Konobar je ženin najbolji prijatelj

Nedjeljom ujutro konobar je ženin  najbolji prijatelj. Barem moj. Jer  obožavam kvartovski kafe gdje  mogu doći nepočešljana,  nenašminkana, podbuhla, u trenerci,  samo sjesti za stol sa svojom  intimom i ništa ne reći. Upravo taj moj  nedjeljni najbolji prijatelj šutke mi  donese veliki makijato s  čokoladicom bez da me išta pita i  kaže. Naslaže mi novine i ode svojim  poslom. I ne obraća mi se ako mu  kraljevski ne domahnem rukom.  Neprocjenivo. Ne-pro-cje-nji-vo!
Tu dobijem najfriškije informacije:  tko je ispao od tobožnjih zvijezda  koje pokušavaju pjevati, je li Cetinski  zagrlio posrnulu majku koja je izašla  iz zatvora, pustio suzu ili dvije… je li  kraljica zadovoljna unukovim  izborom snahe, tko je bio na  otvorenju novog butika od  nogometaša i s kojom se  manekenkom spanđao… Vijesti,  doduše, za lakše nakon prve jutarnje  kave otići na vece, pogotovo ako te  kao mog frenda muče hemići, ali  nema veze, bolje i to nego trčati cijeli  tjedan kao što sam trčala prije te  kvartovske kave.
Upilala me stara da moram pomoći  oko sređivanja apartmana babi u  bodlima, tako da sam svako drugo  jutro i svako drugo popodne trčala s  posla na trajekt i na otok. A baba kao  baba, te ne da baciti neku staru  posteljinu ni koltrine, ne da da rođak  i ja skoknemo do najbliže Ikee da joj  oplemenimo malo taj prostor koji  izdaje.
– Škrta bodulica, ona bi i ovce i  novce. A kunu joj je teže izbiti iz  džepa nego išta. Prije će Amerikanci  opet na misec nego što će se ona  isprsit, rekla sam materi zadnjeg  dana radne akcije kad sam već bila  spižđena do kraja, na što je ova  dobila slom živaca.
Tako da sam u nedilju svetu sama  sebe morala počastiti ručkom. Jer su  me svi otpilili i nitko me nije pozvao.  Spomenuta bodulica jer se uvrijedila  da je hoću osiromašiti, a baba vlajina  se uvrijedila jer sam cijeli tjedan  provela s bodulicom.
– E, nećeš meni tako doć vadit  kumpire. Ne da se tebi u polje!, pa je  i ona zatvorila špinu u vrijeme  janjetine i kapulice mlade.
Pu! Nti takvu rodbinu, ma najbolje je  ćivjeti sam sa sobom. Uvijek kažem,  što god napravim, nikad nisu  zadovoljni. A o ljubomori da i ne  govorim. Te moje dvije babe stalno  potiho sikću jedna na drugu. A kad  se vide, grle se i ljube. Aj em not in  meriđ, not strejnđ? Meni ne, jer kad  vidim te odnose, poželim stvarno da  mi konobar iz kvartovskog kafea  bude doživotno nedjeljom najbolji  prijatelj. Brate, najbolje razumije  moje životne potrebe nakon  napornog tjedna, ništa ne pita ni ne  govori, ništa ni ne očekuje – osim da  platiš tu svoju kavu, ne najavljuje se  na ručak, ne pereš mu robu, ne  zanovijeta da idete kod njegovih, a  bogme ni kod tvojih…
Popodne sam odlučila provesti na  plaži. Da uhvatim malo sunca i da se  mogu pohvaliti da sam u bodulima,  umjesto na radnoj akciji, bila na  hvatanju boje. More je hladno,  naravno, nisam mu ni primirisala. Ali  sam se zato lijepo izvalila, naguštala,  a i dobila zeru crvenila koje bi trebalo  kroz par dana prijeći u trajnu prvu  nijansu preplanulosti ove sezone.  Uspjela sam i zeru knjige što je  danima već balim prolistati, a stigla  sam i odspavati. Ali, vjetar mi je odnio  majicu s lica, tako da mi je jedna  strana glave obojana, a ruga još  blijeda. Sreća da dućani još uvijek  rade i nedjeljom do kasno. Jer sam  na karticu morala spržiti puder i  ostale preparate da ne dođem baš  dvofazna na posao.
Kod mene sve naopako, čak me i  obično sunčanje skupo dođe. Ima li  tome kraja. A da me netko od  rodbine pozvao na ručak, sve ovo mi  se sigurno ne bi dogodilo…
Mare ([email protected])