Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

13 C°

Prvi, ali vjerojatno ne i posljednji roman za mlade

07.02.2011. 23:00
Prvi, ali vjerojatno ne i posljednji roman za mlade


Pišući ovu knjigu shvatila sam da ove teme, koje sam do sada pisala, sam ispisala u nekom periodu svoje ženskosti i tu emociju sad trenutno više nemam, nego mi se javlja emocija vezana uz teme koje su za mlađe, vjerojatno je to i zbog mog vlastitog djeteta. Može biti da to neće biti samo ova jedna knjiga, premda ne vezano baš uz bolest, iako ni ova knjiga nije knjiga samo o bolesti. Tu negdje bolest jest glavni junak, to je nagovor da se počinje pisati o HPV-u, ali sam roman može funkcionirati i bez tog dijela. Ovo je ujedno i omladinski roman koji govori o svim problemima odrastanja, od škole, profesora, prijatelja pa do kuće
Uvijek rado viđen gost u našem gradu, Julijana Matanović, predstavila je u Zadru prošli tjedan svoj prvi roman za mlade “Oni misle da smo male”. Predstavljanje je bilo organizirano u Multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice Zadar gdje je Julijana prije deset mjeseci gostovala i na manifestaciji “Zadar čita”. Uz nju na predstavljanje je stigla i suautorica knjige dr. Anka Dorić koja je, svojim nagovaranjem, najzaslužnija za ovaj Julijanin uspješni izlet. Predstavljanje je vodila Iva Pejković, suradnica Gradske knjižnice kojoj je ovo drugo vođenje susreta s Julijanom.
Emocija vezana uz teme za mlađe
O čemu se to zapravo radi u ovom najnovijem, te ujedno i prvom romanu za mlade Julijane Matanović? Glavni lik romana, 15-godišnja Matija, djevojka je na prijelazu iz osnovne u srednju školu. U kući živi s majkom i autoritativnom bakom. Matija je po svemu djevojčica koja je sasvim ukalupljena u model svoje pubertetske dobi. Pomalo outsider prema svemu što je okružuje, stvara svoj pogled na svijet pokušavajući izboriti u tom svijetu svoje mjesto i pronaći sebe. Kad joj majka oboli od raka grlića maternice, baka i mama odluče to sakriti od Matije kako bi je zaštitile. No, nakon što ona to sazna, baka i mama će otkriti da Matija zna više nego što one misle i da je spremna nositi se s novom situacijom. Ostatak priče morat ćete otkriti sami, čitanjem romana, no kako je Julijana bila u Zadru iskoristili smo priliku da saznamo što ju je navelo da napiše svoj prvi roman za mlade. Već je i sama na početku predstavljanja rekla kako njezin put pisca nije posve uobičajen.
– Počela sam pisati već u zrelim godinama prozu za odrasle, a sada u drugoj zrelosti prozu za mlade. Svi nekako krenu s pjesmama, pa prelaze na priče i prozu, dakle, moj put pisca nije baš uobičajen, istaknula je Julijana koja, od kad se pojavila u našoj književnosti, plijeni pozornost kririke i publike. A prema njezinim riječima i ovaj, posljednji njezin uradak, primljen je kod kritike pozitivno.
Kako ste se odlučili na pisanje romana za mlade?
– Ja sam jednostavno na to nagovorena. Mislim da sam već u jednom razgovoru, baš u Zadru, rekla da u zadnje vrijeme pišem samo po narudžbi. Jednostavno sam sad u vremenu posvećivanja djetetu, a među svim obavezama teško i nalazim prostor za samo pisanje. Doktorica Dorić me je dugo nagovarala na pisanje ovog romana, no ja sam se nećkala iz više razloga, ne samo zbog nedostatka vremena. Prvo, temu nisam osjetila kao svoju. Uvijek pišem nešto što sam osjetila i sama na svojoj koži, a ovo je tema koja, hvala Bogu, nikad nije bila blisko vezana uz moj život i život mojih bližnjih. Kad sam počela pisati, napisala sam prvih 20-ak stranica i to mi se jako svidjelo. Pišući ovu knjigu shvatila sam da ove teme, koje sam do sada pisala, sam ispisala u nekom periodu svoje ženskosti i tu emociju sad trenutno više nemam, nego mi se javlja emocija vezana uz teme koje su za mlađe, vjerojatno je to i zbog mog vlastitog djeteta. Može biti da to neće biti samo ova jedna knjiga, premda ne vezano baš uz bolest, iako ni ova knjiga nije knjiga samo o bolesti. Tu negdje bolest jest glavni junak, to je nagovor da se počinje pisati o HPV-u, ali sam roman može funkcionirati i bez tog dijela. Ovo je ujedno i omladinski roman koji govori o svim problemima odrastanja, od škole, profesora, prijatelja pa do kuće.
Ako napišeš, moglo bi se dogoditi
Sad kad ste se okušali u pisanju i za odrasle i u pisanju za mlade, za koga je teže pisati?
– Kod odraslih ste vi odrasli pa onda nemate potrebu provjeravati kod drugih. Ja nisam od onih pisaca, kao neki od mojih kolega, koji kad napišu tekst daju ga na čitanje prijateljima ili stručnjacima, ja tu sugestiju čak i ne prihvaćam. Nekako mislim da kad napišem tekst pogodim svoju emociju i svoju priču. Ovdje je vrlo osjetljivo jer možete ispasti smiješni ako kažete nešto posve krivo, neki izraz koji nije in ili neku glazbu koju oni ne slušaju. Tako da sam morala malo prisluškivati kako djeca govore i prvi put sam doista pitala klince kako se nešto kaže. Nikad nisam nekoga starijega pitala kako je to jer mislim da to znam.
U vašem romanu “Bilješka o piscu” glavna junakinja bolovala je od raka dojke. Jedan od likova u ovom romanu boluje od raka grlića maternice. Oba organa su važna za ženu kao ženu, ali i majku. Radi li se o slučajnosti ili?
– To do sad ni sama nisam povezala i imate pravo. Do sada nisam primjetila baš tu podudarnost, ali ja imam tih strahova od bolesti i sama sebi se divim zbog toga jer sam uspjela savladati to da bih pisala ovaj roman. Imam jednu teoriju, koja kad je izgovorim i nije toliko ozbiljna, ali to je teorija da, u biti, u tekstu možeš isprovocirati stvari, da se prvo može napisati pa se onda dogoditi. Možda je taj dubinski problem što sam teško pristala na tu temu i to što je mene jednostavno frka od tih bolesti.
Za kraj nešto o temi koja je vrlo aktualna u posljednje vrijeme, a to su e-knjige. Kakvo je vaše mišljenje o njima?
– Čak i nisam od onih koji će reći glavno da se čita. Mislim da knjiga mora imati svoju formu, bojim se da nisam ispala konzervativna, da ne ispadne da sam stara i ne mogu se ufurati u nove medije i pristati na to, ali za mene je knjiga knjiga.
Kad vas opet vidimo u Zadru?
– Kad god me pozovete rado ću doći.