se u vrednovateljskom procesu književnosti trebali uzimati zdravo za gotovo, trebali bi se podrazumijevati. No, u stvarnosti odnosno književnopovijesnoj ili kritičkoj praksi nije uvijek tomu tako.
U knjizi su vaše studije koje su zapravo i prethodno objavljivane u različitim stručnim publikacijama. Zašto ste se odlučili na objavljivanje ovih deset studija u zasebnoj knjizi?
– Neke od ovih studija objavljene su u časopisima i zbornicima s književnih skupova na kojima su izrečena osnovna izlaganja na odabranu temu. Ovdje su pak prilozi koji su proizvod razrade i proširenja prvotnih tekstova. Ove studije predstavljaju zaokruženu cjelinu s obzirom da polazim od nužnosti primjene jednoga drugog i drugačijeg kuta gledanja na neke književne proizvode. Nastojim izbjeći svjetonazorske i ideološke interpretativne obrasce poglavito zato što su mnogi od autora kojima se posljednjih petnaestak pa i više godina bavim, od izrade svoje disertacije (o posrednicima britanske književnosti u našoj kritici) do danas, bili u velikoj mjeri marginalizirani, zanemareni ili prešućivani. No, u knjizi obrađujem i imena za koja tvrdim da su nekritički favorizirana u domaćim književnopovijesnim priručnicima i izdanjima a da nam kao nacionalnoj kulturi često nisu donijela ništa osobito dobroga (npr. Alberto Fortis).
Književnopovijesna nepravda
Kome ste knjigu namijenili?
– Knjigu sam namijenila svima koje zanima književna riječ i njezina sudbina. Mi pripadamo prostoru u kojemu je ostracizam, dakle društveno odbacivanje, u raznim sferama pa i u književnoj, u posljednjih pedesetak, a i više godina (za neka književna imena to se mjeri u stoljećima!) bila posve svakodnevna pojava. U nas su na snazi bili interesi i autoriteti (ili oni koji su za sebe mislili da to jesu – akademski ili pak autoriteti druge vrste) koji su na temelju različitih preduvjerenja i (o)vlasti krojili sudbinu književnih opusa i njihovih autora. Ne treba biti odveć inteligentan a da se to zapazi. Književna je recepcija – ili barem ono što mi o njoj mislimo – vrlo često tek privid.
U predgovoru ste istaknuli ono što često spominjete u razgovorima za medije, a to je potreba oživljavanja nekih nepravedno zaboravljenih i potisnutih pisaca. O kojim autorima je zapravo riječ?
– Ovdje bih prvenstveno istakla ona imena pjesnika i dramatičara kojih tijekom sedamdesetih i osamdesetih zbog specifičnih tekstova nije bilo ni u novinama a bogme ni u književnim povijestima. Primjer za to su: Tonči Petrasov Marović (s dramskim i pjesničkim tekstovima), Ivan Kušan (s dramom i predstavom “Svrha od slobode”), Vlatko Perković (s dramom “Zatvoreno poslijepodne”), Ivan Supek (s dramom “Heretik”) i brojna druga imena i naslovi koji su bili iz vrlo “važnih” razloga prešućivani. No, želim istaći i neka imena koja su stvorila vrijedne stihove i zbirke, ali im, jednostavno rečeno, tzv. boemski i (pre)slobodan “imidž” nije osigurao mjesto – barem dosad – u “ozbiljnim” književnim antologijama (primjeri za to su pjesnici Toma Bebić i Simo Mraović).
Knjiga je dobila jako dobre recenzije, no i sami ste istaknuli kako se izlažete opasnosti da vaši tekstovi budu shvaćeni kao književno “krivovjerje”. Knjiga je objavljena prije manje od mjesec dana, ali kakva je za sada njezina recepcija među vašim kolegama i u stručnim krugovima?
– Dakako, najprije valja istaknuti recenzente koji su u njoj prepoznali, čini se, vrijedan i pouzdan izvor informacija temeljen prvenstveno na imanentnom čitanju, odnosno razumijevanju književnosti u njezinu polazišnom, “unutarnjem” značenju i smislu. No, javljaju mi se i kolege i znanci koji mi čestitaju, ne samo na činjenici objavljivanja nove knjige već i pokušaju da progovorim o raznim i izrazito raznolikim temama i imenima (jedan je kolega stoga nevrednovateljski knjigu klasificirao kao „neobičnu”!) što su se – hotimice ili ne – dosad stavljale pod tepih. U svojoj knjizi upozoravam na neke primjere književnopovijesne nepravde te im nastojim pristupiti – koliko je to u mojoj moći i znanju – studiozno i s poštovanjem, profesionalnim i osobnim. Kako ističu i recenzenti, ova knjiga ima ishodište u nužnosti čitanja i tumačenja samoga teksta, pri čemu se ne valja povoditi za nekim vanjskim utjecajima koji će a priori oblikovati naš stav prema pojedinom autoru. Voljela bih kad bih mogla ispraviti uvjerenja koja su bila vrlo pristrana i tvrdokorna, a zapravo krajnje nepravedna, vrednovateljski opasna, te u konačnici fatalna za neke pojedince u domaćoj povijesti književnosti. Nažalost, mislim da bi se – revizijom domaće povijesti književnosti i kulture općenito – broj od desetak studija po tom ključu prevrednovanja i nepristrane interpretacije unutar naše povijesti književnosti mogao povećati na stotine. Međutim, to će pokazati vrijeme, istraživačka znatiželja i hrabrost, te smjelost i spremnost istraživačâ da svoje rezultate podastru javnosti.


 O AUTORICI


Helena Peričić rođena je u Zadru. Diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik i književnost (1985.), magistrirala na Sveučilištu u Zagrebu (1989.), te doktorirala (1997.) na Filozofskom fakultetu u Zadru gdje radi kao redoviti profesor na Odjelu za kroatistiku i slavistiku.
Gostovala je i predavala na raznim hrvatskim sveučilištima te brojnim sveučilištima u inozemstvu (Prag, Klagenfurt, Amsterdam, New York, Trst). Predaje i na Poslijediplomskome doktorskom studiju književnosti, kulture, izvedbenih umjetnosti i filma na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Deset godina bila je mentorica Studentskoga književnog kluba u Zadru. Objavila je desetak knjiga te velik broj znanstvenih i stručnih radova, kritiku, publicistiku i književne radove u domaćim publikacijama, ali i u inozemstvu. Sudjelovala je na brojnim domaćim i međunarodnim skupovima.
Članica je hrvatskih i međunarodnih profesionalnih i stvaralačkih udruženja: Hrvatskog centra P.E.N.-a, Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog centra UNIMA (Union Internationale de la Marionette), Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa, Hrvatskog centra ITI-UNESCO, Književnoga kruga Split i dr.
Uvrštena je u publikacije The International Profiles of Accomplished Leaders (American Biographical Institute, USA, 2010), Dictionary of International Biography (International Biographical Centre, England, 2010) te World Who’s Who of Women (International Biographical Centre, England, 2011).
Dobitnica je nagrade Zadarske županije za 2010. godinu. Živi u Zadru i Zagrebu.