Prstenova družina

Unatoč udruženima u pothvat prstenoljublja, današnja je Hrvatska pokazala kako je dvadeset godina, čak i ovako manjkave demokracije, rezultiralo razbijanjem nacionalnog obrasca paternalističkog idolopoklonstava

Prsten, onaj Gospodara prstenova,  zlatan  je, izgleda kao vjenčani, obično i glatko.  Bačen u vatru pokazuje natpis na vilenjačkom pismu i jeziku Mordora. Piše:  “Prsten Jedan da zavlada svima, Prsten  Jedan što traži i seže, Prsten Jedan da spoji  se s njima i u tami ih sveže”. U vatri Klete  gore uništio ga je hobit Frodo Baggins.  Tolkien u svojoj trilogiji, a pomalo i u  “Hobitu” koji joj prethodi, opisuje mnoge  koji ovaj prsten žele, no nikog koji bi ga  ljubio, izuzev šizofrenog hobitolikog Goluma.
Ribarev prsten, ili popularno; papinski  prsten, zlatan je, ima sliku Svetog Petra i  nosi natpis imena pape koji ga nosi. Na  papinski prst  stavlja ga dekan Kardinalskog  zbora, a po smrti pape  skida ga i razbija  čekićem.
Voda na Dawkinskovom mlinu
Za subotnje špice na zagrebačkom Plesu  nositelju ovog prstena prišli su predsjednik  Hrvatskog sabora Luka Bebić, premijerka  Jadranka Kosor, potpredsjednici Sabora  Vladimir Šeks i Željka Antunović, potpredsjednici Vlade Gordan Jandroković,  Darko Milinović i Božidar Pankretić. Svi  redom ljubili su papinski prsten, makar  nema protokola koji bi im to propisao.  Premijerku Kosor vidjet ćemo kako, slijeđena Lukom Bebićem, ljubi prsten i na  odlasku Benedikta XVI. Već smo je vidjeli  kako to čini u ožujku prošle godine kada je  boravila u posjetu Svetoj Stolici.
Bivši premijeri Ivo Sanader i Ivica Račan,  kako je podsjetila umirovljena dugogodišnja šefica predsjedničkog protokola Milada Privora, nikada nisu poljubili papinski  prsten. Napomenula je kako državnici u  pravilu to ne čine, već se, kao Stjepan Mesić  i Ivo Josipović, s papom rukuju kao s  državnim poglavarom.
Na stranu činjenica da je premijerka Kosor od Baracka Obame svojedobno zatražila  autogram, zašto su se, plaćeni novcem svih  građana ove zemlje, pa i različitih “heretika,  bogumila, a ni vragu mrskih”, kako je to  poborjio Feral Tribune, najviši dužnosnici  predstavničke i izvršne vlasti; žena koja  ništa o poslovima svojeg prethodnika nije  znala, Barba Luka i nekadašnji načelnik  Kriznog štaba u Istočnoj Slavoniji javno  potčinili stranom državniku? 
“Papa pruža ruku, a na osobi kojoj je  pružena je da odluči hoće li poljubiti papin  prsten ili će se samo rukovati. U pravilu su  vjernici ti koji iskoriste priliku poljubiti  papin prsten, jer to za njih ima posebno  značenje, to se osjeća kao akt milosti i time  se daje i oprost grijeha”, objašnjenje je  stručnjaka za protokol u jednom dnevnom  listu koje, čini se, tjera vodu na mlin Richarda Dawkinsa koji je napisao kako je  “religija u osnovi osjećaj krivnje samo s  različitim blagdanima”.
Unatoč gore spomenutima, udruženima u  pothvat prstenoljublja, današnja je Hrvatska, za razliku od one koja je tri put  dočekivala i ispraćala Ivana Pavla II.,  pokazala kako je dvadeset godina, čak i ovako  manjkave demokracije, rezultiralo razbijanjem nacionalnog obrasca paternalističkog idolopoklonstava.
“Vaš dolazak pada u sretnom trenutku  kada Hrvatska slavi dvadesetu obljetnicu  uspostave suvremene demokratske države,  države koja je u svoje zasade postavila  dobrobit slobodnih pojedinaca”, rekao je u  pozdravnom govoru Benediktu XVI. predsjednik Republike Ivo Josipović.
Slobodni pojedinci pustili su svoj glas.  Udruga “David” organizirala je prosvjed, a i  inicijativa “Nisam vjernik” akciju darivanja  krvi. Za razliku od bivšeg predsjednika  Stjepana Mesića, koji je u svojem pozdravom govoru Ivanu Pavlu II. rekao tek  uljudnosti, aktualni je predsjednik nedavnom vatikanskom posjetitelju ilustrirao kako ne postoji potreba omatanja poruka  univerzalne humanosti u religijske opne.
“Propovjed” na Plesu
“Makar nisam vjernik, u dubini svojih  uvjerenja dijelim s vjernicima iste vrijednosti.(…) Mnogo dublju korjenitu ulogu,  ulogu koja danas nadilazi nastanak moderne nacije, suvremeno državotvorstvo, pa i  samo domoljublje, odigrala je univerzalna  Crkva kao nositelj kršćanske civilizacije i  kulture. To je civilizacija i kultura u kojoj su  se radi dobrobiti čovjeka pojedinca slobodne volje spojili duh ljubavi i razbora.  Život čovjeka pojedinca, bez obzira na vjersku pripadnost, život  obitelji, naroda,  države ili društva u kojem postoji sklad ta  dva načela, dobar je  život. Život u kojemu je  napuštena i jedna od te  dvije temeljne sastavnice nije dobar. U  našem etičkom i moralnom sustavu vrijednosti shvaćamo da razbor imamo da  bismo bili dobri drugom čovjeku u zajednici  obitelji, naroda, društva. Kao bićima zajednice, mjera naše dobrobiti izmjerena je s  dobrobiti našeg bližnjeg. Dobrobit zajednice i pojedinca moguća je ako smo na  temeljima tradicije otvoreni i novim izazovima, ako smo spremni na viziju i promjene koje nosi suvremeni svijet, ako smo  spremni raditi za budućnost. Otvorenost  novim idejama i vrijednostima, čini nas  sposobnim svladati izazove vremena koje  dolazi”, rekao je Josipović.
Anticipirajući Papine poruke s hipodroma  u kojima je katoličke obitelji pozvao da ne  popuštaju sekulariziranom mentalitetu “koji nudi suživot kao pripravu ili čak kao  zamjenu za brak”  i poziv na otpor mentalitetu u kojem se “apsolutizira sloboda”,  Josipović je u “propovjedi na Plesu” između  države i crkve postavio “schengensku granicu”.
“U uvjetima ubrzane globalizacije, prodora lake i drukčije komunikacije kroz  masovne medije i univerzalne društvene  mreže, naša se društva pa i obitelji danas  susreću s još neslućenim izazovima već zamijećenih promjena tradicionalne paradigme odnosa. Bez obzira u kojem se obliku u  našoj suvremenosti ona pojavljivala, obitelj  ostaje temeljnom jedinicom u kojoj se gradi  svako, pa i hrvatsko društvo. Stoga je ona,  kako stoji i u hrvatskom Ustavu, pod posebnom zaštitom države. Nalazimo se pred  nizom velikih pitanja na koja tek trebamo  naći odgovore”, zaključio je Josipović napominjući prethodno kako je “korupcija,  bilo moralna, bilo materijalna, izravno uperena protiv dobrobiti građana i države,  protiv duha ljubavi i razbora, izravna izdaja  žrtve pale za Domovinu, izravna  izdaja demokratskih vrijednosti, izravna  izdaja i  kršćanske baštine kojom se u Hrvatskoj  toliko ponosimo”.
Nije li, dakle, poljubac prstena od usana  udruženih u ovakvu izdaju tek Judin poljubac?