Kako je Medulić mijenjao slikarstvo na lagunama?

Jacopo Tintoretto je često govorio da je prijezira vrijedan svaki slikar koji u svojoj radionici nije posjedovao barem jedno Schiavoneovo djelo. Taj je Zadranin rođenjem bio Tizianov učenik i predvodnik promjena u slikarstvu koje su ga učinile majstorom »maniere«. Možda zbog specifičnog načina slikanja, ovaj je boem eksperimentalnog slikarstva konstantno bio u besparici i na rubu gladi, ali njegov utjecaj na suvremenike bio je golem
Pun autobus zadarskih studenata povijesti umjetnosti pod vodstvom doc.dr.sc. Larisa Borića zaputio se jedne noći sa zadarskog autobusnog kolodvora ravno u Veneciju, na izložbu koja se nije smjela propustiti – Sjaj venecijanske renesanse – Schiavone – između Parmigianina, Tiziana i Tintoretta.
Tri godine pripremana je izložba ovom slikara na čije ime polažemo pravo stoljećima, a da ni do dan danas ne znamo više, ili barem dovoljno, o njegovu životu i radu. Zadrane je na Trgu sv. Marka, na kolonadama koje označavaju ulaz u Museo Correr, dočekao veliki banner koji najavljuje izložbu – Schiavonea i njegovih suvremenika, s najvažnijim djelima koja ih povezuju.
Djela razasuta po svijetu
Andrea Schiavone ili Andrea Meldola, kod nas poznatiji kao Andrija Medulić, kasnorenesansni je slikar rođen u Zadru negdje između 1510. i 1515. godine. O njegovu životu u Zadru znamo relativno malo, kao i o tome kada i kako je otišao u Veneciju. Puno više toga što je vezano uz ovog slikara koji je utjecao na mnoga danas zvučnija i poznatija imena je nepoznato, nego što o njemu sa sigurnošću možemo tvrditi. Njegove slike mahom su nepotpisane, neriješena je i njihova datacija, a na spomenutoj izložbi koja je bila prilika da se većina njegovih djela koja se čuvaju u raznim muzejima svijeta vide na jednom mjestu, ona su izložena uz ona njegovih suvremenika s istom ili sličnom tematikom, kompozicijom, koloritom… Tko je na koga utjecao, iz ranije spomenutih razloga, i dalje je ostalo nejasno.
– Izložba je komparativnim pristupom pokušala redefinirati neka davno postavljena pitanja u ulozi koju je Meldola odigrao u nekim specifičnim putanjama venecijanskoga slikarstva, prije svega u njegovom posredovanju karakterističnih Parmigianinovih rješenja i srednjotalijanskog manirizma u venecijansko slikarstvo, potom njegove uloge u formiranju mladoga Tintoretta, kao i rasvjetljavanje pitanja njegovog odnosa s Tizianom, na temelju hipoteze koju je 1980. iznio još F. Richardson. Odgovora na sva ta pitanja još uvijek nema, no u svakom slučaju važno je da je u ovom trenutku barem skrenuta pozornost na jednu neobičnu, marginalnu, no po svemu sudeći nimalo nevažnu slikarsku pojavu u žiži mijena slikarstva na lagunama sredinom 16. stoljeća, kaže prof. Borić.
Izložba je sadržavala preko 140 radova, od čega 86 Meldolinih, uključujući slike, skice i crteže. Slijedeći Meldoline korake, posjetitelj kreće na putovanje koje je drukčije i puno iznenađenja, kroz venecijansku figurativnu kulturu, i ne samo to, u doba manirizma.
Vasari ga je kritizirao da slika »in tocco«, da brzo udara kistom po platnu, a upravo to je korijen onoga što će Tizian raditi u svojem posljednjem stilu, »ultimi manieri«.
Jacopo Tintoretto je često govorio da je prijezira vrijedan svaki slikar koji u svojoj radionici nije posjedovao barem jedno Medulićevo djelo. Medulić je bio Tizianov učenik i predvodnik promjena u slikarstvu koje su ga učinile majstorom manirizma. Možda zbog specifičnog načina slikanja, ovaj je boem eksperimentalnog slikarstva konstantno bio u besparici i na rubu gladi, a postoje suvremene anegdote o tome da je upravo Tintoretto često, i ne direktno od Medulića, kupovao njegove slike kako bi ovaj imao od čega živjeti.
Da bi preživio, Medulić je oslikavao pročelja mletačkih kuća, slikao table za dućane i unutrašnjosti venecijanskih stanova, a kao ponajbolji podsjetnici na njegov rad danas su nam ostali fragmenti škrinja, odnosno njihovi čelni dijelovi – tzv. cassoni koje je Medulić oslikavao arkadijskim i mitološkim prizorima.
Carlo Ridolfi je, kako navodi Kruno Prijatelj, za Meldolu rekao kako je uspio razviti »manieru«, svoj osobni stil, »uz takvu snagu i mekoću i lijep način bojenja od kojeg će se svatko zapitati postoji li slikar koji sretnije koristi boje, bježeći od doslovne imitaciju proučavane stvari«.
Znali ga i umjetnici i moćnici
– Prvi korak za prevrednovanje Meldole u Hrvatskoj je povratak njegovom slikarskom i grafičarskom umijeću uz sagledavanje i prihvaćanje svih aspekata njegove umjetnosti, od kreativne hrabrosti, pa i svojevrsnog avangardnog statusa što ga je za života imao pa sve do granica njegovog kvalitativnog dosega koje su vidljive na ovom izložbi, naravno uz uvjet da mu se neke od atribucija zadrže. Što se Zadra pak tiče, Andreu Schiavonea bi trebalo uključiti u kontekst sveobuhvatnoga procesa redefiniranja vlastitoga gradskoga identiteta kojim bi svu raznolikost onoga što čini zadarski genius loci u raznim fazama njegovih inkarnacija trebalo predočiti građanima ovoga grada. Osim činjenice da se Meldola u Zadru rodio kao dijete časnika u mletačkoj vojsci, da mu je očeva sestra majka Petra Zoranića, te nikada posve prihvaćene hipoteze da je radio na freskama u apsidi Zadarske katedrale, kao i Richardsonove pretpostavke da mu je prvim učiteljem u Zadru mogao biti Lorenzo Luzzo, za Zadar u slikarskom smislu ništa ne veže. No kao dijete tog neobičnog dalmatinskog, jadranskog i mediteranskog Cinquecenta, on je i više nego izvrstan indikator vremena i prostora u kojemu je živio, ističe Borić.
Medulić je za života bio slavan, jedna od najistaknutijih osoba na vrhuncu venecijanske renesanse i manirizma. U to vrijeme u Veneciji svi su znali tko je on, i umjetnici i moćnici. Njegova djela danas su razasuta po svijetu, a u Veneciju su dopremljena iz Britanskog muzeja, Nacionalne galerije i Kraljevske zbirke u Londonu, Louvrea, Dresdena, Metropolitan muzeja u New Yorku te zagrebačke Strossmayerove galerije.
Bez obzira na probleme datacije, pa i atribucije nekih djela, na mnoga pitanja koja su ostala neodgovorena, ova je izložba pružila uvid u slikarstvo osobe koja je donosila nove »maniere«, utjecala na brojne slikare čija su nam imena danas puno zvučnija nego njegovo, ime čovjeka koji je u oporuci sam sebe potpisao kao Ser Andrea Meldolla »de Hiadra«, odnosno »od Zadra« u kojem se, po svoj vjerojatnosti, ipak samo rodio i proveo kraći dio života, ali ga ostatkom biografije vječno zadužio.

 MELDOLA, A NE MEDULIĆ

Istraživanja zadarskih povjesničara temeljena na arhivskim dokumentima od 1459. do 1505., utvrdila su da je slikareva obitelj porijeklom iz gradića Meldolla u okolici grada Forli u Romagni, odakle su preselili u Zadar obnašajući vojnu službu Mletačke Republike. Upravo po tom gradiću svi su se Andrijini preci nazivali »de Meldula«, »da Medola«, »de Medolla«, »de Meldola« ili »Meldola«.
– Izvedenica ‘Medulić’ je Kukuljevićev romantičarski nacionalni konstrukt i, ne samo da je posve nepotreban, kako su upozoravali još Kruno Prijatelj i Grgo Gamulin pedesetih i šezdesetih godina, već nas je i udaljio od slikareve stvarne ličnosti prema umjetnoj mitskoj projekciji. Slojeve tog fenomena dobro je zabilježila kolegica Ljerka Dulibić iz Strossmayerove galerije u Zagrebu u članku objavljenom u katalogu ove izložbe, kaže Borić.

 BRATIĆ PETRA ZORANIĆA

Otac se slikarev zvao Šimun, bio je »conestabilis« u Zadru, Vrani i Nadinu (1501), odakle izvor ima hipoteza o slikarevu rođenju u tom utvrđenom gradiću ilirskog porijekla u okolici Zadra. Slikareva tetka, Šimunova sestra, bila je Elizabeta (Jela) , majka pjesnika Petra Zoranića. Premda porijeklom iz obitelji s Apeninskog poluotoka, Andrija se je osjećao pripadnikom svog rodnog kraja. To zaključujemo iz činjenice što se je nazvao »Sclavonus«, čime je naglašavao u samoj metropoli na lagunama svoju pripadnost rodnom kraju i svoju vezu sa zavičajem, piše Kruno Prijatelj.