Grgurica: Ovo mi je najdraža medalja

Ravnokotarski bazen daje izvrsna ulja i svi mi možemo imati izvrsna ulja samo ako se sve napravi u pravo vrijeme i u roku. A to znači da treba obraditi na vrijeme, obrezati na vrijeme, tretirati na vrijeme, zatim što je najvažnije, pobrati na vrijeme i potom samljeti. Dakle, ne pobrati pa čekati pet dana, nego odmah samljeti, kaže Josip Grgurica
U Briševu je krajem prošle godine održan Maslinafest – natjecanje maslinara, članova Udruge maslinara i uljara Općine Poličnik. Uzorke ulja dvadeset i dvoje natjecatelja, članova udruge “Maslina”, od kojih su mnogi dosad već osvajali priznanja na ocjenjivanjima ulja širom Hrvatske i u Italiji, ocjenjivali su članovi Udruge senzorskih analitičara maslinova ulja “Olea” u sastavu: Ivica Kostović, Petar Pedišić, Željko Vrsaljko, Dragutin Pijelik, Mladen Dušević, Darko Dujela, Jelena Gulan, Linda Segarić, Marijana Matek Sarić, Branka Morović i Šime Kosor.
Ocjenjivački panel su vodili Anastazija Milardović i predsjednik Udruge “Olea”, Tihomir Ivanov. U oštroj konkurenciji vrhunskih ulja, pobjednik je na kraju bio Josip Grgurica iz Poličnika.
Odlučuju nijanse
– Imam već dosta medalja, s Noćnjaka, iz Zadra, Splita ali vjerujte mi da mi je ova najdraža. O prvom mjestu odlučuju nijanse, ali svejedno. Pa i skijašima o medalji odlučuju stotinke sekunde, a spremaju se deset godina. Meni je posebno drago da sam ove godine, na prvom natjecanju u našoj Općini bio prvi, premda ne bih ja imao ništa protiv da i dogodine budem prvi, kaže Grgurica koji je mišljenja da je ovo područje jako pogodno za proizvodnju vrhunskih maslinovih ulja, samo pod uvjetom da se sav posao oko maslina i prerade obavi na kvalitetan način.
– Ovaj naš ravnokotarski bazen daje izvrsna ulja i svi mi možemo imati izvrsna ulja samo ako se sve napravi u pravo vrijeme i u roku. A to znači da treba obraditi na vrijeme, obrezati na vrijeme, tretirati na vrijeme, zatim što je najvažnije, pobrati na vrijeme i potom samljeti. Dakle ne pobrati pa čekati pet dana, nego odmah samljeti. Svi smo već ispekli zanat i znamo kad treba brati, ali treba isto i čim prije samljeti, kazao nam je Grgurica koji primjećuje da je za proizvodnju dobrog ulja važno i gdje se masline melju.
Znati mljeti i pritakati
– Ne može mljeti svugdje i kod svakoga jer danas se mnogima u uljarama žuri i rade na brzinu. Kao kad kombajnom žanju na brzinu, pola prospu, ali bitno im je da imaju kvadrate. Znači, ne doći kod nekoga da ti samelje, a da je prije toga neko mlio masline koje su primjerice gnjile, nego otići kod onoga koji zna i koji će sve pripremiti, oprati bolje i tako. Jer to je i njemu u interesu budući da će mene pitati di sam mlio, a ja ću im reći mlio sam tu i tu, naglasio je Grgurica te dodao:
– Posebno je još važno i sljedeće: kad ja donesem ulje u moj podrum, ja ga stavim odmah u bačve i nakon dvadeset dana ga pritačem. Nakon mjesec dana je drugi pretok. Pretačem ga i ono sazrijeva u podrumu gdje je optimalna temperatura, negdje oko petnaest stupnjeva i tu nema problema. Dobar je podrum, neće zamrznuti, a nije ni velika temperatura i s time sam potpuno zadovoljan, rekao nam je Josip Grgurica.
Grgurica uvijek posebno ističe stručnu pomoć koju su njemu i njegovim kolegama iz Udruge pružili stručnjaci.
Više maslina nego loza
– Uvijek želim spomenuti pokojnog inženjera Medina, zatim Bušića i Gordanu Dragun. U svakom trenutku kad je nama nešto trebalo oni bi došli, pokazali, objasnili. Tako i tako treba raditi. Mi u početku nismo znali. Nekad je u mom mistu najmanje osamdeset posto ljudi nosilo tuđu maslinovu grančicu na Cvjetnu nedjelju u crkvu, a ja sam htio nositi svoju maslinu u crkvu i mogu reći da sam bio jedan od pionira maslinarstva ovdje. Nisu svi odmah prihvaćali. Govorili su mi da od toga nema ništa, da ovdje nije područje, da ću dok mi masline dođu na rod ostariti i umriti i da radim za praunuke. Ali nakon tri godine su došle već prve kapi i onda su za mnom krenuli i drugi, stvorila se ekipa pa danas možemo reći da je u Poličniku poslije rata posađeno više maslina nego loza. I to je dobro. Neka ima dvadeset stabala po obitelji. Od toga se dobije četristo kila maslina ili puta po petnaest litara, to je šezdeset litara, a to je pet litara ulja mjesečno. I puno je ljudi to prihvatilo. Stavili su dvadeset do trideset stabala, a računaju da će im i djeca nastaviti, ističe Grgurica, koji uvijek podvlači da je u cijeloj priči izuzetno važno da je razvoj maslinarstva na ovom području prepoznala Općina Poličnik i načelnik Davor Lončar, a u takvoj suradnji ima mjesta za još bolji razvoj ove djelatnosti i optimalno iskorištavanje svih prirodnih pogodnosti koje za proizvodnju maslina i ulja pruža ovaj kraj. Tako će nakon lanjskog natjecanja u kojem su članovi Udruge “Maslina” odmjeravali snage između sebe, od ove godine to postati natjecanje otvorenog tipa s još oštrijom konkurencijom.

 MLADI PITAJU BARBA JOSU

– Kad smo osnivali udrugu, pitali smo se koji limit staviti i odlučili smo se za dvadeset stabala jer moguće da čovjek nema više zemlje za staviti. Znali smo da nam neće doći netko tko ima dvije masline. Ali ovaj što ima dvadeset stavit će još dvadeset ili trideset, mi ćemo ga povesti i tako je i bilo. I danas ono što me najviše veseli je kad vidim da mi mladi ljudi dolaze i pitaju me barba Joso recite na koliko metara dubine, koliko širine, koja mi triba sorta, koja je za oprašivanje…I ponosam sam zbog toga, drago mi je što mogu mladima pomoći.

 POČETAK EKOLOŠKOG UZGOJA

– Od prošle godine radim na tome da ću ići na ekološki uzgoj u mom masliniku. Sad mi treba jedno prijelazno razdoblje od tri do pet godina, ali već od lani je počelo pa tako nisam prskao s pesticidima, nisam gnojio s umjetnim gnojivima, nego imam specijalno gnojivo te imam i klopke, odnosno muholovke. Tako ne ću više tretirati jer to nije zdravo ni za mene, ni za onog koji će to ulje uzimati. Pa makar bila količina i manja – ja ću biti zadovoljniji.

 OD UDRUGE DO ZADRUGE

Josip Grgurica zajedno sa svojim kolegama iz Udruge “Maslina” također razmišlja i o budućnosti plasmana i prodaje njihovog ulja koje je postalo vrhunski proizvod.
– Sada mi svoje ulje plasiramo pojedinačno. Zasad ja nemam problema. Imam svoje mušterije i da imam dvije tone mogao bih to plasirati. Međutim, mi između nas sve više pričamo, i to će se vjerojatno dogoditi, da ćemo osnovati zadrugu i tako bismo još lakše plasirali svi zajedno. Udrugara, da tako kažem, imamo skoro stotinu i ne moraju svi postati zadrugari, no mogu biti kooperanti. Za zadrugu treba imati određena sredstva jer po meni bi ona trebala funkcionirati kao dioničko društvo. Ali moći će ljudi koji ne mogu ili ne žele, ostati u udruzi i biti kooperanti. I tako ćemo plasirati, jer iz dana u dan će biti sve teže s prodajom. Možda i ulje bude jeftinije, ali neka bude i to. Imat ćemo od toga svi koristi. Neće se stvarati zalihe, a i oni kojima je danas puno dati sto kuna će moći kupiti. Iako ja mislim da je ogromna razlika između našeg ulja i ovih uvoznih po dućanima, a naša cijena nije prevelika. Mogla bi se staviti na osamdeset kuna, ali u odgovarajućem pakiranju. Prošlo je vrijeme plastičnih boca od “kole”. To je iza nas.