Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

Konobari osvajaju zlato i Alku

Autor: Mario Padelin

07.08.2012. 22:00


SINJSKA ALKA
Ah, sinjska alka… Junaštvo, čojstvo, vrani konji, stasiti alkari i njihovi momci (ne, nije ono što ste prvo  pomislili)… Nekada je to  za televiziju  komentirao legendarni Mladen Delić  (ah, kad se samo sjetim one čuvene  izjave kako je otac konja Cvitka bio  jedan konj), a danas to rade dvojica  kao na Formuli 1. Jedan je novinar  HRT-a, a drugi očigledno netko tko je  iz Sinja i razumije se u sve što se tamo događa. I  sada, uz svakog alkara imamo i podatke o njemu,  koliko mu je godina, kako mu se zove konj, kako mu  se zove momak (momak od alkara, ne od konja),  gdje živi… Ali, jedan podatak ne piše pa nam to  govore naši voditelji. Radi se naime o tome tko je od  alkara što po zanimanju i gdje je zaposlen pa tako  saznajemo zanimljiv podatak da je ogromna većina  sudionika, bez obzira na osnovno zanimanje, zaposlena u vojsci i policiji. Nitko ne radi u nekoj  tvornici, trgovini ili bolnici. Ne! Sve sama vojska i  policija. Ili tamo nema drugih mjesta za zaposliti se,  ili to već tako ide tradicionalno.
Ipak, nisu svi alkari po zanimanju vojnici i  policajci. Alkar taj i taj je naime završio “samo”  ugostiteljsku srednju školu i sada je konobar. To su  voditelji rekli manje svečanim glasom nego kada su  govorili o ovim silnim policajcima i vojnicima pa su  koju sekundu odšutjeli, kao da nemaju što više reći,  a onda su počeli – kako je on vrlo dobar barmen  (bolje zvuči barmen nego konobar), kako je omiljen  među mušterijama, kako stoga ima danas puno  navijača… Očigledno je da im se u jednom trenutku  učinilo kako biti konobar u nekoj birtiji u sinjskoj  krajini i nije baš nešto, pa su ga odmah počeli posve  nepotrebno hvaliti, a nisu znali da će dan kasnije na  Olimpijadi u Londonu Giovanni Cernogoraz osvojiti zlatnu medalju za Hrvatsku, bez obzira što je  i on također konobar po zanimanju.  
TKO PREVODI NE MORA NUŽNO I ČITATI
Izgleda da su na HTV-u odlučili uludo baciti još  malo pretplatničkog novca plaćavši suradnike koji su  im potpuno suvišni. Nakon što su za emisiju “Euro  2012.” posve nepotrebno angažirali neku ženu čiji je  zadatak bio da jednom dnevno u emisiji pročita dva  mail-a dobivena od gledatelja, sada su nastavili s  rasipanjem novca postavivši jednu gospoju da kao  vodi dnevnik na engleskom jeziku. Nemam naravno  ništa protiv gospođe Ivanković, koju do sada nisam  imao prilike vidjeti na malom ekranu, ali uistinu mi  nije jasno zašto je uopće angažirana. Naime, u  cijelim tim vijestima njen lik vidimo samo na  nekoliko sekundi, jer se vijesti sastoje od raznih  video priloga uz koje bi komotno mogao ići i glas  radijskog spikera, stručnjaka za strane jezike, koji bi  to odradio u pet minuta nakon svog redovitog  posla.
Postavlja se i još jedno pitanje. Je li gospođa  Ivanković profesorica engleskog i koje su uopće  njene kompetencije za čitanje na tom jeziku? Nisam  neki stručnjak i engleski znam tek toliko da pročitam  neku enciklopediju, roman, ili da tri dana vodim  skupinu oksfordskih turista jadranskom obalom, ali  mi se čini da dotična puno bolje prevodi vijesti nego  što ih čita, a ni onaj zaleđeni osmijeh nije nešto što  bi me osobito dojmilo. Sorry, ali to je tako. That’s  it!
HAJDUK-INTER – JOŠ JEDNO SLAVLJENJE PORAZA
Ono što me osobito nervira kada je domaći  nogomet u pitanju je sve češće slavljenje nakon  poraza od poznatog protivnika. S tim ružnim  običajem je prvi počeo Hajduk koji je prošlogodišnje  0:0 u prijateljskom susretu s Barcelonom slavio kao  da je pobijedio (sjetite se one izjave tijekom utakmice – “natjerali smo Barcelonu da baci loptu u aut”),  a onda nas je cijele jeseni zabavljao Dinamo sa  svojim sramoćenjem u prvom dijelu Lige prvaka, sve  dok ih nisu konačno izbacili. Hajduk je ove godine u  pretkolima izvukao Inter (milanski, ne zaprešićki) i  jasno je bilo da su bolji i da će dobiti, ali prenemaganje pojedinih novinara, koje je počelo čim su  saznali tko im je protivnik, zbilja je išlo na živce.  Znate ono, “zadovoljni smo što smo dobili tako  velikog protivnika” i slične gluposti. Nakon utakmice  (poraz od čak 3:0 u sred Splita) opet smo slušali o  “divnoj publici”, kako su gosti oduševljeni navijanjem (mo’š mislit’ što ih je za to briga) o tome kako  je ovo “dobra škola za mladu ekipu” i slične dosadne  i uobičajene fraze koje ne mogu utješiti ni malu  djecu. Zašto je to tako zbilja mi nije jasno, ali da ima  duboke korijene još iz djetinjstva – vjerojatno ima.
[email protected]