Kako je kit sagradio pašku kanalizaciju

Kit je nakon vađenja iz mora prepariran te je krenuo na put po bivšoj državi. Nakon Rijeke, osvanuo je u Ljubljani, Beogradu, Sarajevu, Skoplju, Titogradu (Podgorica), Banjoj Luci i u svim većim gradovima, da bi na kraju bio atrakcija i u Zagrebu. Svatko tko je želio vidjeti tu grdosiju morao je platiti za ono vrijeme prilično skupu ulaznicu

Grad Pag je jedan od prvih jadranskih gradova koji je već 1954. godine riješio kanalizacijski sustav. I to upravo zahvaljujući morskoj nemani, kitu. Pozadinu ove zanimljive priče otkriva nam danas 84-godišnji Ante Fabijanić.
Marica Grašo, njegova pokojna sestra, uzbunila je mjesto kad je u portu ugledala čudovište koje “puše poput nilskog konja”. Mira Paro, rođena Bilić, kći pokojnog svjetioničara Duje Bilića, prisjeća se i straha paške nevjeste, rodom iz Raba, Anice Grašo.
Dok je čistila ribu ona je bacila pogled na more i u neposrednoj blizini ugledala kita. Od straha je protrnula i na trenutak ostala nepomična, noge su je otkazale. U prvi mah je pomislila da je u pitanju veliki morski pas. Došavši sebi potrčala je prema Gradu koliko je noge nose.
Čuvši vapaj dviju prestrašenih žena Marice i Anice, prema njima su potrčali susjedi. Znatiželja je bila jača od straha. Vijest o toj strašnoj morskoj nemani odjeknula poput munje, pa su tako na pašku rivu pristigli i žitelji drugih okolnih „mista”, a među njima našao se tadašnji milicajac. Uskoro se mnoštvu znatiželjnika pridružio i tadašnji aktivist, svjetioničar Duje Bilić.
Uvidjevši grdosiju išaranu plavo sivom bojom, a znajući da je u pitanju plavi kit, svjetioničar Duje umirio je uplašene osobe, dodavši da nije opasan za ljude jer se uglavnom hrani planktonom. Zaključio je da grdosiju dugu tridesetak metara i stotinu tona tešku, treba što prije usmjeriti prema morskoj pučini, znajući da mu u portu prijeti opasnost od nasukavanja. Kao iskusan ribar, svjetioničar Duje je prema korentu u paškom portu odredio i poziciju s koje bi se s pomoću puščanih metaka od kita pokušalo i usmjeriti prema pučini.
No osjetivši se ugroženim, zalutali kit umjesto da otplovi prema otvorenoj pučini zaplivao je prema portu, nasukavši se na suprotnoj strani Paške vale na području Tri glave. Barba Ante Fabijanić prepričava kako nasukanom kitu nije bilo nikakvog spasa. Koža mu se počela sušiti te je nakon samo nekoliko sati bio izgubljen. Uvidjevši da grdosija koja se nasukala urliče od teških bolova, Pažani su, da bi kitu skratili muke, zamolili milicajca da ga usmrti.
Problem se pojavio jer u prvom trenutku nitko nije znao što s uginulim kitom. Ideja je bilo raznih, izvaditi ga, zakopati, podijeliti zainteresiranima za uspomenu, za objed. Vijećalo se čitavo poslijepodne. Tek u sumrak sinula je ideja svjetioničaru Duji Biliću, koju su podržali sumještani. Odlučeno je da kita treba preparirati i unovčiti te zarađen novac iskoristiti za opće radove u mjestu. Pitanje koje se odmah na početku nametnulo bilo je kako podignuti na kraj gorostasa teškog stotinjak tona.
Ugledavši na parobrodu «Ante Starčevića» dizalicu i vinč, Bilić je zamolio kapetana da pomogne dignuti kita na najveći paški kamion s prikolicom. Trebalo je vremena i goleme energije, ali u više pokušaja i uz pomoć paških vatrogasaca kit se našao na kuverti parobroda, a malo zatim i na kamionu. Kit je tada prepariran te je krenuo na put po bivšoj državi. Nakon Rijeke, osvanuo je u Ljubljani, Beogradu, Sarajevu, Skoplju, Titogradu (Podgorica), Banjoj Luci i u svim većim gradovima, da bi na kraju bio atrakcija i u Zagrebu. Svatko tko je želio vidjeti tu grdosiju morao je platiti za ono vrijeme prilično skupu ulaznicu. Znatiželja je prevladala te je interes uporkos skupoj ulaznici bio golem. Prepariranu grdosiju dugu 32 metra nije se do tada nigdje moglo vidjeti, a svako drugo preparirano biće bilo je moguće pogledati diljem bivše države u prirodoslovnim muzejima.
Sve u svemu, prikupljenog je novca bilo je više nego što su se ponadali i najveći optimisti. Prikupljenim novcem od ulaznica Pažani su uspjeli urediti mjesni kanalizacijski sustav i pristanište. Pažani su godinama organizirano posjećivali mjesta na kojima je bio izložen kostur Plavog kita, Željeznički kolodvor i Prirodoslovni muzej u Zagrebu, kako bi se mogli i dalje diviti svome “dobročinitelju”.

 DOLAZE KITOVI I SREDOZEMNE MEDVJEDICE

Dolasci kita zabilježeni su u paškom akvatoriju i nekoliko puta nakon spomenutog događaja. Pažanin Ivo Bobić kaže kako je kit ovdje viđen 1997. i 2002. godine te posljednji put 26. rujna 2007., kada ga je sam Bobić vidio dok je kratko boravio na površini.
Osim kitovima paško podmorje zanimljivo je i sredozemnoj medvjedici. Viđena je 1992. godine, no sigurno je češće u ovim vodama, jer se uz susjedni otok Rab u mjestu Loparu nalazi i Medova buža, sigurno sklonište sredozemne medvjedice, koje je po njoj dobilo ime.