Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

15 C°

Dva tisućljeća seljačkih pobuna

Autor: Ivan Stagličić

07.03.2010. 23:00
Dva tisućljeća seljačkih pobuna

Foto: FAH



Slavonski sabor u Križevcima je 1540. donio određene izmjene tog zakona i dopustio pod određenim uvjetima odlazak kmetova sa zemlje, no to nije bilo dovoljno. Također su nastojanja feudalaca da davanja uzimlju u plodovima, a ne u novcu, jedan od glavnih generatora pobune. Feudalci su, naime, tu robu potom prodavali vojsci i to često po ogromnim cijenama, na što su se vojni zapovjednici žalili sve do Beča, dok su seljacima zabranjivali trgovinu s vojskom. Tako su bogaćenje jednih i osiromašenje drugih postala dva usko povezana procesa, kojima bi se i danas dalo naći paralela


Najveći seljački prosvjedi u povijesti samostalne Hrvatske svakako će obilježiti ovu zimu. Nikad dosad nezadovoljstvo poljoprivrednika koje, doduše, tinja već poduže, nije izbilo na tako silovit način i utjecalo na niz čimbenika sve do najviših struktura državne vlasti. Iako prosvjedi i bune seljaka nisu novost u povijesti, kako Hrvatske, tako i mnogih drugih zemalja, upravo ta činjenica da ih možemo dokumentirano pratiti još od četrnaestog stoljeća daje ovim pokretima poseban značaj. Jer nema puno društvenih procesa koji su uspjeli pokazati toliku dugovječnost. Možda i stoga što je osvnovna djelatnost sela i njegovih stanovnika – proizvodnja hrane – vječna i svevremena i samim time neosjetljiva na društvene procese, jer svi oni koji ih provode na kraju moraju prehraniti sebe i svoje najbliže.
Prvi seljački kralj
Jedna od najpoznatijih i u povijesti dobro obrađenih buna bila je ona poznata pod nazivom Jacquerie (Žakerija) u sjevernoj Francuskoj, nazvana tako po vođi Jacquesu Bonhommeu. Izbila je 1358. godine, a predhodili su joj porazi Francuske u Stogodišnjem ratu protiv Engleza. U bitki kod Poitiersa 1356. zarobljen je i sam kralj Ivan II. Dobri te je vrhovna vlast prešla na Stalešku skupštinu, što se ubrzo pretvorilo u anarhoidnu diktaturu najkrupnijih vlastelina kojima Skupština nije mogla ništa. Porezi su se podizali zbog rata, a mnogi su feudalci povećali i količinu tlake za kmetove radi obnove ratom porušenih gospodarstava. K tome je zemlja bila preplavljena različitim bandama, koje su otimale imovinu po selima uz najrazličitija nasilja, koja su uključivala i brojna silovanja žena. Nesposobnost vlasti da podanicima u trenutku kad od njih traži dodatne žrtve pruži odgovarajuću zaštitu, smatra se danas jednim od osnovnih povoda ove pobune. Također je u nižim društvenim slojevima koji je obuhvaćao ne samo kmetove, nego i slobodne seljake, građane i sitne plemiće, bilo rašireno uvjerenje da je krupna vlastela korumpiranošću i nebrigom odgovorna za poraze u ratu. U proljeće 1358. izbila je buna u područjima Reimsa i Rouena.
Pobuna je, međutim, više bila niz neorganiziranih nasilnih činova u kojima se zauzimalo dvorce, pljačkalo imovinu i na svirepe načine ubijalo njihove stanovnike. Premda je Jacques Bonhomme bio izvikan za seljačkoga kralja, u djelovanju pobunjenika je manjkalo neke opće strategije osim mržnje na krupne zemljoposjednike. Neki smjer pobuni moglo je dati savezništvo s nezadovoljnicima u Parizu koje je predvodio vitez Etienne Marcel, no savezništvo nije dugo potrajalo jer su pariški ustanici ubrzo poraženi. Dan nakon toga Jacques Bonhomme otišao je na pregovore s Karlom II. Navarskim, gdje je suprotno običajima i zadanoj riječi bio odmah bačen u tamnicu. Feudalci su se pravdali da obveza časne riječi ne može vrijediti u pregovorima s pobunjenim kmetovima. Jacquesa su pogubili mučeći ga usijanim željezom, a njegova vojska je uskoro doživjela poraz te je buna slomljena nakon mjesec dana.
Uspjeh Šveđana
No Žakerija je bila samo jedna u nizu seljačkih nemira koji su potresali Europu u prošlosti. Dvadesetak godina kasnije izbio je u Engleskoj seljački revolt, a pobune su se nastavile i u petnaestom stoljeću: u Švedskoj (1434.-1436.), u Sedmogradskoj pod vodstvom Antala Budaia Nagya (1437.-38.), u Franačkoj 1476., Koruškoj 1478., a nemiri u jugozapadnoj Njemačkoj trajali su od 1493. do 1517. te zajedno s ustankom u Wuertenbergu 1514. predstavljali uvod u Veliki seljački rat, koji je harao svim njemačkim zemljama od 1524. – 1526. U međuvremenu su bune izbijale i u Mađarskoj (Doszina pobuna 1514.), Koruškoj (1514.) i Falačkoj (1525.). U drugoj polovici šesnaestoga stoljeća seljačke pobune zahvatile su i hrvatske zemlje, otok Hvar, Istru, Banovinu, a poglavito Hrvatsko Zagorje gdje 1573. izbila velika Seljačka buna Matije Gubca. No situacija se u Europi nije smirivala ni kasnije. Tako povijest bilježi dva Gornjoaustrijska seljačka rata: 1595.-97. i 1626., zatim seljački ustanak u Donjoj Austriji 1632. kao i Švicarski seljački rat 1653. kao i ustanak Pugačova u Rusiji 1773.-75. Svakako je zanimljivo spomenuti da prve seljačke bune nisu izbile u Europi. Kinezi bilježe “Ustanak crvenih obrva” kao prvu seljačku bunu u povijesti godine 28., a slijedio mu je “Ustanak žutih turbana” u II stoljeću. Posljednja velika seljačka buna u Kini, ustanak Wang Xiaboa i Li-Šuna, bio je 993. godine, skoro pola tisućljeća prije europskih.
Seljačke bune su uglavnom redovito završavale porazom seljaka i krvavom odmazdom pobjednika, premda treba reći da ni seljaci nisu štedjeli svoje protivnike. Ipak, bilo je i takvih pobuna koje su postigle i određene uspjehe, a najvažnija između takvih je Engelbrektov ustanak u Švedskoj 1434. -36.
Uzroci ustanka bili su slični mnogima prije i poslije: stalni rast poreza koje je raspisivao kralj Erik Pomeranski, no valja spomenuti da se Švedska tad nalazila u personalnoj uniji s Danskom, a velik broj zemljoposjednika su bili Danci i Njemci. Kralj je izazvao nezadovoljstvo i svojom namjerom oporezivanja crkvenih službenika. Ustanak je u ljetu 1434. poveo čovjek neznatna podrijetla poznat kao Engelbrekt Engelbrektsson, u gradu Dalami i u nekoliko mjeseci zahvatio čitavu Švedsku tako da je kralju preostalo jedino proglasiti jednogodišnje primirje tijekom kojeg će se voditi pregovori.
Na pregovorima je Engelbrekt postao državni namjesnik i sa svojim ovlastima sazvao švedsku skupštinu koja je obuhvaćala znatno šire slojeve pučanstva. Ta je skupština na kraju priznala kralja, ali u zamjenu za mnogo veće ovlasti skupštine u upravljanju zemljom. Ipak je taj sporazum doveo do podjele kod Šveđana, jer su u njemu ispunjeni zahtjevi bogatijih slojeva koji se iz nacionalnih razloga također pridružio pobuni, dok su seljački zahtjevi zanemareni. Uskoro su ponovno počela neprijateljstva, a vodstvo nad vojskom je uz Engelbrekta sad imao i Karlo Knutsson te su krenuli u osvajanje onih tvrđava koje je danski kralj još imao u Švedskoj. No Engelbrekt je bivao sve više podređen Karlu koji je imenovan maršalom. Engelbrekt se kako je zabilježeno, zbog zdravstvenih problema, povukao iz operacija u dvorac Orebro na oporavak. Ubrzo je poginuo u dvoboju s plemićem Magnusom Bengtssonom zbog osobnih razmirica, premda i danas mnogi povjesničari sumnjaju da je Magnus zapravo bio provokator. Nakon njegove pogiblje ponovno su pokrenuti pregovori s kraljem i sklopljen novi ugovor.
Deklaracija seljačkog parlamenta
Iako buna Engelbrekta Engelbrektssona nije postigla svoje maksimalne ciljeve, Šveđani ističu kako je on bio prvi vođa koji nije bio pripadnik plemstva i koji je naoružano seljaštvo pretvorio u vojni i politički čimbenik, što je ono u Švedskoj i nadalje ostalo. 1935. su Šveđani označili dan skupštine u Arbogi kao pet stoljeća švedskog parlamentarizma.
Seljačke bune su često bile isprepletene s rješavanjem nacionalnih i državotvornih pitanja što se može pratiti i na Velikom seljačkom ratu u Njemačkoj koji je uz sve to bio uvjetovan i vjerskim borbama. Iz tog rata svoj korijen vuku i anabaptisti čiji je glavni predstavnik, Thommas Muenzer, bio jedan od seljačkih vođa. “Dvanaest točaka” koje je donio tzv Seljački parlament, smatraju se prvom deklaracijom o pravima čovjeka u povijesti, zahtijevaju između ostalog tjelesnu slobodu seljaka koji ne mora biti vezan za zemlju, kao i uspostavu javnih, općinskih zemljišta kojima bi se svi mogli služiti bez naknade.
Odredba o “vječnoj vezanosti za zemlju” koju je ugarski sabor donio 1514. potaknut upravo Doszinom seljačkom bunom, bila je i jedan od glavnih uzroka seljačke bune u Hrvatskoj i Štajerskoj 1573. Slavonski sabor u Križevcima je 1540. donio određene izmjene tog zakona i dopustio pod određenim uvjetima odlazak kmetova sa zemlje, no to nije bilo dovoljno. Također su nastojanja feudalaca da davanja uzimlju u plodovima, a ne u novcu, jedan od glavnih generatora pobune. Feudalci su, naime, tu robu potom prodavali vojski i to često po ogromnim cijenama na što su se vojni zapovjednici žalili sve do Beča, dok su seljacima zabranjivali trgovinu s vojskom. Tako su bogaćenje jednih i osiromašenje drugih postala dva usko povezana procesa kojima bi se i danas dalo naći paralela.
Zadrani u Istri
Buna je 1570. izbila i u Istri i to zbog uvođenja na poreza na vino. Bila je koncentrirana na pazinsko područje, dakle u carskom dijelu Istre i u njoj je sudjelovalo oko dvije tisuće seljaka po čemu vidimo da je vinarstvu u Istri i tada bilo važna grana gospodarstva. U mletačkom, pak, dijelu Istre događali su se u to doba veliki potresi i sukobi među kojima su ulogu imali i seljački nemiri koji nisu uzeli oblik bune, nego stanja trajne nesigurnosti i mnoštva sitnih sukoba svakoga sa svakim. Do Istre su tada dosezali i turski jurišnici, akindžije, a zemlja je zbog ratova, bolesti i zanemarenosti bila prilično opustjela. Pokušaji Mlečana da u više navrata 1540.-43. u Istri naseli Grke sa svojih posjeda u Sredozemlju, uglavnom su završavali neuspjehom zbog protimbe domaćeg stanovništva. Pulski plemići suprotstavljali su se i doseljenicima iz Bologne koji su dovedeni 1560. kad je u tom talijanskom gradu vladala nezapamćena glad i bijeda, no u Puli su Bolonjezi koji su se bavili ugostiteljstvom i konačištima bili dočekani krajnje neprijateljski, a neki su i ubijeni. Novi val doseljenika stigao je u Istru sedamdesetih godina šesnaestog stoljeća i to najviše iz okolice Zadra i Šibenika. Doseljenici su se smjestili u selima Marčan, Pomer i Muntić, a kao prve su zabilježene obitelji Marković, Černigorac, Milović, Radivojnić, Slipšević i Stipanović koje su stigle s područja Velima, Nadina i Zvonigrada. No problemi raspodjele zemlje između novopridošlih i starosjedilaca, doveli su do čitavog stoljeća sporova, bezakonja i nasilja koje se tek malo smirilo s donošenjem katastika 1614.
Seljački nemiri bili su karakteristični i za zadarske otoke krajem osamnaestog i u devetnaestom stoljeću, budući je kmetstvo na našem arhipelagu, makar formalno, počelo nestajati tek u prvim desetljećima prošlog stoljeća. I u nekim drugim djelovima svijeta, primjerice Latinskoj Ameriki, seljački ustanci karakteristični su upravo za najnoviju povijest, posljednjih stotinjak godina. No s uspostavom Europske unije, seljački prosvjedi sve su češća slika i na starom kontinentu. Nije od toga očito imuna ni Hrvatska koliko god smo još izvan te kontroverzne institucije ali je sjena iz Bruxellesa svakako onaj element koji se u uzrocima novog nezadovoljstva proizvođača hrane danas premalo spominje. Uostalom i toliko spominjani Franjo Tahy, bio je nekad tek vanjski povod mnogo dubljem nezadovoljstvu koje nije tinjalo isključivo u seljačkom staležu kojem Gubec, Gregorić ili Pasanac, nisu ni pripadali.