Ako me Šime i Igor opet pozovu – tu sam!

Kad god sam razgovarao s Dadom Burčulom (zove se Damir, ali tako ga nitko ne zove), a razgovarali smo što službeno, što neslužbeno, nebrojeno puta, uvijek mi je isticao jednu stvar:
– Nikad nemoj zaboraviti napisati nešto o fizioterapeutima i našem poslu.
Sad, kad je postao jedan od dobitnika Grba Grada Zadra, ponovno je svoju struku, uz mali dodatak, stavio u prvi plan:
– Taj Grb je veliko priznanje svima nama, mojim kolegama i meni, ali ne smijem ne spomenuti svoju obitelj. Da nije kako je u njoj, nikad ne bih mogao kao fizioterapeut napraviti sve što sam napravio.
U ratnom sanitetu
Dado je svestrana i zanimljiva osoba. Da je u radnom vijeku radio samo kao fizioterapeut (počeo je 1982. u OB Zadar, odjel za fizikalnu terapiju i rehabilitaciju gdje je proveo 11 godina) i ništa drugo, već bi to bilo dovoljno za nagrade. No, Dado je ona 24 dnevna sata trošio na mnoge stvari. U mlađim danima igrao je bejzbol (1980. suutemeljitej BK Donat), trenirao boks i igrao nogomet i košarku.
– Lopta je bila pola dana u điru, na ledini, na betonu, bilo gdje….
Kronologija će sad dovesti do velikosrpske agresije i Domovinskoga rata.
– Tri sam godine proveo u nekoliko postrojbi, od 112. brigade, preko 140. inženjerijske bojne, 7. domobranske pukovnije do 134. brigade HV-a. Sve u sanitetu.
Kao klupskoga fizioterapeuta angažirao ga je KK Puntamika, godine 1994. Ušao je u drugačiji svijet od onoga u dotadašnjoj praksi.
– I prije sam nešto radio sa sportašima, ali kad si u klubu, svaki dan je nešto na programu. Puno različitih igrača, različitih osoba, značajan obujam posla, nema klasičnoga radnog vremena.
Brzo su Dadu pozvali iz HKS-a, angažirali ga u kadetskoj reprezentaciji.
– Godine 1995. kadeti su osvojili u Lisabonu prvu zlatnu medalju za hrvatsku košarku od neovisnosti. Potom sam bio i s juniorima 1999. kad su na SP bili brončani.
KK Zadar zatrebao je fizioterapeuta godine 1996. i Dado postaje profesionalac u klubu.
– Bilo je zahtjevno, ali sustav je uvijek postojao. Nije bilo jednostavno, klub je imao teških dana i mjeseci, nismo nekad mogli nabaviti sve što je potrebno, ali smo se uspijevali snaći, organizirati i provoditi i prevenciju i terapiju.
U KK Zadar Dado je sudionik osvajanja četiriju trofeja (Goodyear liga, Kup Krešimira Ćosića triput), a silne godine u klubu prolazio je veoma emotivno.
– Čim je košarka u pitanju, svaki je Zadranin emotivac. Ja mogu reći da sam ponosan na momčad i struku i sve osvojene trofeje. Davao sam koliko sam mogao.
Ronio u Crvenom moru
Škrt je na riječima, u pravilu nikad ne gura sebe u prvi plan.
– Fizioterapuet u klubu ima puno posla. Ja sam uvijek nastojao sve obaviti profesionalno. Zahtjevi i potrebe posebni su, s igračima treba raditi u bilo koje doba dana, čak i noću, ići s njima kod specijalista ili slično. Postoje dijelovi posla prije treninga, poslije treninga, prije utakmice, poslije utakmice, tijekom putovanja, u hotelu, na aerodromima… Ljudi, navijači, vide nas samo na utakmicama, ali gro našega posla je izvan toga.
Jedno je vrijeme Dado bio u Poljskoj, u Wloclaweku.
– Jednu sezonu sam tamo radio, pomogao njihovim fizioterapeutima u izobrazbi. Mi trebamo pratiti novosti i literaturu, upoznavati nove aparate i rukovanje s njima. Pojednostavit ću – naš je posao takav da je primarno napraviti sve da igrač bude spreman za treninge i za utakmice. Vodimo računa i o prehrani, jer klubovi u nas nemaju nutricioniste, a veoma često smo i u ulozi psihoterapeuta. O svojoj struci Dado može govoriti dan i noć.
– Svi koji rade u sportu, posebno u klubovima, odgovorni su, predani poslu, svim teškoćama unatoč. Iz takvog našeg pristupa razviju se često i velika prijateljstva. Evo, meni se prije nekoliko dana javio Gerald Lewis, nedvojbeno najbolji Amerikanac koji je igrao u Zadru, ljudina. Čestitao mi je na Grbu Grada Zadra, kaže da mu nedostaju i grad i ljudi.
Kakav je poduzetan, Dado će sigurno ostvariti jednu veliku želju.
– Da, napisat ću natuknice za scenarij za film o fizioterapeutima. Imamo ih sjajnih u Zadru, hvala Bogu, ubacit ćemo još neke kolege. To treba zabilježiti i kao dragocjeno svjedočanstvo o našoj struci.
Kad je u Hrvatskoj malo tko uopće znao što je web, kad niti jedan klub nije imao svoju stranicu, Dado je napravio stranicu KK Zadar.
– Godine 1998. je to bilo. Tadašnja je tehnologija u odnosu na današnju bila neusporediva, ali potrudio sam se i klub je imao stranicu s rubrikama, posebno o Pinu i o Kreši. Entuzijazam je bitna stvar u svemu.
Mnogi koji Dadu poznaju, znaju i da je – karikaturist.
– Kao dječak sam nešto švrljao, crtkao, slikao… To me privlačilo, imao sam svoje sate tijekom dana samo za taj oblik izražavanja. Karikatura mi je bitna, kad god imam vremena, njome se bavim i član sam Udruge hrvatskih karikaturista.
More je, također, medij koji je Dadi neizostavan u njegovim slobodnim trenucima.
– Volim roniti, član sam KPA Zadar. Kad ronim, onda i fotografiram. Imao sam tri izložbe podvodnih fotografija među kojima mi je nekako najdraža ona sa snimkama iz Crvenoga mora.
Ulazak u jedrenje
Tijekom brojnih putovanja po svijetu nikad ne propušta odlaske u muzeje, galerije…
– Volim umjetnost, bez obzira je li riječ o slikarstvu, kiparstvu ili nekom drugom obliku. Volim fotografiju, volim film, zanima me puno toga.
Prije nekoliko godina Dado je iz zdravstvenih razloga otišao u mirovinu, ali ne i iz sporta.
– Bio sam dio ekipe KK Pet bunara koja je osvojila 2015. Svjetsku ligu za svoju kategoriju, a angažirali su me i jedriličari Šime Fantela i Igor Marenić.
Ulazak u jedrenje za Dadu je bio novi izazov. Nešto drugačije od košarke.
– Posve drugačije. Jedriličari su na moru, ne trče, imaju svoje posebne pripreme, puno je toga drugačije. Kad su bili na moru ja sam bio malo slobodniji. Kad bi se vratili s treninga ili regate, pune ruke posla. Mene su Šime i Igor fascinirali jer su potpuno predani jedrenju, tijekom godina izgradili su svoj sustav, sve funkcionira besprijekorno. U zadnjoj godini prije OI u Riju Edo Fantela složio je savršeno cijeli projekt, svatko od nas je dao što je trebao dati. Edi Stipić, stručnjak za fizičku pripremu, Andrea Manini, jedrar, Edo kao trener i nenadomjestiv čovjek za logistiku, ja…
I Šime i Igor, a i Edo, puno su puta rekli da je komadić zlatne medalje (klasa 470) i Dadin.
– U njihovim je rukama bilo sve. Ja sam sve svoje iskustvo i znanje stavio na raspolaganje i ponosan sam, kao i Edi Stipić uostalom. Impresivno je bilo u Riju, impresivno na dočeku u Zadru, na Cresu… Zlatni dječaci Šime i Igor.
Hoće li Dado sa Šimom i Igorom i do Tokija 2020.?
– Uh, daleko je to, ali ako oni otvore novi olimpijski ciklus i pozovu me, tu sam!
Siguran sam, na kraju, da će u međuvremenu Dado ostvariti dobar dio svojih opsežnih planova. Nove karikature, film o fizioterapeutima, nova podvodna fotografiranja, izložbe, poniranje u dubinu likovne umjetnosti… Dado ne zna stati. I ne zna uzalud trošiti vrijeme. I da, zasluženo je ponio Grb Grada Zadra, grada koji toliko voli i kojemu je toliko toga dao.