Što će nama Zadranima snijeg?

Hodati po očišćenim glatkim pločama na ulicama Poluotoka je dosta zgodno ako ste europski prvak u umjetničkom klizanju, ali ako ste baka od 80 godina koja snijeg vidi sedmi put u životu baš i ne, tako da to i nije hodanje nego klizanje uz pridržavanje za zid
Eto nama, nakon nekoliko sušnih godina, i malo snijega. Ustvari ne baš malo, ali dovoljno da nastanu problemi i da pojedine službe imaju pune ruke posla. A najviše posla imaju novinari, s obzirom na to da veliku većinu svih informativnih emisija čine vijesti iz snijegom zametene Dalmacije. Lako je za Liku, Gorski kotar i Slavoniju. Tamo je to uobičajeno. Mi smo sada u središtu pažnje. Govori se o nepripremljenosti odgovornih struktura (budimo precizni – govori se o Splitu, ne o Zadru), o zametenim selima, prepunim odjelima traumatologije…
NAJTOPLIJA I NAJHLADNIJA ZIMA
Po onome što smo u posljednjih mjesec dana mogli čuti na tv-u ispada da je ovo i najtoplija, ali i najhladnija zima u zadnjih 57 godina. “Ni najstariji ne pamte ovako TOPLU zimu” – mogli smo čuti proteklih tjedana, da bi se u zadnjih deset dana priča dijametralno promijenila. “Ja imam 78 godina, ali ne pamtim ovako HLADNU zimu” – govori jedna gospođa. Pa onda čujemo da je u Splitu alarmatno jer da je palo čak 20 cm snijega. Nisam lijen pa sam otišao do svog moćnog vozila (koje nisam očistio) na kojem sam precizno izmjerio 22 cm snijega. Ono što je za Split alarmantno to je za nas normalno ili su naše gradske strukture malo brže i sposobnije od njihovih.
Saznajemo da je u Splitu na ulice izašla i vojska (ne, ne, još nije državni udar), a tu je i Gorska služba spašavanja koja je uvijek prisutna kada zagusti. U vijestima kažu i to da se očekuje i pomoć Vlade. Što to znači? Misle li na nekog čovjeka koji se zove Vlado ili na one ljude koji sjede u Saboru. Pa tko bi od njih onakvih očekivao pomoć? Zamislite npr. ona dva debela (nećemo sada o imenima) kako šotobraco vode neku bakicu kroz snježne nanose. Mislim da to nije to. Da nisu na njih mislili.
KATAKLIZMA ILI…
Kada se govori od trenutačnom stanju u Dalmaciji spominje se riječ “kataklizma”, što je ipak malo pretjerano. Sigurno nije lako nekome usamljenom starcu u zabačenom zaseoku pokraj Knina, ali to su ipak izdvojeni slučajevi. Sve se ostalo može preživjeti. U Delnicama gospođa kaže kako već četvrti dan nemaju vode. Razumijem da im nije lako, a osobito ih razumiju Zadrani koji za vrijeme rata mjesecima (s prekidima) nisu imali vode pa su ipak preživjeli relativno čisti. Isto je i sa strujom. Kada smo mogli izdržati par mjeseci bez redovite opskrbe strujom može se bez nje preživjeti i par dana. Između Senja i Karlobaga nema struje zbog bure. Da, vrlo čudno. Bura je na tom području toliko rijetka da su svi nemalo iznenađeni i zatečeni. Kamiondžije stoje uz cestu zabrinuti. U hladnjači je meso koje će se pokvariti ako bude još stajalo. Kako će se pokvariti ako je u hladnjači? Ako frižider ne radi, dosta je otvoriti vrata s obzirom na to da je vani -20°. Ima puno slučajeva u kojima nedostaje logike, a sve mi to miriše na odštetu.
KAKO SE PREHRANJIVATI U OVE TEŠKE DANE
Po onome što govore na televiziji ispada da ljudi umiru od gladi ako par dana ne mogu kupiti svježi kruh i mlijeko. Nitko u kući nema ništa za jesti. Pa ja, evo, mogu dva mjeseca izdržati bez kupovine s obzirom na količinu zaliha koju imam. Uostalom, zar su sve te bake naprasno zaboravile kako se sprema kruh.
Drugi pak u kući imaju samo kruh i mlijeko. “Kako ste se prehranili?” – pita reporterka. “Imali smo samo malo kruva i mlika” – odgovara jedna baka, mislim iz Stankovaca. Ma dajte molim vas! Koja to seoska kuća nema malo krumpira, kupusa, kapule ili čega već? Tko to na selu ima samo malo “kruva i mlika”? Da, poznato je kako ljudi iz zaleđa dolaze svaki dan u Zadar, Split i Šibenik da kupe voće i povrće. Razumio bih da je to neka umirovljenica sa sedmog kata nebodera, ali ovo nikako ne razumijem. Druga je stvar staračko domaćinstvo u nekoj zabiti. Ovdje se ipak radilo o gusto naseljenom selu uz glavnu prometnicu.
KAKO HODATI PO ZALEĐENOM ZADRU?
Odgovor je jednostavan – nikako! Po zaleđenom Zadru Zadrani uopće ne trebaju hodati, jer o tome nemaju pojma, nikakvog iskustva nemaju, a ni genetski nisu za to predodređeni. Dobro, možda malo pretjerujem, ali treba paziti, a najbolje ćeš paziti na način da potpuno anuliraš svaku opasnost, tako da ostaneš u toplini doma svoga. Jer kojeg vraga uopće imaš raditi na otvorenom po ovakvom vremenu, osim ako nemaš manje od desetak godina i veseli te praviti Snješka Bijelića i valjati se po snijegu?
A ako već moraš vani – kako hodati? Nekidan sam se morao od bolnice vratiti kući što će reći “putem Kolovara” (ustvari, pravilnije, “putem grada”) i proći cijeli Poluotok do mojih dvora. Dio do Foše je bio prava šala, jer sam junački gazio po svježem snijegu pjevušeći onu melodiju iz filma “Igmanski marš”, ali u Foši je došlo do problema jer su vrijedni ljudi očistili dio pločnika koji se zaledio i postao pravo klizalište. Možeš, dakle, nabadati po svježem snijegu dok ga ima (najsigurnije), hodati po već utabanom snijegu (nešto manje opasno) i hodati po očišćenim glatkim pločama na ulicama Poluotoka što je dosta zgodno ako ste europski prvak u umjetničkom klizanju, ali ako ste baka od 80 godina koja snijeg vidi sedmi put u životu baš i ne, tako da to i nije hodanje nego klizanje uz pridržavanje za zid.
KAKO VOZITI PO ZALEĐENOM ZADRU?
I ovdje je odgovor jednostavan – nikako. Samo izrazito nepametan čovjek sjeda za volan po ovakvom vremenu, osim ako ne treba, ne daj Bože, nekoga prevesti do bolnice ili neizostavno biti na poslu. Poznato je da nam je grad prepun primitivaca bez osnovnog kućnog, a pogotovo bez prometnog odgoja, bahatnika koji se na cesti ponašaju kao da su sami u vlastitoj “avliji” za volanom svoje freze i koji se ni po idealnim vremenskim uvjetima nisu u stanju prilagoditi gradskom prometu, a kamoli po snijegu. Poznato nam je i to da se takvi voze za svaku glupost, da i najmanju udaljenost ne savladavaju uz pomoć vlastitih nogu, a najpoznatije nam je da su takvi izrazito prepotentni, da misle da su iznad zakona, pravila i reda i da im nitko ništa ne može, pa tako ni snijeg.
I onda takvi sjedaju za volan pa makar po cesti mogu prometovati samo saonice sa psećom zapregom, pa nas i ne trebaju čuditi zastoji, gužve, nerviranja… Pa valjda se tih nekoliko dana (i to svakih 5-6 godina), dok se ceste pristojno ne očiste, možemo strpjeti i odreći se vožnje. Pa nismo toliki velegrad da ne možemo neke relacije prijeći i pješke. Nevjerojatna indolencija. Vjerujte, čak sam vidio i svatove koji su trubili po gradu i mahali zastavama. Treba li još nešto reći?
MUKE PO PREDSJEDNICIMA
Uz sve nedaće koje su nas zadesile ovih snježnih dana, saznali smo da je najgore prošao naš predsjednik Ivo Josipović. Nesretnik je ostao zameten u snijegu, zarobljen na Jahorini u susjednoj nam BiH. Ali nije ostao sam, nego s Borisom Tadićem. Dakle, nije ostao s grupicom mladih polaznica skijaškog tečaja iz Brazila s kojima krati vrijeme zabavljajući se u obližnjoj sauni, nego je imao tu sreću da s njim bude Predsjednik susjedne nam Srbije. To nam je priopćeno tako dramatično, kao da su sada prepušteni sami sebi, zameteni u snijegu dok oko njih zavijaju vučji čopori, a gladni grizli od pola tone grebe kandžama po dotrajalim hrastovim vratima, željan svježeg, predsjedničkog mesa, dok njih dvojica unutra izvlače šibicu tko će se žrtvovati i otići po pomoć.
Naravno da nije tako, i da su na sigurnom, ali mene je to sve podsjetilo na Dayton kada su tako zatočili onu trojicu i nisu ih htjeli puštati dok se ne dogovore (iako je, za reć’ istinu, to prvi napravio Jimmy Carter sa Beginom i El Sadatom). Eto, da smo u nekom sukobu s Srbijom, to bi se sada lako riješilo u snijegom zametenoj kućici na Jahorini.
“OVAKO PADA SVAKIH DESET GODINA”
Kao i uvijek kada se dogodi ovakva elemetarna nepogoda, reporteri svih televizija otrče na ulicu i prave anketu među građanstvom. A oni kažu ono očekivano. Da je ova zima grozna i da ne pamte takvu hladnoću i pritom potpuno zaboravljaju da se prije samo dvadesetak dana govorilo kako se ne pamti ovako topla zima i sl.
Osobno ne podnosim kada se intervjuiraju djeca, ali izjava jedne male Šibenčanke je upravo izvrsna. Kaže nam kako je (citiram po sjećanju) “ovdje snijeg vrlo rijetka pojava i ovako pada svakih deset godina, bar koliko se ja sjećam”, i onda se počela smijati svjesna toga što je upravo izgovorila, a izgovorila je nešto najbolje što je itko izgovorio u anketama ovih snježnih dana.
“ZAISTA OTPORNI GENI”
Kao posebno važnu vijest saznajemo da je negdje u Dalmatinskoj zagori jednu staru, staru ženu sin pronašao polusmrznutu u snijegu s “tjelesnom temperaturom od 27° i nemjerljivim tlakom”, nakon čega je prebačena u bolnicu i sada se oporavlja. “Zaista otporni geni” – kažu novinari.
A ja bih nadodao – prvo, zašto tako stara žena od 85 godina šeće sama po snježnoj vijavici kakva u tom kraju nije doživljena od 1948.? Je li išla po hranu ili po drva? Gdje su bili mlađi i snažniji? Drugo, ta tjelesna temperatura od samo 27°, to meni izgleda nemoguće. S čime su to uspjeli izmjeriti, s kakvim toplomjerom, jer računam da je do trenutka kada je stigla na sigurno ta temperatura ipak porasla, a ako je tlak bio “nemjerljiv”, nekako mi se čini da je bila u stanju iz kojeg se teško izvući i da je došlo do hipoksije od koje se nije lako oporaviti. Treće, ti “zaista otporni geni”. Pa, to je i logično. Da su se u toj situaciji našle umirovljena knjižničarka ili časna Benediktinka koje cijeli život provedu u sobi s centralnim grijanjem i snijeg gledaju kroz prozor, to bi bilo indikativno, a ovako… Gdje će biti “otporni geni” ako ne u Dalmatinskoj zagori?
TREBA LI SE VESELITI ILI ŽALITI?
I na kraju, što možemo zaključiti? Je li je ovakva zima nešto čega ćemo se sjećati po dobru ili po zlu? Da imamo sedam godina i da smo se danima sanjkali, vjerojatno ono prvo. Da imamo 60 i svježi gips na ruci – onda ovo drugo. Što se mene tiče – ja se držim one pjesme popularnog pjevača kojeg smo imali kao gosta u Magazinu prije mjesec dana. Njegova pjesma ide ovako: “Ne volim zimu/jer ona prija/samo Eskimu”. Uostalom, što će Zadranima snijeg? Oni koji se u njega razumiju i koji ga vole, ionako svake zime idu na skijanje u Austriju i Italiju.
[email protected]
 

 DJECA I SNIJEG

Puno se toga može naučiti ovih dana pa i to da su stariji ljudi i djeca ugrožene skupine i da ne trebaju izlaziti iz kuća zbog opasnosti od pothlađivanja. Stariji ljudi, ako imaju imalo pameti, ionako neće izlaziti osim ako nije prijeka potreba. Što uopće imaju raditi vani po ovoj zimi? Na posao ne moraju jer su u mirovini, a nekoliko dana mogu izdržati grickajući stari kruh. Uostalom, može se kuhati i jesti i bez kruha. A djeca? Sjećate se kako je bilo prošli vikend. Nakon što je sa petka na subotu napadao snijeg, izašlo je i malo sunca i bilo je sasvim ugodno. I vi sada recite svome desetogodišnjaku da ne može na snijeg sa drugom djecom jer su na televiziji rekli da postoji opasnost od pothlađivanja.
A što je s onim nesretnicima koji moraju izlaziti na ovakvu okrutnu zimu – pitat će netko. Da, sve je puno malih bosonogih pastira koji moraju u zoru izvesti krave na pašu i đaka pješaka koji moraju kao mali Ranko u “Vuku samotnjaku” hodati pješke preko tri planine pune vukova i medvjeda da bi stigli u školu. Kakva mašta!