Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

10 C°

Kroz igru i maštu upoznati sport

Autor: Valentina Mlađen

07.03.2010. 23:00
Kroz igru i maštu upoznati sport

Foto: Filip BRALA



Udruga za sportsku rekreaciju “Loptica” proslavila je ovaj vikend svoj 7. rođendan, a u sklopu proslave organizirane su prezentacije dva sporta, tenisa i trampolina, koje su prezentirali naravno maleni polaznici.
Voditelji i osnivači “Loptice” su supružnici Ana i Marinko Miočić koji se već sedam godina bave sportskom edukacijom djece predškolske dobi dajući im osnove kako bi jednoga dana bili vrsni sportaši, ali i kroz život išli sa sportskim duhom i ponašanjem. Cilj škole je da djeca kroz igru i maštu upoznaju sport. Na samom početku svog rada “Loptica” je bila samo dvorana s minimumom osnovnih rekvizita i malim brojem upisane djece, a danas broji pet trenera i oko 250 polaznika u dobi od četiri do šest godina.
Šesnaest sportova
Od šest osnovnih sportova koje su radili na početku danas ih rade čak šesnaest. Biciklizam, penjanje, rukomet, odbojka, košarka, tenis, vježbe za stopalo, skijanje, gimnastika, orijentacijsko trčanje, hokej, aerobik, samo su neki od njih. Treninge održavaju po tri puta tjedno, a “Lopticom” su zadovoljni i roditelji i mališani.
– Suprug i ja završili smo kineziološki fakultet i radili smo u Zagrebu u jednom izvrsnom sportskom programu, no Marinka je vukla ljubav prema rodnom kraju. Tako smo se vjenčali i krenuli u Zadar. Nismo htjeli čekati posao kod kuće nego smo uzeli ono što smo naučili, iskombinirali smo najbolje od programa u kojima smo radili i zapravo prilagodili smo one sportove koji su bili zastupljeni u Zadru. Kupili smo nešto malo rekvizita, novac koji smo uložili bio je novac od našeg vjenčanja. Bilo nas je strah, ali smo se trudili i uspjeli smo, prisjeća se početaka Ana Miočić.
Danas uz “Lopticu” u Zadru ovakvom vrstom edukacije djece bavi se samo desetak ljudi u Hrvatskoj s kojima Marinko i Ana održavaju kontakte dva puta godišnje kako bi stvarali nove igre i educirali jedni druge savjetima i iskustvima.
Za sada u “Loptici” s djecom radi pet trenera. Uz supružnike Miočić tu su još Petra Lovrinov i Ivan Karavida, oboje profesori kineziologije i Josip Babić, odgajatelj. Trenerski posao u “Loptici” zahtjevan je rad koji podrazumijeva stručnjake koji moraju biti, odgajatelji, kineziolozi i animatori, te prije svega sposoban za rad i igru s djecom.
Treninzi su prilagođeni i dobi djece – dok maleni uče osnovne korake, oni veći već su pravi stručnjaci čiji trening često odgovara treningu pravih malih profesionalaca. Važna stvar kod učenja djece, osobito najmanjih jest da se treneri spuste na njihovu razinu i govore njihovim jezikom.
Početni elementi
– Kad učite najmanje sportskim osnovama učite ih “medu”, tj. medvjeđi hod, brzog psa ili glistu, to su neki od elemenata koje ih učimo kako bi mogli pratiti gimnastički poligon koji im postavimo. Kako bi shvatili što im govorite, morate im se obraćati njihovom terminologijom. Na primjer rukomet, “eret” koji je najteži element učimo ih izvesti tako da stavimo nešto ispred njih čemu moraju mahnuti i zatim se skotrljati kao palačinka. Dijete napravi “eret”, ali ne zna da ga je napravilo. Kao šestogodišnjak on će sve to shvatiti što je naučio, ali prije toga on neće moći potpuno shvatiti što radi, ali znat će to napraviti i naučit će kroz igru, opisala je samo neke od tehnika Ana.
Na taj način djeca upoznaju sportove i na odlasku iz “Loptice” već otprilike znaju koji im se sport najviše sviđa, a njihovi treneri mogu ih savjetom usmjeriti ka sportu za koji su možda primjetili da im najviše leži. Kako bi prijelaz djece koja će se kasnije nastaviti baviti sportom, ali sada u nekom zadarskom klubu, bio što lakši između “Loptice” i klubova postoji određena suradnja. Obično se to manifestira na taj način da djeca koja pohađaju ovu sportsku školu s trenerima idu u posjet klubovima.
Ove godine su tako, za sada, gostovali na košarci i u odbojkaškom klubu. Vode se samo šestogodišnjaci koji već razumiju o kojim se sportovima radi. Djeca uglavnom trening pogledaju, ali iz “Loptice” ističu da ta prezntacija često ne zadovoljava sve kriterije jer treneri nisu navikli na rad s tako malom djecom. Ipak neke prezentacije budu vrhunske kada djeca budu uključena u trening. Također iz “Loptice” roditeljima daju preporuku da odu i porazgovaraju s trenerima i raspitaju se o mogućnostima koje bi njihovo dijete dobilo u nekom klubu.
Povodom rođendana ove godine za roditelje je prezentiran ogledni trening u kojem su djeca prezentirala tenis i trampolin, a s ciljem da se i roditelji uključe te da i sami vide što im i kako djeca rade.
– Naš cilj je od početka bio da djecu naučimo jednoj kulturi u sportu da se nauče ponašati na treningu i u sportu. Oni u svakom trenutku znaju što moraju napraviti, ali s njima treba raditi od početka i ja bih voljela da ta djeca nastave i budu uspješna. Ovakav posao ne možete raditi ako to ne volite, zaključila je kroz suze Ana Miočić dirnuta velikom proslavom sedme godine uspjeha “Loptice”.


Utrka orijentacijskog trčanja po Poluotoku


Povodom Dana županije “Loptica” će ove godine imati po prvi puta organiziranu utrku orijentacijskog trčanja po Poluotoku. Orijentacijsko trčanje je snalaženje u prostoru i prirodi, traženje kontrolnih točaka koje se nalaze na karti. Poluotok je odabran zbog puno znamenitosti i zaštićenosti u prometu, a u utrku će ove godine biti uključeni i roditelji.




 


Nema natjecanja


U ovoj sportskoj školi ne postoje natjecanja jer cilj im je prije svega da djeca nauče i upoznaju se sa sportom. Ove godine po prvi puta imat će organiziranu jednu utrku na Poluotoku. S drugim klubovima nema natjecanja jer na žalost ne postoji ništa slično njima na ovom području. Ipak na kraju godine svako dijete dobije diplomu i zlatnu medalju kako bi im se pokazalo da je svatko od njih pobjednik.


 


Početak s četiri godine života


Najmlađi polaznici ovoga programa moraju imati četiri godine jer djeca u toj dobi imaju već potpuno razvijen osjećaj za prostor, kretnju i motorika im je razvijena. Iako su i djeca od tri godine već sposobna za učenje ipak oni bi zahtijevali puno više pozornosti i više stručnih osoba za rad s njima te bi za njih ipak trebalo osmisliti drugačiji program.